Komentar o pripremama Partizana i Zvezde!

Nema, zaista, očiglednijeg primera naše odvojenosti od modernih fudbalskih tokova i naše zaostalosti od te fame koja se diže oko priprema. Scenario je uvek jednak i redovno stereotipan, kao u TV serijama izašlih iz radionice Siniše Pavića.

Fudbal 24.01.2015 | 08:20
Komentar o pripremama Partizana i Zvezde!

Ako ste i dalje poklonik srpskog fudbala, onda je januar, bez sumnje, najdepresivnije doba godine. U napola okončanom prvenstvu se već mnogo toga zna, svi timovi koji su posle prva dva kola najavljivali da „možda mogu i do titule, jer nemaju 'večiti' tapiju na prva dva mesta, u svakom slučaju ove godine Evropa, dogodine juriš na prvo mesto“, odavno su se uvaljali u blato ovdašnjih oranica i zadovoljili se sredinom tabele. Belodano je i ko će se boriti za opstanak, i već ima onih iz „čaršije“ koji znaju i na šta će taj rasplet da liči.

Fudbalske vesti su u ovom periodu šture i za razliku od onih koje raspaljuju maštu navijača u svetu – ko će koga dovesti? Za koje pare? Koji je izvor za transfere pouzdan, a koji samo lupa gluposti? S kim ću se danas posvađati u komentarima? – kod nas se prelasci svode na nevoljne povratnike iz prekratke gastarbajterske karijere, strance koje poturaju lukavi menadžeri i čije su potencijalno umeće sportski direktori videli isključuvo na Youtube-u (ako i to), i za koje nas ubeđuju da su sledeći Baloteli/Batistuta/Zidan/Drogba/upišite sami, na nebrušene dragulje u odlasku, i na one nešto iskusnije pečalbare što hvataju poslednje vozove za kine, kazahstane, uzbekistane i ostale daleke -stane, jedinu preostalu tačku na planeti gde se igrači iz domaćeg prvenstva još cene i gde mogu da „obezbede sebi egzistenciju“. Još malo, pa neće ni tamo...

Ali ima i još nešto gore. Ispašće da sam sebe prepisujem, jer mi nije prvi put – a možda čak ni drugi – da skrećem pažnju na tu smehotresnu pojavu, ali nije to ništa u odnosu na njihovo horsko ponavljanje jednih te istih fraza, redovnije nego Bečki novogodišnji koncert i slušljivo manje od novih srpskih narodnjaka...

To su te zimske pripreme, bauk kakvoće i održivosti mehura od sapunice, koje bi trebalo da nas uvere kako ćemo, eto, na proleće odjednom gledati neki bolji fudbal na domaćim terenima.

Nema, zaista, očiglednijeg primera naše odvojenosti od modernih fudbalskih tokova i naše zaostalosti od te fame koja se diže oko priprema. Scenario je uvek jednak, i redovno stereotipan, kao u TV serijama izašlih iz radionice Siniše Pavića.

Prvo se, redovno, na „prozivku“ na kojoj će im uprava kluba poželeti sreću, javi između 28 i 45 igrača (kao da nisu čuli da je država naredila da se štedi?), koji potom nekoliko dana vredno rade pod budnim okom šefa struke i drilom kondicionog trenera.

Eh, samo kad bi kvantitet rađao kvalitet, ali ništa od toga. Onda pogledate Čelsi, prebogati Siti i savršeni Bajern, i shvatite da oni iznesu čitavu sezonu, na tri-četiri-pet-šest frontova, u svakom kutku planete, sa jedva dvadesetak lica, od kojih se nijedan nikada ne požali na umor. Samo kod nas „ekspedicije“ broje 25 i kusur fudbalera i tvrd vam stojim da treneri ponekad ne mogu da popamte imena svih svojih pulena, a kamoli pozicije na kojima mogu da igraju, ili ono što umeju s loptom.

Bude tu, potom, dok se hvataju krugovi po stadionu i nekih testova, što medicinskih što kondicionih, ali vas svi listom ubeđuju da su se sa zimskog raspusta vratili savršeno spremni, da su pazili na kilažu i radili individualno. Al' matrak, kad izađu na teren – obično okovan snegom, no januar je ove godine, na sreću, neobično blag – ni da se pomere. Šlajfuju, ponekad izgledaju kao oni likovi iz crtanih filmova koji trče u mestu, znoje se i dahću, dok se salce od pečenja i ruske salate treska ispod dresa i markera...

Kad smo već uhvatili zalet na svom stadionu, sledi neizbežni odlazak u inostranstvo. Jeste da je nemaština, jeste da se duguje i porezniku i narodu, počesto i bogu, ali za pripreme se uvek ima. Đa Turska, đa Slovenija, đa Kipar, đa Hrvatska, u sjajnim uslovima, pod mediteranskim suncem, naši vajni fudbaleri se istežu, trče, obaraju čunjeve, igraju „kobilice“, šutiraju na golove i redovno se hvale novinarima kako nikada nisu toliko naporno radili.

Samo zamislite da neki ozbiljan fudbaler da takvu izjavu. Da Tomas Miler ili Di Marija okupe novinare da im kažu da su se pošteno oznojili na treningu i da će sigurno moći da izdrže naporan tempo kada takmičarske utakmice počnu. Zar se ne podrazumeva da naporno radiš i da si spreman za sezonu? Zar ti to nije, do đavola, posao?

Tek što smo taj prvi, bazični deo preživeli i navikli da radimo s loptom, kadli stižu i prve pripremne utakmice. Poslastica za trenere, ali i za igrače koji bi da se dotičnima nametnu i pokažu da zaslužuju mesto u prvoj postavi. Renomirani protivnici iz inostranstva testiraju naše ekipe, odmeravamo snage s Moldavcima, Ukrajincima, Belorusima, bude nekad tesno, nekad se iščupa i kakva pobeda, ali mantra u ovom periodu zagrevanja je da „rezultat nije važan“.

U tom trenutku, naivni poklonik fudbala srpskog garant misli da su te utakmice, a bilo ih je najmanje sedam-osam, sve sa izveštajima u novinama, sasvim dovoljne da ekipa u naredna dva-tri meseca ne izgleda kao skup olinjalih i nezainteresovanih penzionera koji tumaraju Kalemegdanom u potrazi za novom partijom šaha.

Mora da se posle toliko sati u igri nešto poklopilo, misli naš ubogi junak koji se uželeo fudbala, odlaska na stadion, slanih semenki na tribinama; mora da su se uigrali, pa znaju makar gde ko stoji, ako ne i kako ko razmišlja, mora da su naučili da nije ništa strašno izaći na teren 90 minuta i pretrčati desetak kilometara, posebno jer ništa drugo u životu i ne radiš...

Avaj, ništa od toga. Kada se nekako dovuče to prvo kolo prolećnog dela sezone, ponovo će isti ti igrači zavapiti da su noge teške, da mnoge stvari još nisu došle na svoje mesto (a kada će, u junu?), da ne treba očekivati previše u prvom kolu, ali da će ekipa sigurno „kliknuti“ već u nekoliko narednih.

Istina, jedino tužnije od ovog predugog januara, za kojeg se nekada čini da traje i po tri-četiri meseca, biće kada 21. februara – ako nas tada ne iznenadi ćudljivi sneg? – posle brat-bratu 45 dana tegobnih priprema, srpski superligaši izađu na teren, pa počnu da se sapliću u blatu i da dave fudbal i ono malo promrzlih navijača na tribinama u Nišu, Lučanima, Pećincima, Beogradu...

I dok lopta odskače po neravnom terenu i odbija se od busene jednako nakaradno kao i o „teške noge“ igrača (nismo se setili da zakrpimo travu, imali smo samo tri meseca), u sebi polako opsuješ što su te ponovo prevarili, i što si opet pomislio da će, posle ovih zimskih priprema, stvarno biti drugačije...

Komentari / 0

Ostavite komentar