Fantomska firma i prvi put kod "gazda Mile"

Početkom decembra, te 2003. godine Banjalučke gradske vlasti su popularni „Picin park“, zelenu oazu u centru grada, dodijelile firmi po imenu „Grand trade“.

Na čelu grada bio je Dragoljub Davidović, a Skupštinom koja je donijela ovakvo rješenje predsjedavao je aktuelni gradonačelnik Slobodan Gavranović. Do kraja januara 2004. ova firma je na osnovu pod čudnim okolnostima donesenog rješenja trebala uplatiti gradu 5,6 miliona konveritibilnih maraka.

Osim parka pomenutoj firmi su pridodate još neke okolne parcele, tako da joj je dodijeljeno 30 dunuma predviđenih za gradnju u centru Banjaluke. Sve je zvučalo više nego nevjerovatno dok mi je urednik u kratkim crtama krajem januara, ili početkom februara 2004, objašnjavao da je nekoj firmi dodijeljen park u kom sam toliko lijepih trenutaka u dnevnim i noćnim izletima iz dosadne svakodnevice proveo.

Ni manje ni više nego će taj isti park i one okolne barake biti sravnjene sa zemljom da bi se tu gradila neka zgradurina.

Ko je ili šta je „Grand trade“? Ko je vlasnik ove firme? Da li je makar platila u predviđenom roku pomenuti iznos Gradu Banjaluka da bi mu iz samog srca isčupala njegovu zelenu dušu. Zvuči patetično!? Možda. Nije ni bitno. Moj zadatak je bio da dođem do odgovora na pitanja i o tome po mogućnosti napišem tekst.

Igra „gluvih telefona“

Zvao sam Gradsku upravu. Razgovarao sa mojim kolegom, Milošem Šajićem, portparolom gradonačelnika, rekao mu šta me zanima, a on me zamolio da pitanja pošaljem u pisanoj formi. Usmeno mi nije želio, ili nije mogao, ništa reći, pa čak ni provjeriti da li je novac uplaćen niti ko je vlasnik pomenute firme.

Poslao sam pitanja. Nisam imao strpljenja da danima čekam odgovor, pa sam povukao drugi, po meni tada logičan potez.

Pozvao sam telefonske informacije i zatražio broj telefona preduzeća „Grand trade" iz Banjaluke. Iznenađenja tek slijede. Preduzeće koje je dobilo milione vrijedan „plac“ ili bolje rečeno park u centru grada da ga prekopa zajedno sa njegovom okolinom i sagradi ko zna šta nema broj „na informacijama“... Nema ga u telefonskom imeniku!! „Neka greška.“ To je prvo što sam pomislio. Zvao sam nakon deset minita, dobio isti odgovor. Isto je bilo i nakon pola sata... „ali molim vas, mora biti...!?“

„Nema, kažem vam da nema“. Dobijam opet već ljutiti odgovor.

Igra „ćoravih sudova“

Činim i novi korak ali i prvu, baš amatersku grešku. Odlučio sam da podatke o „privrednom subjektu“ „Grand trade“ potražim u sudskom registru.

Umjesto da pošaljem službeni zahtjev Osnovnom sudu Banjaluka, pozivajući se na Zakon o slobodi pristupa informacijama, zadovoljio sam se uvidom u registar preduzeća koji je dostupan svakom građaninu.

Jednostavno nisam imao strpljenja da čekam odgovor, 5-6 a možda i čitavih petanaest dana, što je zakonom propisani rok. Da sam to učinio, moja priča bi imala jače argumente. Ali bi zato sigurno falilo malo avanturizma...

Otišao sam u Osnovni sud gdje mi je ljubazna službenica u registru tražila firmu „Grand trade“. Istina jedino što me tada interesovalo jeste adresa te firme. Plan mi je bio da, ako već nemam njihov telefonski broj, odem do firme i postavim im par pitanja. Međutim ono što sam vidio u sudskom registru, baš i nisam očekivao.

Jedina, u sudskom registru upisana firma pod ovim imenom, kako smo tada ustanovili i ja i službnica koja je na moj zahtjev listala registar bila je registrovana na adresi Đure Đakovića 22 u Banjaluci, a u opisu djelatnosti je stajalo: trgovina, ugostiteljstvo i turizam!? Ni pomena gradnji niti bilo kakvom sličnom građevinskom poslu što bi bilo logično za preduzeće kojem je grad Banjaluka dodijelio 30 dunuma građevinskog zemljišta u strogom centru grada i to ni manje ni više nego u „Picinom parku“.

Ime vlasnika ovog preduzeća je zvučalo apsolutno nepoznato (pa će tako ostati i u ovoj priči).

Naivan i zadovoljan ovako „epohalnim“ otkrićem pozvao sam taksi i zamolio prevoz na rečenu adresu. Ubrzo sam se našao u Banjalučkom naselju Hiseta (Kočićev vijenac). Broj 22. na sambenoj zgradi u ulici ĐĐ. Nigdje ni traga bilo kakvoj firmi. Još su zbunjeniji bili stanari te zgrade i prolaznici koje sam pitao da li je na ovoj adresi ikada postojalo slično preduzeće. Odgovor je bio jedinstven – nikad čuli!

Pun pogodak

Ono što sam tada „saznao“ objavljeno je već u narednom broju „Patriota“, pisali smo, logično, da je grad dodijelio posao nepostojećoj firmi. Reakcija koja je uslijedila, bila je samo potvrda, da, možda nismo postigli pun pogodak, ali jesmo dobro „zatresli metu“. Gradskim „ocima“, nije bilo lijeno pisati demanti.

Nije istina da su zemljište dodijelili nepostojećoj firmi. Kažu firma „Grand trade“ je registrovana na adresi: Karađorđeva 163. Banjaluka. Opet ni riječi o tome, da li je firma u predviđenom roku ispoštovala svoju obavezu tešku 5,6 miliona maraka. Bio je to ustvari odgovor da nije.

Nije slučajno „odgovor“ stigao bez zaglavlja i naslovljen na moje lično ime, a ne na ime redakcije. Moj uvaženi kolega Šajinović, koji je „odgovor“ potpisao, nije mi htio u telefonskom razgovoru reći ni zašto odgovor nije na memorandumu ni zašto nije ovjeren pečatom. Razumijem čovjeka. Ipak je on samo, za razliku od mene „gledao svoja posla“.

Opet sam se obratio sudu. Ovaj put, nisam ponovio neprežaljenu grešku. Pisao sam i zahtijevao odgovor na pitanja u pisanoj formi. Da li je u sudskom registru i na kojoj adresi upisano preduzeće „Grand trade“ i ko je vlasnik pomenutog preduzeća?

I gle čuda...

Nisam vjerovao svojim očima kada sam poslije samo par dana iz Suda dobio odgovor, firma koju prije samo desetak dana nije bilo moguće naći u sudskom registru, je registrovana na adresi „Karađorđeva“ 163 i njen vlasnik je Mile Radišić!? Interesantno u opisu djelatnosti i dalje stoji: trgovinsko, zanatsko, ugostiteljsko preduzeća, (ali) sa arhitektonsko inženjerijskim savjetovanjem i konsaltingom“! https://www.bonline.ba/hr/bonitet-BA/GRAND-TRADE

Ruku na srce: Da nije riječ o firmi koja gradi najreprezentativniji objekat u Banjaluci, ja bih pomislio da je riječ o kakvoj kafani ili ćevabdžinici, a ne o „uglednom građevinskom preduzeću“ kako se poslije moglo čuti iz usta Radišićevog prijetelja, a po nekad i kuma, dugo godina aktulenog Milorada Dodika.

U „gazda Milinim“ dvorima

Nisam mogao da odolim. Isti dan sam se zaputio na Lauš (Banjalučko naselje u kojem je i Karađorđeva ulica). Dobro poznajem taj dio grada. Došao sam i do broja 163 (na kojem je u sudskom registru prijavljen slavni „Grand trade“).

Umjesto veleljepnog poslovnog objekta, građevinskog parka ili bar kakvog stovarišta građevinskog materijala, na pomenutoj adresi sam zatekao, veleljepnu (bolje bi pristajalo grando-ljepnu) kuću trospratnicu izgrađenu u skladu sa „modernom“ i naravno „obavezujućom“ pink fasadom, popločnim stazama, lavova, labudova, pijetlova, se baš i ne sjećam...

Dvorište za razliku od kuće koja je izgledala kao „juče sagrađena“ nije bilo pretjerano uredno, a ipak me čudilo da nigdje nisam mogao uočiti tablu na kojoj bi, logično, trebalo, da piše „Grand trade“. Pa ako nije bilo grandioznog led penela na kojem se ime firme pojvaljuje naizmjenično u spektru boja, očekivao sam bar malu, jeftinu pleksiglas tablu sa imenom firme. Ali jednostavno nije je bilo.

Odlučio sam se za predah dok dobro razmislim o svemu. Svratio sam u kafanu preko puta. Sjeo za šank, naručio piće, a zatim, kao neobavezujuće upitao starog poznanika, kojeg sam tu zatekao, čija je ona dobra, nova kuća preko puta.

-Ja mislim, da ti moraš znati njega, to je Mile Radišić, nekada bio direktor lutrije! Prije rata taksirao, švercovao, šibicario, a vidi ga sada... cccc...“

Opet me obuze, moje, po nekad zlata vrijedno nestrpljenje, iskapio sam piće, platio i zaputio se preko vrata, dok je poznanik i dalje pričao storiju o novokomponovanim bogatašima...

U tren oka sam se našao ispred kuće. Znatiželja je bila neukrotiva. Pozvonio sam na vrata. Ubrzo se ispred mene nađe plava krupnija žena u kućnoj haljini: „Dobar dan, izvolite?“, progovori ljubazno.
„Oprostite“, pravio sam se nevješt, „tražim onu firmu „Grand ...
-Izvolite, ovdje je firma. Gran trade.

„Pa malo me zbunilo, ne mogu nigdje da vidim istaknutu firmu...

„Ma nema to, to je sve ovdje u kući. Izvolite šta trebate...

„A ovo je kuća gospodina Radišića? On je i vlasnik firme ?

„Jeste. Izvolite.. žena ponavlja ljubazno..

„Ništa, ništa, samo mi je trebala vaša adresa, doviđenja, okrenuh se i ubrzanim korakom udaljih ostavljući zbunjenu ženu

Dok sam odmicao niz ulicu začuh njen glas sa terase: Gospodine?

Okrenuh se

„A ko ste vi?“

„Nije bitno. Doviđenja.“

Čitajte i dalje priče iz knige koja će uskoro biti objavljena.

„Knjiga Ko krade ubija“, čija je centralna priča još nerasvijetljeno ubistvo inženjera Milana Vukelića u Banjaluci 2007. godine govori o događajima i ličnostima koji su obilježili jednu društvenu epohu u Banjaluci, ali i u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.

Milan Vukelić je ubijen u neposrednoj blizini sjedišta MUP-a Republike Srpske 6. novembra 2007. godine nakon što je mjesecima konstantno ukazivao na spoj građvinske mafije i aktuelne vlasti u Banjaluci i Republici Srpkoj koji odnosi desetine ili stotine miliona maraka javnih sredstava u privatne džepove. Pisao sam ono o čemu je Vukelić govorio i dokumentovao. MUP Republike Srpske mi do danas nije postavio ni jedno pitanje vezano za ovaj strašni zločin čija sam žrtva, vjerovatno i sam trebao biti.

Knjiga je svjedočanstvo jedne epohe prije i pooslije ovog zločina i u njoj je opisano dosta onih događaja koji nisu vezani za sami zločin ili se to možda samo tako čini, ali svakako govori o vremenu koje još traje, o režimu koji još vlada, o njegovim slugama, podanicama, ulizicama iz političkog, medijskog, privrednog života, a posvećena je onima koji imaju hrabrosti dići visoko glavu i reći istinu, da od te istine ništa nije skuplje. Pokojni Milan Vukelić je za Istinu dao glavu. Kolika je moć istine najbolje govori strah onih koji su na sve spremni samo da je sakriju.

Autor: Miljan Kovač

Izvor: Impulsportal