Sasvim lično o Ognjenu Tadiću

Znao sam kritikovati Ognjena Tadića. Oštro, preoštro. Čvrsto vjerujući da ta kritika, ma koliko neprijatna po njega bila, ima svoju funkciju, jer on jeste političar i treba podnijeti i mišljenja koja mu se ne dopadaju. I korigovati se.

Kad god bih ga nakon toga sreo, uljudno bi se pozdravio, ponekad smo i raspravljali o mojim kritikama, ljudski; sučeljavajući argumente, bez vike, frke, ljutnje...

Toliko u ovom tekstu o Ognjenu Tadiću kao političaru, sada ću o Ognjenu Tadiću, mom prijatelju sa Srpke radio televizije, sa kojim sam četiri godine zajedno radio.

Znam Ognjena Tadića još iz vremena kada je bio adolescent, kada je sa manje od 18 godina bio novinar Srpske radio televizije, kada je birao najteža i najopasnija ratišta da sa njih izvještava. I izvještavao je odlično.

Mlad čovjek, pun adrenalina, patriotizma, rodljubiv. Od tih ratnih vremena seže i njegovo prijateljstvo sa Aleksandrom Vučićem, sadašnjim premijerom Srbije i tadašnjim novinarom SRT-a. Na Palama je Vučić proveo gotovo godinu dana.

Taj mladi Ognjen Tadić otišao je po novinarskom zadatku u tadašnju Republiku Srpsku Krajinu. I tu je uhapšen, mimo svih normi ratovanja, nakon čega je kao novinar, mimo svih Ženevskih i ostalih konvencija, završio u jednom od najgorih ratnih zatvora - splitskoj Lori.

Tadić je zarobljen u januaru 1993. g. u mjestu Prolići, između Knina i Sinja, zajedno sa kolegom Milovanom Pejanovićem. Bio je kratko u splitskom zatvoru „Lora“, potom skoro pet mjeseci u splitskom zatvoru „Bilice“, od čega četrdeset i pet dana u samici, dok je posljednjih mjesec dana zarobljeništva bio u zatvoru u Livnu.
Dugo nismo znali da li je uopšte živ. Da li su ga ZENGE likvidirale.

Hvala Bogu, to se nije desilo. Nakon šest mjeseci provedenih u najgorim zatvorima, Tadić  se vratio u Republiku Srpsku i nastavio sa novinarskim poslom. Kao i prije hapšenja i logorovanja. Čvrst čovjek.   

Danas, punih 19 godina nakon završetka rata, našli su se neljudi da Ognjena Tadića optuže da je „vrbovan dok je bio u splitskom zatvoru Lora“. Zaista, koliki psihopata moraš biti da izgovoriš ili napišeš tako nešto bolesno. A upravo to napisano je u letku koji je protiv Tadića i ostalih kandidata opozicionog Saveza za promjene osvanuo širom Banjaluke 6. oktobra.

Jeste izborna kampanja i ovdje nikada nije čista. Kampanja je uvijek prljava, ali zar baš do te mjere da oni koji žele da zadrže vlast ovakvim bolesnim optužbama pokazuju kakve su i kolike Zvijeri?! Pokazuju i to se mora imati u vidu.

Pogledajmo sada ko su ti koji optužuju Tadića bolesnim lažima i neistinama.

Zoran Novaković Zenga    
Ti u svojim redovima drže Zorana Novakovića Zengu, osobu koja je kao dobrovoljac bila  pripadnik Zengi, po zlu čuvene postrojbe Hrvatske vojske.
Svi oni, od Milorada Dodika do Igora Radojičića, branili su hrvatskog bojovnika kada sam otkrio tu skandaloznu činjenicu. Činili su to svakodnevno, sistematično i čvrsto, lažući o njegovoj vojnoj prošlosti.

A dokumenti Hrvatskog ministarstva odbrane nepobitno su svjedočili da je Zoran Novaković bio pripadnik Zengi. Isti ti, Dodik i Radojičić, su Zengu postavili na poziciju sa koje odlučuje o sudbini srpskih boraca, o njihovom smještaju, stanovima, pomoći. Isti taj Zenga bio je godinama šef izbornog štaba SNSD-a u Banjaluci. A u kampanji je i sada.

Oni koji grozno lažu i kidišu na Ognjena Tadića ćute o ustaškim simbolima javno prezentovanim na RTRS-u.

Na RTRS-u se Pavelić uzdizao u nebesa kao pisac u emisiji “Ljudovanje”, (koju uređuje Veselin Gatalo), 7. februara ove godine: na isti dan kada su prije 72. godine ustaše u banjalučkim selima Drakulić, Šargovac, Motike i rudniku Ratkovac, poklale preko 2300 Srba, među kojima je bilo 551 dijete.

Proljudovao je tada Gatalo sa svojim gostom Predragom Raosom, jednim od učesnika Hrvatskog proljeća 1971. godine i potpuno nebitnim piscem i o Mili Budaku, koji je, takođe, predstavljen kao vrstan književnik. Rečeno je i da je obješen, ali ne i zašto.

Budak je bio ustaški ideolog. U vladi NDH bio je ministar vjere i prosvete, zatim ministar inostranih poslova, te poslanik u Berlinu (1941.-43.).

Na kraju emisije je promovisan ustaški grb.

Oni koji pljuju Ognjena Tadića ćute o ustaškoj zastavi u Brčkom, od prije dva dana. I dok se u Brčkom promoviše ustaška zastava, Dodik se zalaže za Herceg Bosnu u BiH. A zna se da ne mogu u BiH postojati i Herceg Bosna i Republika Srpska. Ako ima Herceg Bosne nema Republike Srpske.

Poznato je to i Dodiku, koji ovakvim stavovima direktno napada Ustavno uređenje BiH i Republike Srpske, što je kažnjivo po Krivičnom zakonu, član 239.

Oni koji danas lažu o Ognjenu Tadiću, predali su originalnu građu o ustaškim zločinima nad Srbima Republici Hrvatskoj. Koja nikada nije priznala da je u Jasenovačkim logorima smrti ubijeno stotine hiljada Srba, Jevreja, Roma, Hrvata antifašista...

Milorad Dodik predao je Jasenovačku građu 2000. godine, koja je godinu kasnije ustupljena Republici Hrvatskoj.   

Oni koji danas lažu o Ognjenu Tadiću servilni su pred hrvatskim novinarskim „perima“, koji o njima pišu panegirike. A oni ih helikopterom voze, mimo svih ruta, iznad Međugorja.

Duboko poštujem Međugorje i ubijeđen sam da Međugorje jeste istinsko svetište.

Ali, ubijeđen sam i da je najgore svetogrđe iznad Međugorja pokazivati gordost, osionost, poltronstvo, tako što ćeš državnim helikopterom i državnim novcem bilo kom novinaru/osobi pokazati koliko ti je stalo da mu se dodvoriš. A Milorad Dodik je upravo to učinio.

Mogao bih nabrajati još satima, ali nema potrebe za tim.

Ognjen Tadić će ovu veliku bitku sigurno dobiti i postati predsjednik RS.

Nakon čega će on i njegov rad biti izloženi kritici i potpisnika ovih redova.

SlobodanVaskovicBlog