Posthumno orden Diani Budisavljević

Njegova svetost patrijarh srpski Irinej uručiće danas posthumno visoko odlikovanje Srpske pravoslavne crkve Diani Budisavljević, Austrijanki koja je spasila 12.

Republika Srpska 18.10.2013 | 10:18 Njegova svetost patrijarh srpski Irinej uručiće danas posthumno visoko odlikovanje Srpske pravoslavne crkve Diani Budisavljević, Austrijanki koja je spasila 12.000 srpske djece iz Jasenovca i drugih ustaških logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata. Patrijarh Irinej će "Orden carice Milice" predati Dianinom unuku Leonardu Rašici u Patrijaršiji u Beogradu, saopšteno je iz SPC. Leonardo je ovim povodom doputovao iz Brazila, gdje živi sa porodicom, a naredni mjesec će provesti u Srbiji, Republici Srpskoj i Hrvatskoj, gdje će razgovarati sa "Dianinom djecom" - preživjelim logorašima. Na osnovu njihovih svjedočanstava i svog istraživanja, Leonardo će u Brazilu objaviti knjigu o životu svoje prabake, koja stoji iza najveće humanitarne akcije u Drugom svjetskom ratu, ravne njemačkom industrijalcu Oskaru Šindleru, koji je spasio 1.200 Jevreja. U Banjaluci postoji prijedlog da se imenom Diane Budisavljević nazove jedna ulica i da se izgradi spomenik. Austrijanka Diana, djevojački Obesker, bila je udata za Srbina Julija Budisavljevića, profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a o užasima kroz koja su u ustaškim logorima prolazile pravoslavne žene sa djecom saznala je sasvim slučajno. Diana je rizikovala sve, pa i sam život da bi pomogla srpskoj djeci sa Kozare, Korduna, iz sela u BiH i, uz pomoć svojih saradnika, obilazila je po zlu čuvene logore NDH, kao što su Lobor Grad, Stara Gradiška, Gornja Rijeka, Sisak i Jasenovac i odatle odvodila djecu. Ona je izgladnjelu i bolesnu djecu, često i na samrti, popisivala i za sve njih pedantno vodila kartoteku da bi im sačuvala identitet i da bi, poslije rata, roditelji mogli da pronađu mališane. Ali, svu dokumentaciju i fotografije morala je da preda 1947. godine, po naređenju Ozne, što je za nju predstavljalo "smak svijeta", jer je to značilo da neće uspjeti svu djecu da vrati svojim pravim roditeljima. Poslije rata, Diana nikome, pa ni porodici, nije mnogo govorila o onome što se događalo tokom postojanja NDH. Zajedno sa mužem 1972. godine napušta Zagreb i vraća se u rodni Inzbruk, gdje zaboravljena od svih umire 1978. godine u Anihštrase 24, jedva tristo metara dalje od kuće u kojoj je rođena. Znala je da kaže: "Uradila sam šta sam mogla i šta je trebalo, i to je to". U svom dnevniku 10. jula 1942. godine, povodom posjete logoru Stara Gradiška, zapisala je da su neka djeca već prije bila predviđena za transport u Gornju Rijeku, a onda su zbog bolesti morala ostati, te da su umrla djelimično tamo, a djelimično kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. "A, svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet meseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju negovano i odgajano, a onda - Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im decu, pustite ih da propadnu. Kakva neizmerna tuga, kakva bol", pisala je Diana.