Strah od naroda

Tekuća godina je iscurila; siva i sumorna, najavljuje još sivlju i sumorniju iduću.

Republika Srpska 28.12.2013 | 20:28 Tekuća godina je iscurila; siva i sumorna, najavljuje još sivlju i sumorniju iduću. Optimizmu nema mjesta, nažalost.Iz sivila i magluštine, svako malo ovih poslednjih dana godine 2013., izgegaju političari i monotono verglaju o uspjesima, očekivanjima, projektima nadanjima, vizijama… Red samohvale, red optužbi na račun suprotstavljenih opcija - i jedno i drugo izrečeno je bez ikakve energije, strasti, vjere u ono što se govori; svi jedva čekaju da se dovuku praznici da se utope u njima, kako bi se pripremili za nadolazeću godinu, koju će obilježiti nemilosrdni (nadam se samo verbalni) sukobi, morbidna etiketiranja, teške optužbe…, i krah nekih političkih karijera. Kojih, odlučiće građani na oktobarskim izborima. Inercija je čudo; uprkos sivilu i potpunoj depresiji koja vlada u društvu biraju se ličnosti godine, događaji godine, najbolji poduhvati; sumiraju se premršavi rezultati; bježi se od suštine, jer je poražavajuća; million puta prežvakanim floskulama se pokušava demonstrirati ozbiljnost i odgovornost. Oštro vonja trulež, golom rukom je opipljiv strah od nadolazećih događaja, nemoguće ih je izbjeći. Plaši se narod onoga što slijedi; političari se plaše naroda još više. Društvo u kojem su takva dva osjećaja dominantna ima samo jedan put – na dole. Dva najznačajnija događaja u godini na izmaku, koji su ogolili političke elite i surovo prikazali svu njihovu brutalnost, strahove, licemjerstvo i nekompetentnost su demonstracije studenata u Banjaluci (12.juna 2013.) i policijsko zvjersko premlaćivanje porodice Vulić (26. juli 2013.). Ti događaji dvije su obale, između kojih teče život u Republici Srpskoj - sa jedne strane je (sve veće) nezadovoljstvo građana postojećim stanjem i činjenicom da mafija ovdje ima svoju državu, artikulisano kroz protest studenata; sa druge strane je demonstracija sile iste te države nad pojedincem, jer se usudio suprotstaviti kriminalizovanom sistemu, koji prepoznaje samo lične interese lica što su ga uspostavili. I jedan i drugi događaj izazvali su strah kod građana; Prvi - da se sve ne završi sukobom; Drugi, zbog demonstracije sile nad porodicom koja je pokušala zaštiti sopstveno. I jedan i drugi događaj izazvali su strah kod vladajuće oligarhije (čitaj SNSD);Prvi – da bi protest studenata mogao prerasti u snagu koja će zbrisati sve pred sobom; Drugi - da bi pojedinac mogao nadjačati sistem, ma koliko on zao bio, i postati putokaz drugim, trećim, entim… pojedincima u istom problemu, koji bi, na kraju tih pojedinačnih sukoba, mogli postati snaga koja će zbrisati sve pred sobom. I jedan i drugi događaj izazvali su strah kod opozicije (čitaj SDS); Prvi – da bi protesti studenata mogli prerasti u snagu koja će zbrisati Režim i na njegovom zgarištu postati nova politička snaga; Drugi - zato što je brutalna sila Režima nad pojedincem pokazala nehtijenje, nevoljnost, nespremnost i nesposobnost elite koja je navodno suprotstavljena Režimu da zaštiti tog pojedinca. I bilo kog drugog. Oba ova događaja pokazala su i ozbiljnost i rješenost Režima/SNSD-a da ih spriječi/ukine/omalovaži/difamira, jer ih je tretirao kao dio jednog paketa, spremljenog za labavljenje zakovica koje ga drže, a nikako kao dva, izolovana incidenta. (Što su činili javno). Oba ova događaja pokazala su i neopredijeljenost i nespremnost opozicije/SDS-a za sudar sa Režimom, jer su učinili sve da spriječe/ukinu/omalovaže/difamiraju studenstke proteste (što su činili tajno), a slučaj „Vulić“ posmatraju kao izuzetak, a ne pravilo ponašanja Režima u svim takvim incidentima. SDS je, tretirajući oba događaja kao pojedinačne incidente, namjerno propustio šansu da ukaže na teške posledice diktature i ozbiljnije se suprotstavi Režimu, svjesno mu dozvoljavajući da nakon protesta razbije studente, a da Vuliće, bez opasnosti od eksplozije nezadovoljstva, razbije pred TV kamerama. Protesti studenata i „slučaj Vulić“ nisu izolovani incidenti, oni su dio jednog paketa, ali ne nekog usmjerenog na rušenje Režima, već životnog koji je produkovao taj isti Režim, vladajući na način koji je sinonim za diktaturu. Režim/SNSD je porodio i proteste studenata i „slučaj Vulić“, svjesni su toga i zato nisu ni krili da žele da podave i jedne i druge, jer su slika/posledica njihove kriminalne anticivilizacijske neljudske strahovlade. Opozicija/SDS svjesno je zatvorila oči pred tim činjenicama, ne znajući šta će sa samim sobom, a kamoli studentima i Vulićima. Pobjegli su glavom bez obzira od mogućnosti da politički poentiraju na studentima i Vulićima. Bio je to zicer koji se ne promašuje, što je Režim/SNSD i dokazao poentirajući. Studenti su danas razbijeni, o Vulićima čujemo tek iz sudskih klupa. Ali, ostao je strah. Strah od naroda. I u Režimu i u Opoziciji. SNSD je svjestan dubine katastrofe u koju su doveli građane ovog entiteta, razumiju da su junski studenti samo šačica nezadovoljnih, da ih je mnogo mnogo mnogo više; Znaju da je Vulić samo jedan od hiljada i hiljada obespravljenih; Ubijeđeni su da bi svako sledeće dešavanje naroda, bilo kakve demonstracije, protesti, nezadovoljstvo, mogle biti okidač za stvaranje snage koja će ih bestraga odnijeti. Zato ne prestaju da istrajno rade na sprečavanju svake takve i najmanje mogućnosti. Oprezni su, budni, stalno na straži. Gdje god im se učini da je grupisanje na djelu, razbijaju ga bez milosti. U strahu od naroda su prevelike oči. Njihovi najvjerniji saradnici na ovom antidemokratskom poslu su u SDS-u, čiji visoki funkcioneri se, sada već, javno i otvoreno zalažu za onemogućavanje bilo kakvih mirnih demonstracija i sličnog izražavanja nezadovoljstva; Koji čine sve da do njih ne dođe, koji sprečavaju svaki pokušaj suprotstavljanja postojećoj situaciji tim demokratskim sredstvima. Pozivaju na trpljenje one koji nemaju posla, primanja, lijekova, koji su opljačkani, poniženi, uvrijeđeni... Dok im preporučuju tihovanje, sami se ničeg ne odriču. (Pristup koji se može nazvati praktikovanje gandijevizma na srpski način-narodu trpljenje, vođama udobnosti). Svoje djelovanje pravdaju strahom od eskalacije, izmicanja kontroli, rušenja, zbog zaštite institucija (u kojima je mafija!!!)... Svako razuman na ovom mjestu mora da se upita zašto imaju tako malo povjerenja u građane koje žele da vode, zbog čega ih u tolikoj mjeri potcjenjuju i doživljavaju divljacima, zar je moguće da smatraju da bi nezadovoljni popalili i porušili ono što je njihovim novcem izgrađeno i za šta su članovi njihovih porodica izginuli..., da li je istina da i Opozicija/SDS  smatra narod stokom, sklonom ubitačnom stampedu, kao što to čini i Režim/SNSD?! Iluzija bi bilo misliti da je drugačije. Čak i u situaciji da Opozicija/SDS ne želi promijeniti sadašnje agregatno stanje i namjerava i u narednom četvorogodišnjem periodu zadržati isti status. Čemu otvoreno teže. Žaleći se da javnost ima prevelika očekivanja od njih; Ne precizirajući šta je preveliko i koja su očekivanja. Još manje zbore o tome šta se od njih uopšte može očekivati. Cijene (možda) da je to premalo. Ili ništa. U nadolazećoj godini strah od naroda će doživjeti novu ekspanziju. I nervoza, kao posledica tog straha. Eksplodiraće i nemaština, beznađe. Od Režima se ništa dobro ne može očekivati. Od lažnih Gandija takođe. To je Gordijev čvor, koji će građani biti prisiljeni da razvežu. Na bilo koji način. piše: Slobodan Vasković https://slobodanvaskovic.blogspot.com/2013/12/strah-od-naroda.html?m=1