Šta je nekada govorio Milorad Dodik - arhiv iz 1998.

ARHIVA / DANI / JANUAR 1998.

Republika Srpska 23.09.2013 | 23:09 ARHIVA / DANI / JANUAR 1998.       Milorad Dodik nikada nije bio član Srpske demokratske stranke, ali jeste bio tvorac maloprivrednog čuda u Laktašima. Posljednjih je godina novoizabrani premijer Republike Srpske uspio čak i najzapadnije predstavnike međunarodne zajednice naučiti na svoju prepragmatičnost. Dodikov izbor pobrisao je SDS sa scene, ali ni položaji vladajućih ni opozicionih stranaka u Federaciji više nisu kao prije: kao majski snijeg, preko noći je nestala startna prednost koju već godinama uživa bošnjačka vlast. No, razočaraće se i oni koji od njega očekuju multietničnost na sve strane. Ko je Milorad Dodik? POČETKOM SVOG MANDATA U BOSNI i Hercegovini Carlos Westendorp je razgovarao sa svim čelnicima parlamentarnih stranaka u oba entiteta. Tako su na red došli i Miodrag Živanović, predsjednik Socijalno-liberalne stranke, i Milorad Dodik, predsjednik Nezavisnih socijaldemokrata Republike Srpske. Istovremeno upoznavajući obojicu, Visoki predstavnik im je postavio sljedeća pitanja: "Kako demokratizirati Republiku Srpsku, kako smanjiti uticaj Pala, kako osnžziti procese koje je započela Biljana Plavšić...?" Prvi je, u svom profesorskom stilu, odgovarao filozof  Živanović, čija je dugačka teorijska elaboracija beznađa sredine odisala sumornim tonovima, bez praktičnih odgovora na sasvim konkretna pitanja. Westendorpa, obeshrabrenog Živanovićevim odgovorom, iz apatije je prenuo Dodik svojom prvom rečenicom: "Imam vrlo jednostavno rješenje!" Na začuđeni pogled Visokog predstavnika, on je odgovorio: "Dakle, strategija je sljedeća: naprijed idu tenkovi SFOR-a, a mi trčimo za njima. Tako ulazimo u gradove i odmah zauzimamo RTV stanice i stanice policije. I to je sve!" Svjedoci tvrde da je Westendorp Dodikov prijedlog prvo shvatio kao šalu, a kada se uvjerio da je Dodik smrtno ozbiljan, počeo je postavljati pitanja koja svjedoče da stranci stvarno pojma nemaju o Balkanu: "Kako to mislite? A demokratska procedura? A izbori? A ustavna predaja vlasti...?" Srećom, Carlos Westendorp brzo uči, a samo nekoliko mjeseci nakon ovog razgovora Milorad Dodik je predsjednik Vlade Republike Srpske. Maloprivredni čudak Milorad Dodik nikada nije bio član Srpske demokratske stranke i u Skupštinu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ulazi 1990. godine kao poslanik Saveza reformskih snaga. Oktobra 1991. godine Srpska demokratska stranka je napustila Skupštinu Bosne i Hercegovine i sa većinom srpskih poslanika (82) formirana je paralelna Skupština srpskog naroda BiH, koja je nastavila da djeluje sve do današnjih dana. Zbog "neslaganja sa programom i načinom rada" vrhuske okupljene oko Radovana Karadžića, Dodik formira Klub nezavisnih poslanika pri paljanskoj skupštini i tako postaje prvi javni oponent vladajućem režimu. Nakon žestokih osuda od strane paljanskog rukovodstva, Dodik se decembra 1994. godine nakratko povlači iz politike i pokušava posvetiti biznisu u svojim Laktašima, koji su još od Markovićeve ere proglašeni jugoslavenskim "maloprivrednim čudom". Bez imperativa bogaćenja u ratu, u koji je ušao kao bogat čovjek, Dodik ubrzo shvata da pored SDS-ovih kerbera nema nikakvih šansi za biznis i odlucčuje da sa Nenadom Baštincem osnuje stranku socijaldemokratske provenijencije. Najbliže saradnike pronalazi u Sejfudinu Tokiću i Selimu Bešlagiću, pri čemu se nimalo ne trudi da demantira priče o bliskosti sa Slobodanom Miloševićem (što mu je, možda, i sačuvalo glavu). Milorad Dodik je diplomirani politolog, a Fakultet političkih nauka je završio u Beogradu. Nekadašnji sekretar Komiteta saveza komunista u Laktašima, prvi put je postao poznat široj javnosti kada je od ovog mjesta napravio Meku privatnog, tada još uvijek po definiciji sumnjivog biznisa. U gradiću sa 18.000 stanovnika pred rat je bilo registrirano 2.500 privatnih firmi iz čitave Jugoslavije. Osim toga, Laktaši postaju poznati i po prvoj registriranoj privatnoj radiostanici u tadašnjoj Jugoslaviji. Premijer Republike Srpske i danas u Laktašima ima privatnu firmu, a izbor ga je dočekao na mjestu ministra u Alternativnom ministarskom vijeću Bosne i Hercegovine i funkciji predsjednika Izvršnog odbora Skupštine općine. Dodik je oženjen i ima dvoje djece. Miloradova konkretnost Svi oni koji su neozbiljno shvatali Dodika sve ove godine, a nije da i sam nije davao povoda za takve prosudbe, sada mogu analizirati uzroke svojih loših procjena. Bit će da je Dodik bolje od ostalih shvatio da je jedina racionalna politika u današnjoj Bosni - politika "na sve ili ništa". Jednostavno zato sto samo najuži sloj ljudi u vrhovima vladajućih stranaka danas objektivno ima nešto što bi moglo biti izgubljeno. O Dodikovoj poslovičnoj konkretnosti među njegovim prijateljima već se ispredaju legende. Svaki razgovor sa strancima, koji bi rado satima divanili o demokratizaciji i civilnom društvu, Dodik je u ime opozicije prekidao vec svojom prvom rečenicom: "Nama trebaju pare!" Jednom su ga slžzbenici jedne zapadne ambasade pripremali za razgovor sa visokim dužnosnikom svoje zemlje. Molili su ga da se strpi i da barem prvih desetak minuta ne trazi finansijsku pomoć. Dodik se potrudio i izdržao čitavih - pedeset sekundi. Upućeni tvrde da u zvaničnim američkim ocjenama o bosanskim liderima uz Dodika stoji ocjena "Dobar, samo prepragmatičan." Nema sumnje da su za ovu ocjenu znali i visoki američki dužnosnici u Bosni, koji su nekoliko dana nakon imenovanja otišli u Banju Luku da mu čestitaju na izboru. Dodik je primio čestitke, ali visoki gosti nisu izišli dok nisu dali pare za isplatu plata prosvjetnim radnicima Republike Srpske, koji su već mjesecima bez njih. Svi koji su slušali salve uvreda i najprimitivnijih vrijeđanja Milorada Dodika u izvođenju poslanika SDS-a i radikala u Skupštini Republike Srpske prije izbora premijera, nisu se mogli čudom načuditi kako to da on nije burno reagirao kako to u svakoj situaciji čini. Nakon povratka iz Perude 1994. godine i susreta sa Sejfudinom Tokićem, jedan slušalac radiostanice iz Laktaša se u direktnom kontakt-programu Dodiku obratio sljedećim riječima: "Išao si, Milorade, da se sretneš sa balijom, majku li ti jebem!" Voditelj je bio zbunjen, ali ne i Dodik, koji mu je odgovorio: "Jebem i ja tebi majku!" Jal' dvjesta, jal' trista miliona Epicentar političkog potresa koji je izazvalo formiranje nove Vlade Republike Srpske jeste bio na Palama, ali Sarajevo ovog puta nije samo geografski nadomak dojučerašnjem neosvojivom bastionu srpskog nacionalistickog režima. Dodikov izbor jeste pobrisao SDS sa scene, ali položaji ni vladajućih ni opozicionih stranaka u Federaciji više nisu kao prije njegovog izbora. Kao majski snijeg, preko noći je nestala startna prednost koju već godinama uživa bošnjačka vlast koja se samozadovoljno voljela porediti sa paljanskom: i zaista, koji god civilizacijski parametar odabrali, bosnjačka Stranka demokratske akcije je već osam godina u neupitnoj prednosti nad Srpskom demokratskom strankom. Ovom činjenicom zatvarana su usta i dobronamjernim upozoravateljima koji godinama skreću paznju na okolnosti po kojima vladajuća bošnjačka stranka svojom politikom u potpunosti dezavuira atribuciju "demokratska" iz svog imena. Koliko god se bunili zbog poređenja sa SDS-om, čelnici SDA su u njemu uživali. Naravno, uvijek zbog toga što je njima pripadao svjetliji dio bosanskohercegovačke stvarnosti, ukoliko se on slika "crno-bijelo". Premijeru Federalne vlade Edhemu Bičakčiću nije se bilo teško porediti sa grotesknim Gojkom Kličkovićem, bivšim premijerom Vlade Republike Srpske. Isto je važilo i za bošnjačke ministre u poređenju sa Ostojićem, Buhom i sličnim, za koje se danas i u Banjoj Luci gleda kao na potencijalne stanovnike Haaga. No, dok novi ministar informiranja u Vladi Republike Srpske Rajko Vasić državne medije u svom entitetu opisuje profesionalno katastrofalnim, dotle predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović javno hvali svoje državne medije, preuzimajući pritom koliko pogromasku, toliku i neozbiljnu izjavu bivšeg ministra Hasana Muratovića, po kojoj je zbog nezavisnih sarajevskih časopisa ovdje stiglo "jal' dvjesta, jal' trista miliona dolara pomoći i kredita manje". Ili, prije nego je ubacio namještaj u svoj novi ured, Milorad Dodik se najkonkretnije moguće odredio protiv politizacije Srpske pravoslavne crkve i njene komesarske i duhovno-logističke potpore pojedinacnim političkim opcijama. O sličnoj izjavi Edhema Bičakčića, u kontekstu višegodišnje potpune simbioze Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i Stranke demokratske akcije, i ponašanju konsekventnom njoj, u Sarajevu se može samo sanjati. Ni opoziciji nije lako Koliko god se činio prirodnim saveznikom opozicije u Federaciji, Dodikov izbor će u slične nevolje kao i vladajuće strukture staviti i ovdašnju opoziciju, a prije svega dvije socijaldemokratske partije. Doduse, ni Lagumdžijinim ni Bešlagićevim socijalistima ne može se osporiti građanska, antinacionalistička, demokratska dosljednost, ali ona bez značajnijih rezultata na narednim izborima postaje već pomalo zamarajuća, da ne kažem i dosadna. Neizbježnim poređenjem sa raspletom događaja u drugom entitetu, ova osjećanja se pojačavaju. Prije Dodika, i 30 posto glasova birača za demokratsku opoziciju u Federaciji bio bi zadovoljavajući rezultat. No, nakon njega, samo pobjeda je adekvatni federalni odgovor na čudo u Republici Srpskoj, u koje niko nije vjerovao prije godinu dana. Za pobjedu opozicije preduslov je hitno ujedinjenje Socijaldemokratske partije i Unije bosanskohercegovačkih socijaldemokrata. Iako nije njen garant, ona jeste njen preduslov. Prije Dodika, mozda bi se i moglo progutati da čelnici ove dvije stranke ne mogu postići dogovor o ujedinjenju, jer se ne mogu dogovoriti o tako "važnim" stvarima kao sto su ime nove stranke ili broj delegata na konstituirajućem sastanku. No, nakon ostvarenja Dodikove vizije, federalnim biračima nezadovoljnim vladajućim nacionalnim strankama, čiji broj po svim pokazateljima rapidno raste, ostaje jedino da sa žaljenjem zaključe da, ako ne mogu zajedno, onda ni Lagumdžija, ni Bešlagiđ, ni Đapo, ni Tokić, jednostavno nisu ljudi koji bi realizirali njihovu viziju demokratske Bosne i Hercegovine. Za zaključak teksta o Miloradu Dodiku ne nalazim ništa bolje od ocjene koju je o njemu iznio novinar agencije AIM: "Miloradom Dodikom će vjerovatno ostati razočarani oni koji očekuju da će se on odmah dati na izgradnju multietničkog društva u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, ali i oni koji vjeruju da su svi Srbi nepopravljivi nacionalisti." MAGAZIN DANI/JANUAR 1998.