Pravoslavni sveštenik koji ima 18 djece!

- Kćerka je u mom naručju počela da se guši. Snažno je mahala rukama i nogama, disanje se zaustavilo i ona je umrla. Nakon što je ona prestala da diše, ja sam zamolio Boga da je vrati u život i dao zavjet da ću uložiti sve svoje napore da sagradim hram - priča otac Jovan Osjak.Otac Jovan Osjak premašio je sve moguće i nemoguće planove po pitanju izgradnje kuća, sađenja drveća i rađanja djece.

Svijet 08.06.2015 | 14:32

Kada mu je izgorela prva kuća, još dok je bio otac petoro djece, nije mogao ni zamisliti da će postati sveštenik i da će iz temelja podići na desetine kuća i zgrada, četiri hrama, eparhijsku bogosloviju i nedjeljnu školu, kao ni to da će pored osamnaestoro lijepe, dobre, inteligentne i radoznale djece, popadija Nadežda i on dobiti devetnaestoro unučadi, od kojih će osam biti nazvano u dedinu čast – Ivan, a tri unuke po baki – Nadežda.

Na prestoni praznik Sveto-Trojickog hrama u Rostovu na Donu, protojerej Jovan Osjak proslavio je 25. godišnjicu od svešteničke hirotonije.Tom prilikom je dao i više nego zanimljiv intervju za sajt pravoslavie.ru.Oče Jovane, kako ste se vi upoznali sa popadijom?

– Kada sam se sa njom upoznao, bio sam vojnik. Služio sam kao vezista u vojnoj obaveštajnoj službi. Bile su tri devojke. Jedna od njih je bila tako skromna. Porazgovarao sam sa njom i pribojao se da je ne izgubim. Najprije sam shvatio koliko je ona iznutra lijepa, a kasnije je došla na red i sva njena ostala lepota.Dopala mi se njena skromnost, zagonetnost, strogost i predanost srca. Kolege su mi jednom ispričale kako me je Nađa, kada sam se vraćao sa odmora, cio dan čekala na autobuskoj stanici po vrelom suncu, bojeći se da ne propusti moj autobus.

Ono najskuplje jeste duša, tj. ono što nas vodi ka vječnosti.Popadija tačno razumije da treba početi od duše i uspostaviti red u glavi. Onda će sve drugo samo doći na svoje mjesto i svuda će biti red.Imate mnogo djece i mnogo nagrada.

A da li je bilo mnogo iskušenja?

– Naša porodica je preživjela tri požara, kada nam je sve izgorjelo do temelja. Triput smo morali da obnavljamo kuće. Tako nas je Gospod kroz prevazilaženje nevolja i iskušenja čeličio. Sada živimo u komfornoj kući koja je u našem vlasništvu.Nedavno je u požarima nastradalo na hiljade Rusa.

Gde ste vi živeli dok vam nije stigla pomoć?

– Živjeli smo u ostavi. Dva mlađa djeteta su bila na intenzivnoj njezi, a ostale smo poslali kod rođaka. Kuća je izgorjela, a ostava je ostala čitava. Noću, kada smo supruga i ja odlazili u krevet, po nama su prelazili pacovi. Znali smo čvrsto da se zamotamo u jorgan i da sa sebe otresamo pacove. Bilo je vrlo zastrašujuće i neprijatno, ali nismo imali izbora. Šta smo mogli učiniti?Mnogo toga smo preživeli.

Bilo je to uoči zime 1989. godine. Dogodilo se da je moja majka bila bolesna i da smo mi bukvalno na sat vremena otišli do nje da joj odnesemo ljekove. Djeca su za to vrijeme našla šibice i po svojoj nesmotrenosti zapalila kuću.Kada je u kući izbio požar, petoro djece se našlo usred pobesnelog plamena. Da nije bilo komšinice Ane Novicke…

Ona je razbila prozor i rizikujući sopstveni život spasila našu djecu. Ljekari su rekli da mlađa djeca neće dočekati jutro. U 3 sata ujutru svi smo ustali na molitvu:

– “Gospode, spasi djecu, da bi ona izrasla u dobre vjerujuće ljude!“: A ujutru smo saznali da se upravo za vrijeme naše molitve desilo čudo: sinovima je sa pluća počeo da se odljepljuje sloj čađi. A sutradan druga nevolja: smrt moje majke. Najstrašnija stvar jeste izgubiti voljenu majku. Prije toga preživio sam smrt svog bezmjerno voljenog oca, a sada sam se opraštao od svoje majke.

A šta ste vi bili po profesiji?

– Prije ženidbe i za vrijme služenja vojnog roka osposobio sam se za obućara, mehaničara, vozača, frizera i radiomehaničara. Sve ovo mi je koristilo u životu. Kada smo popadija i ja započinjali život, ja sam bio obični dječak, oltarnik u sabornoj crkvi. U 25-oj godini sam već imao petoro dece. Bilo je teško, ali interesantno. Kada su jedno za drugim krenula da se rađaju djeca, kupili smo omanju kuću.

Obrađivali smo zemlju, trudili se, gajili cveće i voće za prodaju i pecali ribu.U kući smo imali papagaje. Pored papagaja uzgajali smo i feretke (afričke tvorove).To je zvjerčica sa skupocenim krznom, hibrid hrčka i nerca. Ljudi su dolazili kod nas i kupovali ih. Štošta bi imalo tu da se kaže. Bili smo tada mladi, obezbjeđeni, dobro smo zarađivali, i po našim merilima, novca je bilo dovoljno. Život nam se na veoma lijep način uređivao. Izgledalo je kao da više ništa nije potrebno, samo nam je pameti nedostajalo

.– Najinteresantnije od svega je što sam ja dan uoči požara izašao u baštu i kažem: „Gospode, molim te, pomozi mi, nauči me da gradim“. Imam novac, rodilo se i peto dijete, a mi nemamo gde da ga smjestimo. Ne znam kako da napravim sobu, nemam iskustva, a i pameti mi nedostaje“.

Dva dana kasnije kuća je izgorela do temelja. Tražio sam i odmah dobio. Treba samo to preživjeti. Odmah sam shvatio da me je Gospod čuo i da nam pomaže, darujući nam iskustvo i razum kroz neko iskušenje. Ali, slava Bogu, sva djeca su ostala živa i zdrava.

Zatim sam još jednom molio – i dobio šta sam tražio. I moralo se tako sve prolaziti.Srećom, kada su nam kuće gorjele, moj jedini najvjerniji drug, kog veoma volim, bila je moja matuška. I moju sestru je zadesila nesreća. Svi zajedno smo se digli na noge. Njena stara kuća je izgorjela, a nova se ispostavila kao deset puta bolja. Bog nam daje neka iskušenja, ali On takođe daje i snagu i pomoć za borbu sa njima.

Da li je u vašoj porodici bilo čuda?

– Već sam rekao da smo se mi u silu Božije. Promisli uvjerili još nakon prvog požara, kada su nam dva mlađa djeteta mogla umreti na intenzivnoj nezi, ali smo se popadija i ja molili, i djeca su preživela. Jednom prilikom mi je nadležni episkop predložio da osnujem Sveto-Trojicku parohiju.Nakon razgovora sa mitropolitom, koji je mene saslušao ali moje odbijanje nije prihvatio, i koji mi je dao tri dana da razmislim, našoj teško oboljeloj ćerki Jeleni stanje se pogoršalo i ona je narednog jutra počela da se guši.

Nosio sam je na svojim rukama, pošto je popadija bila već ostala bez snage, boreći se za njen život sedam meseci.Ćerka je u mom naručju počela da se guši. Snažno je mahala rukama i nogama, disanje se zaustavilo i ona je umrla. Nakon što je ona prestala da diše, ja sam zamolio Boga da je vrati u život i dao zavjet da ću uložiti sve svoje napore da sagradim hram. A popadija se zavjetovala da će ako ćerka oživi, pjevati u crkvenom horu.

I odmah zatim došao sam na ideju da ćerki dunem u usta.Kada sam to učinio, njoj se na mahove počelo vraćati disanje. Sada su hramovi sagrađeni, a naša ćerka je postala popadija i dirigent hora, i sa svojim mužem ima troje djece. Njihov prvi sin je dobio ime Ivan, u znak zahvalnosti Bogu.

Kako ste uspjeli pored svih svojih nevolja da sačuvate ljubav?

– Život je tako kratak. Mnogih trenutaka odmah i ne mogu da se sjetim. Kada mi sjednemo za sto, onda sa djecom vodimo veoma interesantne i duge razgovore. Čini nam se kao da je sve što je bilo nekako proletjelo. Ostalo je u sjećanju samo ono što je lijepo, a sve neprijatnosti su iza nas. Slava Bogu za sve!

Bilo je veoma mnogo iskušenja, ali zahvaljujući svim nevoljama kroz koje smo prošli mi i jesmo stali na noge, a naša djeca su postala jača.

– Ukupno imamo 8 dječaka (Ivan, Aleksej, Jevgenije, Aleksandar, Vladimir, Grigorije, Sergej i Serafim) i 10 djevojčica (Olga, Jelena, Marija, Tatjana, Ana, Nadežda, Evdokija, Darija, Ksenija, koja je tragično izgubila život, i Anastasija). Starija djeca su već objezbeđeni obrazovani ljudi. Ivan je preduzetnik. Aleksej i Jevgenije privode kraju treći fakultet: završili su Stavropoljsku bogosloviju, Fakultet kavkaskih naroda i Sanktpeterburšku duhovnu akademiju. Dva zeta su sveštenici, a jedan sin je đakon. Bogu hvala, uglavnom je sve kako treba.

Sada se mnogi plaše da imaju velike porodice i planiraju rađanje djece.

– Ne treba se plašiti. Problem je u tome što se čovjek plaši i planira porodicu. Eto to je nesreća. Sami znate da je najvažnija stvar, prije nego što poželite da zasnujete porodicu, da hiljadu puta mjerite a jednom da sečete. Veoma je važno tome pristupiti odgovorno. Ako je muškarac odlučio da se vjenča sa svojom suprugom, on treba da shvati da je to za ceo život.

,Ako on to nije shvatio, ako se još uvek dvoumi da li da se ženi ili da se ne ženi, onda to ne treba ni da čini, tj. bolje mu je da se ne ženi. I supruga, ako je u dilemi, ne treba da se udaje da ne bi napravila veliku grešku. A ako su pak oboje shvatili da su do svoje smrti spremni da žive u zajednici i opstaju, onda treba da stvaraju porodicu.

A što se tiče planiranja porodice…Ne smije se planirati! Djeca su Božije davanje. Ako su momak i devojka zavoljeli jedno drugo, i ako im je Bog dao da začnu i dobiju dijete, to je nešto najbolje u životu. Najbolje dijete je ono dijete koje se rodi.

(Telegraf.rs/ Izvor: Pravoslavie.ru )