Ranka Mišić u funkciji vlasti i SNSD-a

Završio je još jedan sastanak. Besmislen, kao i ostali. Predsjednica Saveza sindikata RS Ranka Mišić razgovarala je danima sa predstavnicima parlamentarnih partija u RS o novom Zakonu o radu RS. Koji ne postoji. Ni u kojem obliku. Pa, zašto je onda Ranka pozivala redom Bosića, Žunjića, Mihajlicu, Borenovića i proče? Zato, građani atinski, da ne bi s njima o tome morala da razgovara kada dokument bude na astalu. No, to nije tema emisije, bar za sada.

Republika Srpska 24.08.2015 | 16:54

Svršio se, velim, još jedan sastanak. Ovaj put sa Borenovićem. Snimatelji su pakovali kamere, novinari provjeravali da li su diktafoni dobro snimili izjave, a bilo je i onih koji su, poput Miše Vidovića, udarali kontru svemu i svačemu, pa tako i sindikalnom udruženju.

- Joj, kako će biti lijepo kada sve ovo budemo rušili – rekao je Mišo.

Ranka se Mišić namršti, pogleda ga značajno i cinično odgovori:

- Majstore, ne možeš da rušiš ono što nisi gradio!

Konkluzija je, bez sumnje, tačna, ali pravo pitanje tek slijedi: da li je i da li bi Ranka Mišić to isto rekla Mladenu Milanoviću, Zoranu dr Tegeltiji, Miletu Radišiću, Slobodanu Stankoviću, Željki Premijerki, još jednom doktoru i bivšem ambasadoru, veziru bakinačkom, dopunite niz. Jer, ova su gospoda bezbeli srušila sve ono što nisu gradili, a bogami i malo prekoviše. Ali, šta to mari! Ranka Sindikalka udari ladnu trajnu, nabaci brojanicu sa obaveznim krstom oko ručnog zglavka, ispali par parola – i eto ti sindikalne borbe za radnička prava!

A kako zapravo izgleda ta borba – to valjda samo vile s Romanije znaju.

Ranka je, prema sopstvenom priznanju (ali ne i prema vlastitoj savjesti), u nekoliko navrata istakla kako je Sindikat izveo pet hiljada ljudi na ulice. Ona je pred njima paradirala u džinsu. Vannabe Dženis Džoplin. Sa sve megafonom u ruci, koji je, uprkos punim baterijama, odjekivao tišinom.

Evo, prošlo je nekoliko mjeseci od tih protesta, svi pričaju, a opet najviše Ranka, o novom Zakonu o radu RS, iako on još ne postoji ni u radnoj verziji, ali sve je isto kao i prije – radnici su ugroženi, plata im je tolika kolika nije, poslodavcima još samo nedostaju polja pamuka i jedino legitimno pitanje je – šta je zaista sindikat učinio svih ovih godina da zaštiti radnike?

Prije nego što Ranka krene u unakrsno ispitivanje same sebe povodom postavljenog joj pitanja, dozvolite još malo nabrajanja, bez navodnika, da rasteretimo rečenicu: Kosmos, Incel, Čajavec, Unis, Cvjećar, Kristal, Mljekara, Fruktona, Metal, Stočar. Da prihvatim samo ove najbliže, među kojima su i najveći. Gdje su, šta rade? Nigdje i ništa. Gdje je i šta radi Sindikat? Nigdje i ništa. Ali to se, odgovara Ranka, desilo prije Mene! Može biti, ali zločin ne zastarjeva.

Ako zločin i posijedi, Sindikat bi, sa sve Rankom, morao i dalje biti garav. S obzirom na to da svi manje-više znaju kako izgledaju stvari u nabrojanim fabrikama, kao i tolikim drugim, jasno je da se Sindikat s vremena na vrijeme, a zapravo neprestano – blahja. NJihova boja je lezilebovićevska, a koriste i neutralni hidrogen. Što bi rekao moj ćelavi drug Marta: I ja imam sjajnu frizuru, samo se farbam u nevidljivo.

Svi pamte Rankine mitingaške parole. I izjave u medijima. I vazda su te rečenice u komšijskoj svađi jedna sa drugom. Te izvešćemo radnike, te pojedini mediji hoće da izvedemo radnike, pa nećemo. Ko ne pamti, neka gugla Bursaća, on je o tome pisao, ne tako davno. I kada je neko priupita kako je to možno, zašto misli jedno, govori drugo, a radi sasvim treće, Ranka napada.

- Gospođo Mišić, očigledno je da će Vlada RS usvojiti novi Zakon o radu RS, ma kakav on bio, bez podrške Sindikata. Kako ćete se boriti dalje? – pita nevini novinar.

- To je Vaše mišljenje, ne slažem se s Vama – odmah reternira Ranka.

- Dobro, ali kako ćete se boriti ako se to desi? – nastavlja uporni novinar.

- Koje? – ne predaje se još upornija Ranka.

- Ako Vlada RS usvoji Zakon – sad odgovara novinar.

- A kako Vi znate da će se to desiti? – forhend paralela predsjedničkog sindikalnog kabineta.

- Ne znam, ali vas pitam kako ćete reagovati ako se to desi? – pokušava, još jedared, novinar.

- Ja ne mogu da se bavim predviđanjima. O tome ćemo razgovarati kada se to desi – kaže Ranka.

- A kako ćete se boriti da to toga ne dođe? – ubaci se s krila drugi novinar.

- Svim raspoloživim sredstvima – neraspoloženo i neraspoloživo sasiječe Ranka.

- Kojim? – pita opet novinar.

- Šta kojim? – ne predaje se Ranka.

I tako Ranka – uvik u kontru. Lakše je napadati. Ali, kako je moguće da prvo grlo nelikvidne mase radnike vazda izvodi u protestne šetnje kada su izbori podaleko ili kada su netom prošli? Nisu tu čista posla. Ko sa Vladom RS tikve sadi, o novčanik mu se lupaju. I tu se vraćamo na staru priču o Rankinim primanjima, koja dotična gospoja krije kao mačka govno. Nedavno je o razgovoru za „Glas“, polovinom jula, istakla da je njena plata, ako je budžet ispunjen, 2.016 maraka.

Novinar je pitao za njene privilegije, ali je u odgovoru dobio jedino ono što nije Rankina privilegija – platu. A članstvo u Ekonomsko-socijalnom savjetu RS, koje se, lijepo piše, finansira iz budžeta? A članstvo u UO Zavoda za zapošljavanje RS? To je, valjda, ništa? Puj-pike, pa ne važi! U nekoliko navrata su novinari isticali da se mjesečna Rankina primanja zaustavljaju na cifri od 4.000 maraka.

Sada ćemo malo da računamo, u svjetlu nedavnih Rankinih izjava da je dnevnica u RS jedna jedan evro iliti dvije marke, mada o istoj prilici ne reče odakle ti podaci. Ali, deder, nešto joj i moramo vjerovati. Satnica radnika kojeg štiti Ranka Mišić je, dakle, dvije marke. Satnice Ranke Mišić, koju radnici vole koliko poštena guzica post, iznosi, na osnovu njene plate, 11,45 maraka. Što je 5,7 puta više od radnika.

Ako prihvatimo da se Rankina primanja ipak zaustavljaju na „četvrtici“, onda je ta satnica 22,7 KM iliti - 11 puta je veća od radničke.

Šta hoće ova gospođa? Višak radničkih prava? Socijalni mir? Fiksirani minuli rad? Ma, ne, naravno da ne! Ako je nesposobnom Bogdaniću stalo do pacijenata, onda je i Ranki Sindikalki stalo do radnika. Ranki je, kao i svim doživotnim predsjednicima kod nas, kao i svim vječnim direktorima koji naprosto ne žele da misle da bi neko bolje radio posao od njih, stalo samo do kožne garniture, prostranog stana, dnevnica, službenih telefona, debelih reprezentacija.

Ko želi da se iz velikog predsjedničkog stana vrati u profesorski ćumez? Kome je do toga da jeftine parole o radničkim pravima zamijeni predavanjem o Dučićevom dvanaestercu i vrstama nezavisnih rečenica? Da li iko normalan želi dopunu ako može da ima pretplatu?

I zato će Ranka uskoro opet galamiti. Daleko od izbora, daleko od smisla. Staće ponovo pred uništene radnike, dobro pazeći da ih ne bude suviše i da se ne otmu kontroli. Držaće pesnicu visoko nad razbarušenom borbenom grivom. Kiša će možda cijeloj sceni dati fantastičniji karakter. Farmerice će biti uske. Čizmice od gujine kože. Široki smeđi kaiš sa srebrenom kopčom. Ali ponovo će iz megafona stizati – ništa.

Radnicima će ostati samo mišići.

Srećom ne i mišić Ranke Mišić.

On je davno atrofirao.

Autor: Goran Dakić
blogspot:Vaskovic