O, Srbi! Pa, što ne igrate međusobno?!

Svi ste tamo u Antaliji, snimate jedni drugima utakmice i treninge, čelnici vam pikaju mali fudbal, a rivali sa Istoka lome noge, pa što onda ne zakažete međusobne prijateljske utakmice?

Fudbal 10.02.2015 | 17:20
O, Srbi! Pa, što ne igrate međusobno?!

Ne daj Bože da se Srbi slože, navodno je još početkom XVI veka rekao sultan Sulejman Veličanstveni, čija se romantizovana i ekranizovana strahovlada Otomanskim carstvom sa uspehom prikazuje na našim malim ekranima.

Izgleda da ga nismo čuli ni onda, ni sada.

Razjedinjeni po navici, naši klubovi pripremaju se svako za sebe na obalama Sulejmanovog carstva, u lepoj i skupoj Antaliji, gde se svakodnevno bar jedan od naših superligaša sastaje sa klubovima iz Rusije, Ukrajine, Kazahstana, Kine, povremeno Slovenije ili Bosne i Hercegovine.

Između sebe? Nikad.

Osim ako se ne računa partija fudbala na male golove između rukovodstava Crvene zvezde i Vojvodine, odigrana u nedelju. Međutim, čak ni tu nismo mogli da se složimo oko toga koji je bio rezultat, pa je reporter iz tabora beogradskih crveno-belih javio da je bilo 9:2 za Zvezdu, dok je izveštač iz kampa novosadskih crveno-belih izvestio o rezultatu 11:4 za Vošu.

S obzirom na to da su tamo i Rad i OFK Beograd i, na kraju, treći član "velike trojke srpskog fudbala", Partizan, nameće se pitanje: Zbog čega čelnici i treneri naših klubova ne mogu da se dogovore oko toga da bar jedna od pet, šest, deset pripremnih utakmica bude ona sa rivalom iz Superlige?

Da li je to toliko neizvodljivo?

Verovatno bi i ostali, Borac, Spartak, Novi Pazar, Čukarički, jedan i drugi Radnički, itd, potegli put Antalije, ako bi znali da ih tamo čeka mini turnir, uz par TV prenosa i standardnu gomilu skauta iz inostranstva.

Odavno se lako mogu realizovati direktni TV prenosi iz Antalije i nije bio redak slučaj da gledaoci u našoj zemlji gledaju uživo pojačanja Zvezde protiv Toronta ili Tede, novi tim Partizana protiv Zorje ili Liteksa, renoviranu Vošu u susretu sa Metalistom, OFK Beograd protiv Zete, itd. Nije bio redak slučaj da se te utakmice završavaju povredama, tučama, isključenjima, povlačenjima sa terena.

Možda bi atmosfera bila pristojnija, a prenos bio gledaniji ako bi se sastala dva naša kluba? Ili ne? Možda bi moglo od toga i da se zaradi, pa da se pokrije deo troškova i jednima i drugima? Možda bi tamo, na neutralnom terenu, moglo doći do zbližavanja odnosa između klubova koji su jesenas na izborima za predsednika Zajednice Superlige potvrdili da su gotovo matematički podeljeni na "jedne" i "druge"?

Možda.

Ali, evo bliže se kraju još jedne zimske pripreme bez da se i porazgovara na tu temu, pa možda deluje suludo uopšte predlagati uvođenje srpskog Superkupa, koji bi mogao da bude odigran ili na leto, u Austriji, Švajcarskoj, Sloveniji ili tokom zime, možda baš u Antaliji. Ili kratkoročnog Liga kupa, koji bi počeo na leto, tokom priprema, a polufinale i finale imao na zimu, takođe tokom priprema.

Ti mečevi bi, na kraju, bili zvanični, takmičarski. A, sami se klubovi, poput Čukaričkog, žale da tokom sezone imaju premalo utakmica i da je zimska pauza duga, najduža u Evropi. Dok FSS razmišlja kako da promeni sistem takmičenja, kojim uzgred rečeno upravlja Zajednica Superlige, možda je rešenje u tome da se klubovi animiraju na leto i zimu, da se iz ove pauze tokom koje navijači skoro pa zaborave ko im igra na desnom beku, a ko na levom krilu, konačno izvuče nešto medijski atraktivno i takmičarski svrsishodno?

Možda.

Nije li trenerima u interesu, kako se to žargonski kaže, "da vidi gde je" u odnosu na rivala iz Superlige ili da "se izmeri" sa ukrajinskim drugoligašem? Nije li za navijača relevantniji rezultat utakmice Jagodina - Rad, od Jagodina - Rostov?

Većina naših čitalaca seća se 90-ih kada je jedno vreme bila aktuelna i veoma popularna "TV liga šampiona", revijalni turnir koji su svakog leta igrali Crvena zvezda, Partizan i Vojvodina. Nikome ništa tada nije falilo, štaviše te utakmice su samo podgrevale atmosferu pre starta prvenstva i išle su, kao što im ime kaže, uživo na televiziji.

Umesto da se to kasnije razvilo u nešto veće i ozbiljnije, gde bi gosti (s naglaskom na gosti) povremeno mogli da budu veliki klubovi iz zemalja bivše Jugoslavije, tradicija je prestala da postoji, a čelnici naših klubova su se vratili onome što najbolje rade - klubaštvu!

Podele smo skupo platili u košarci, gde igramo tuđu privatnu ligu, gde smo gosti i zbog toga često ne samo da kukamo, već i ispaštamo. Isto nam se dogodilo i u vaterpolu, gde smo takođe pozvani da učestvujemo, kao gosti, tek posle završene prve sezone u regionalnoj ligi.

Možemo li nešto iz toga da naučimo i da se, za početak, okupimo oko jednog malog, skromnog i lako izvodljivog projekta, bio to revijalni turnir, serija prijateljskih mečeva, Superkup ili Liga kup, nebitno je, od kog će prvo nama samima biti bolje? Možemo li da iznesemo bar jedan fudbalski projekat koji bi nas ujedinio, a ne obratno, i ojačao nam pozicije za trenutak koji bi lako mogao da se dogodi - da neko spolja kaže da je balkanskom fudbalu potrebna regionalna liga?

Niko ne može da garantuje da ni u takvo nešto nećemo, milom ili silom, biti uvučeni. Hoćemo li biti spremni da mi povedemo priču?

Ovako razjedinjeni, nećemo... Sigurno.

Pitajte Sulejmana.

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

DAMIR

10.02.2015 16:33

Ne znam u cemu je problem sto srpski klubovi igraju na pripremama protiv klubova iz drugih zemalja , pa to je jedinstvena prilika za internacionalne utakmice a medjusobno srpski klubovi igraju u prvenstvu Srbije pa ne shvatam sta je pisac htio da kaze ...

ODGOVORITE