Neminovnost sudara Dodika i Bosića

Do izbora je ostalo još sedam mjeseci, a nervoza među političarima, ali i narodom, već je blizu tačke ključanja.

Republika Srpska 24.03.2014 | 08:00 Do izbora je ostalo još sedam mjeseci, a nervoza među političarima, ali i narodom, već je blizu tačke ključanja.Akcije vladajuće oligarhije dramatično padaju, opozicija nikako da pronađe kariku koja joj nedostaje da bi mogla krenuti još odlučnije u pohod na vlast, pa djeluje tromo i usporeno. Srećom, sve manje dezorjentisano. Zvanični Beograd sve je dalji od zvanične Banjaluke i što se češće sreću, hladnoća odnosa postaje sve izraženija. Začin je to što će itekako uticati na izborne rezultate. U SNSD-u su teško oboljeli od depresije, malo ko značajan istupa i brani pozicije stranke; sedmi ešalon dobio je priliku, ali oni samo potvrđuju da je "paranje džempera" poprimilo velike razmjere. Svi bježe od teških pitanja, a i kako uopšte odbraniti nedjela Ranka Škrbića, nesposobnost Stanislava Čađe, nasilje nad institucijama koje sprovode tajkuni, laži, kriminal, opsjene. Tu i tamo istupa Igor Radojičić, koji jedino uspijeva da potvrdi sopstvenu nedosljednost, licemjerstvo i nedoraslost zadatku vođenja Gradskog odbora Banjaluka. Radojičić djeluje izgubljeniji od malezijskog Boinga. Željka Cvijanović nepovratno je izgubljena u sopstvenoj nebitnosti, neznanju i nekompetentnosti, a njeni hinjeni arogantni istupi samo dodatno cementiraju takvo stanje. Nebojša Radmanović i Nikola Špirić, dva lijena demagoga, primarno su uposleni projektom očuvanja stečenog bogatstva; do stranke im je koliko do lanjskog snijega. Jedini je "na crti" još uvijek Milorad Dodik, poprilično izlizan, umoran, dosadan, krajnje nedosljedan, presklon minhauzenovštini najnižeg stepena i, što ne reći, veoma zabrinut za sopstvenu političku budućnost. S pravom. Njegova "Potemkinova sela, gradovi, aerodromi, projekti, putevi, mostovi." nisu više ni za nasmijati; politika mu se svela na prežvakavanje potrošenih referendumskih laža, nesupješne pokušaje poltronisanja Beogradu, još neuspješnije ruske turneje; Pao je tako nisko da je čak postao sredstvo isluženih, nikom potrebnih, prljavih bezbjednjaka, geliptera i pervertita naci provenijencije, što sopstvenu ispraznost, neznanje, komplekse, frustracije, šizofrenije. pokušavaju kompenzovati razvlačeći ostatke Dodikovog političkog habitusa kroz kanalizaciju i blato. Dodik je u teškoj krizi, čim se i takvog smeća laća; nazire sopstveni poraz, koji bi značio i kraj njegove političke karijere. I, sasvim realno, boravka na slobodi. On je svjestan da je od regionalnog lidera, što je bio u jednom trenutku, postao regionalni problem, koji je svakim danom sve tegobniji. Upravo zbog toga, Dodik će se boriti do poslednjeg. Ne birajući sredstva. Dodik je svjestan da je trka za poziciju predsjednika RS ključna: onaj ko osvoji tu titulu dobija sve; onaj ko izgubi ostaje bez ičega. Iako se iz njegovih redova sve češće puštaju baloni da bi on ipak mogao promijeniti kurs i odlučiti se da ide u trku za člana Predsjedništva BiH, to je nerealno. Jer bi značilo predaju, kukavičluk i političku lakrdiju. Bilo bi to priznanje poraza bez borbe. Peškir u ringu prije prvog udara gonga. Dodik, u ovom trenutku, računa na dva "projekta", čija bi realizacija njemu dala ponovo velike šanse za pobjedu. Oba su temeljena na pretpostavci i procjeni. Prvi je nada da birači još uvijek nisu svjesni da je Dodik tek preblijeda sjenka donedavno premoćnog političara. Utisak snage, koja realno više ne postoji, Dodik će pokušati sačuvati izuzetno agresivnom kampanjom, istupima na ivici nasilja, brutalnim obračunom sa političkim neistomišljenicima. Drugi "projekat" u koji se nada nije u njegovim rukama, već, paradoksalno, u avliji opozicije. Jednostavno rečeno, Dodik računa da će opozicija pogriještiti i neće izaći sa adekvatnim protivkandidatom. Jedini kandidat opozicije koji u ovom trenutku može pobijediti Dodika na izborima jeste Mladen Bosić, šef SDS-a. Nijedno drugo ime iz opozicionih redova ne može se suprotstaviti Dodiku, uprkos brojnim slabostima koje ga svakodnevno krune. I ovako slab Dodik, jači je od svih opozicionih kadrova, sem Bosića. To o Dodiku ne govori ništa, ali itekako svjedoči o sljepilu opozicije, koja u proteklih osam godina nije proizvela nijedno novo ime. Dodiku je poznato da je zvanični Beograd podržao Bosića i zatražio od njega da se kandiduje. Uprkos tome, on računa na Bosićevu sklonost djelovanju iz drugog plana i, još više, na neskrivene ambicije trojice visokih funkcionera SDS-a, koji se vide u trci za predsjednika RS. Iako u njoj ne bi imali ni minimum šansi, ali ambicija je čudo - oslijepi te zauvijek, ako joj daš maha. Triling nedoraslih mu "asova", na čiju ambiciju Dodik računa, čine Ognjen Tadić, Mićo Mićić i Mirko Šarović. Svi oni imaju argumente kojima mašu u trci za nominaciju. Tadić da je mlad i nekorumipran, što je tačno. Ali, isto tako je tačno da je on prije dvanaest godina optuživao SDS da "provode Silajdžićevu politiku", da su "prodali ingerencije RS", da su "kriminalna organizacija". Tadić je u to vrijeme ("šešeljevske faze"), bio u najbližim odnosima sa Dodikom, čak snažno odigrao na njegovu stranu u pokušaju da srušikandidata SDS-a u trci za člana Predsjedništva BiH 2002. godine. Tadić će se pozvati i na svoj visok rejting, nesvjestan da stvari nikad nisu onakve kakvim izgledaju: njegov rejting trenutna je refleksija nezadovoljstva postojećim, a nikako  suštinom njegovog političkog djelovanja. Koje, ako ćemo pošteno, i ne postoji. Tadić je politikant bez težine, a tek u poslednje dvije tri sedemice krenuo je da ozbiljnije radi. Uz to, on je sam sebe stavio "u kolonu iza Bosića", tako da je apsurdno da se sada gura ispred njega. Posebno sa antiesdesovskim begraundom koji ima i koji mu je mlinski kamen oko vrata. Nije nebitno napomenuti i činjenicu da Tadić uopšte nema čvrsto uporište u SDS-u i da bi njegov pokušaj borbe za kandidaturu doveo do velikih turbulencija unutar stranke. Koje bi imale teške posledice po nju. Slično je i sa Mirkom Šarovićem, koji je, u jednom trenutku, zbog ambicije da bude član predsjedništva stranke neutemeljene u bazi iz koje dolazi, podijelio SDS na dva dijela. Ta situacija jeste zaglađena, ali nije do kraja sanirana. Šarović je potrošen političar, kojem je od kompletnog političkog habitusa ostala samo nezajažljivost. Ako on kao takav uspije da se izbori za predsjedničku nominaciju, onda opozicija nema čemu da se nada. Ni birači sa takvim strankama. Mićo Mićić, lokalac bez širine, takođe, smatra da bi mogao da uđe u trku sa Dodikom. To što će je izgubiti, njemu ni najmanje ne smeta, jer maca je prvo bila radoznala pa je tek onda stradala. Mićićeva "radoznalost" je posledica neumjerenosti čovjeka koji je poodavno zaboravio na sopstvene mogućnosti. Koje jedva dobacuju do granice opštine Bijeljina. Mićić nije tipični SDS-ovac; on je tipični RS-biznismen,  njemu je stranka okvir za djelovanje i dosta mudro je on to iskoristio, ali njegov način vladanja, sa akcentom na raspodjelu opštinskog novca, vrlo je sličan kvalitetnim izdancima Režima. Za razliku od Šarovića i Tadića, Mićić je mudriji i pragmatičniji: kada uvidi da je "preradoznao", priču o sopstvenoj nominaciji iskoristiće za "utvrđivanje pazara", koji bi mu, ukoliko SDS pobijedi, donio neku kvalitetnu poziciju u vlasti. Bosićevo, eventualno, odustajanje od kandidature za predsjednika RS imalo bi iste konsekvence, kao i u Dodikovom slučaju: značilo bi predaju, kukavičluk i političku lakrdiju. Bilo bi to priznanje poraza bez borbe. Peškir u ringu prije prvog udara gonga. SDS bi bio definitivno gotov; stranka bi se, bez dileme, raspala nakon oktobra. Mladen Bosić, i kad bi htio, nema kud - mora biti kandidat za predsjednika RS. Pozitivna okolnost po SDS je što on to i hoće, uprkos naraslim ambicijama aktuelnoj političkoj situaciji nedoraslih funkcionera SDS-a. Trka za člana Predsjedništva BiH potpuno je pala u sjenu one za predsjednika RS. Ni vlast ni opozicija još se nisu usaglasili oko kandidata. Iz Režima dopiru vijesti da je SNSD spreman prepustiti tu traku Demokratskom narodnom savezu, ovdašnjoj inačici nekadašnjeg srbijanskog JUL-a. Desi li se to, male su šanse da vladajući blok osvoji tu poziciju. Uz to, SNSD bi prepuštanjem ove pozicije priznao značajne slabosti i pad rejtinga, što se nikako ne uklapa u Dodikovu taktiku prikrivanja činjenice da je on tek sjenka donedavnog moćnika. Stoga je, ipak, najrealnije, da SNSD i za ovu poziciju ima sopstvenog kandidata. Ni u opoziciji nisu ništa bliže imenu kandidata kojeg bi isturili u trci za Sarajevo. Po običaju samonominovao se Mladen Ivanić, vječiti kandidat za predsjedničke pozicije i sigurni gubitnik u svim trkama. Odluči li se opozicija da podrži Ivanića, biće to otužan dokaz da njihova priča o opredijeljenosti za promjene nije validna; bar ne do kraja. To što Ivanić nema strah od letenja nikako ne znači da u SDS-u i NDP-u (bez obzira na potpis o Sporazumu), trebaju da se povinuju ličnim ambicijama šefa PDP-a (stranke koja se najbrže osipa od svih političkih subjekata) i njegovim neutemeljenim i neobjektivnim snatrenjima o "velikom završetku političke karijere" krunisanjem u Predsjedništvu BiH. Tog krunisanja, bude li Ivanić kandidat, neće biti. Ivanić, ukoliko zaista želi dobro i građanima i PDP-u i sebi, neće ovaj put ići u izgubljenu bitku, već će nominaciju prepustiti nekom od mlađih kadrova iz PDP-a. Ima ih bar dvojica što imaju mnogo veće šanse od njega u toj trci i realnije izglede na pobjedu, uz snažnu podršku ostalih opozicionih partija. Više o ovome pročitajte ovde.