Evropska Unija, svijet i mi

U samom početku, Evropska unija je imala mnogo pozitivnog i dobrog: sloboda kretanja ljudi, robe i usluga, potpuna zaštita ljudskih prava, sloboda i ravnopravnost država članica bez obzira na njihovu veličinu, bogatstvo i moć, puni fondovi iz kojih se obezbjeđuje novac za razne svrhe manjim državama.

Republika Srpska 19.08.2013 | 14:15 U samom početku, Evropska unija je imala mnogo pozitivnog i dobrog: sloboda kretanja ljudi, robe i usluga, potpuna zaštita ljudskih prava, sloboda i ravnopravnost država članica bez obzira na njihovu veličinu, bogatstvo i moć, puni fondovi iz kojih se obezbjeđuje novac za razne svrhe manjim državama. Iako su dio svog suvereniteta prenijele na briselske ustanove, manje razvijene članice su, manje-više, slobodno i samostalno vodile svoju ekonomsku i drugu politiku. Sada se to uveliko izmijenilo, i to na štetu manjih i ekonomski slabijih članica. Uvodi se diktat Brisela, kojeg definišu samo najmoćniji, i to za svoje dobro. Ogroman je broj zakona i propisa, koji, ne samo što su ponekad sami sebi svrha, već i legalizuju, a samim tim i podstiču devijacije u društvu i ruše temeljna moralna načela. Privrede manjih zemalja koje ulaze u EU dolaze u podređen položaj, zbog nepostojanja carina i zbog njihove manje mogućnosti subvencionisanja strateških proizvoda, u poređenju sa privredom moćnijih i bogatijih članica. Projekat Evropske unije nije stvoren za dugoročan uspjeh. Razlog tome leži u suprotstavljanju konačnim ciljevima dva glavna aktera koja grade EU. Jedan akter su SAD i samo su «naoko» spoljni faktor. One su preko svojih marionetskih vlada država članica EU najdirektnije učestvovale u stvaranju ideje i daljoj izgradnji EU. Jedan od ciljeva im je kontrola Njemačke u ekonomskom, političkom i vojnom smislu, kao i pokušaj kontrole odnosa Njemačke i Rusije. Drugi akter je Njemačka kao najmoćnija država članica EU. Ona je u taj projekat ušla iz svojih razloga: objedinjavanja njemačkog naroda koji se nalazi u nekoliko država sadašnjih članica, lakšeg osvajanja tržišta i prirodnih resursa drugih država – naroda, kao i zbog širenja svog političkog, kulturnog, jezičkog i drugog uticaja u vezi sa njenim identitetom. U EU će se paralelno razvijati briselski nadnacionalni sistem koji osmišljavaju SAD, i nacionalni sistemi, prije svega njemački. Njemačka je ušla u proces stvaranja EU kako bi zbog svojih interesa napravila svoju, njemačku EU, a SAD, upravo da bi to spriječile, kako bi držale Evropu pod svojim okriljem. Bilo bi važno znati kako bi Brisel reagovao kada bi neka nezadovoljna članica poželjela da izađe iz Evropske unije, s obzirom na vlasničku strukturu najunosnijih preduzeća. Moguće je da dođe do pitanja: ili nadnacionalna briselska, američka EU, ili njemačka EU, i tada bi moglo da dođe do njenog raspada, i to tako što će Njemačka pokušati da stvori veliku Njemačku. Taj raspad EU biće samo jedan segment u uspostavljanju novog svjetskog poretka koji će da proizađe iz velikih ratova. Novi svjetski poredak, globalizacija, nije ništa drugo nego pokušaj da se zagospodari Svijetom. I to nije ništa novo. Tokom istorije bilo je, ne samo država i naroda, već i pojedinaca koji su htjeli da zagospodare svijetom. Do sada se to radilo na različite načine i različitim sredstvima. Ovom prilikom iznosimo samo jednu mogućnost. Centar moći koji kontroliše svjetske događaje, finansijske tokove, represivne sile (NATO), SAD, Veliku Britaniju i neke druge, odlučio je da ratovima sruši sadašnji međunarodni poredak i uspostavi novi, tj. da pokuša da zagospodari svijetom. Da bi narodi – ljudi ratovali, moraju da budu duboko nezadovoljni, dezorijentisani, bez smisla. Da bi se došlo u takvu situaciju, omogućeno je multinacionalnim korporacijama (pa i onima iz Kine; s obzirom na ogromnu količinu dolara koju Kina ima, bio bi zanimljiv njen odgovor na moguću značajnu devalvaciju dolara) da na svjetsko tržište iznesu proizvode izuzetno jeftine (ali sumnjivog kvaliteta). Kupovinom takve robe i na taj način uništava se proizvodnja (privreda, poljoprivreda, stočni fond) mnogih država – naroda. Gube se radna mjesta – javlja se nezaposlenost. I putem medija se podstiče potrošački mentalitet, a MMF i Svjetska banka pod nepovoljnim uslovima obezbjeđuju novac državama čije vlade ga upravo usmjeravaju u potrošnju. Zbog takvog stanja, države ne mogu da vraćaju kredite, te moraju budzašto da prodaju svoje najvrednije i najvažnije resurse. Ulazi se u svojevrsno dužničko ropstvo. Ruše se temeljne vrijednosti na kojima počiva društvo, nameću i afirmišu laž, nemoral, egoizam. Ljudi se obmanjuju riječima. Politika, ekonomija, sistem vrijednosti nisu takvi kakvi izgledaju. Među ljudima, narodima, vlada totalno nezadovoljstvo i onda centri moći i zloupotrebom religija mogu svijet da uvedu u velike ratove – stradanje, smrt, glad, strah. Onda obični ljudi širom svijeta dolaze u situaciju da traže, mole da neko nametne mir, pa taman on značio gubitak slobode, identiteta, ličnosti. I to je upravo stanje koje centar moći želi da stvori kako bi nametnuo svoj poredak: svjetsku vladu, jedan jezik, jednu svjetsku religiju... U službi stvaranja takvog stanja su i projektovane svjetske krize koje se odvijaju u talasima, kompromitovanje velikih svjetski religija bez obzira na argumente, omalovažavanje kulture, jezika, pisma, moralnih vrijednosti, suštinskog smisla – sve se dovodi do apsurda. Ovako bi se stvorio njihov svjetski poredak, sa njihovim vrijednostima, tako da bi nešto moglo da uspije samo ako ima njihov vidljivi ili nevidljivi pečat. Ljudsko društvo uvijek se kretalo od rušenja svjetskog poretka do uspostave novog. Pokretači tih globalističkih procesa zapravo su odabrani pojedinci koji su zbog svojih osobina, sposobnosti sami sebe preporučili. Oni su ti koji imaju jedinstvenu snagu i hoće da zagospodare svijetom, a narodi – obični ljudi samo su njihovo sredstvo ka tom cilju. Da li su i ti najmoćniji pojedinci nečije sredstvo, nije tema ovog teksta. Ono što je važno ovom prilikom spomenuti jeste da koliko god da je bilo pojedinaca sa željom da zagospodare svijetom, to nikome nikada nije uspjelo. Evropska unija neće biti sadržana u novom svjetskom poretku, ali će igrati određenu ulogu u stvaranju ambijenta kojim se svijet polarizuje, ideološki, vrijednosno, suštinski. Iz velike borbe ta dva pola – strane, proizaći će novi svjetski poredak. I opet, nijedna strana (pojedinac, država, narod) neće zagospodariti cijelim svijetom. Taj novi svjetski poredak donijeće mir, a sastojaće se od dva suštinski različita društvena sistema. Razlika će biti kao dan i noć, kao plus i minus, i u teritorijalnom smislu biće odvojene, «ograđene». Manje je važno čiji je teritorij veći i mnogoljudniji. Svi ti procesi rušenja i stvaranja, iako u njima ima toliko stradanja, patnje i bola, moraju da vode napretku, boljitku, dobrom, i u konačnici imati suštinski smisao. Nemoguće je da je čovjek – ljudsko društvo stvoreno bez suštinskog smisla na kraju, bez obzira na očiglednu patnju. Ako nas je Gospod Bog stvorio (a ko bi drugi?), onda je On sve stvorio na dobro, i svojom promišlju, bez obzira što nam je dao slobodu izbora, na kraju vidio pobjedu čovjeka. Ta pobjeda nije u kvantitetu, već u kvalitetu, i ako na kraju ijedan čovjek se oboži (primi Boga u sebi i dâ sebe Bogu), da može stvoriti novi svijet, postojanje ljudskog roda ima smisla. I sve njegove patnje. Gotovo da je nastupilo vrijeme kada vlade mnogih država – naroda moraju da budu u službi svjetskih centara moći, a ne svoje države i svog naroda. Imajući tu činjenicu u vidu, obični ljudi se moraju samoorganizovati. Dakle, ne očekujmo da će nam država, vlada, riješiti sve naše probleme, već se okrenimo radu, proizvodnji, i sve to sa iskonskom snagom, radošću i nadom. Moraju se javiti pojedinci koji će motivisati i podsticati ljude na rad, na proizvodnju zdrave hrane. Znači da vlada politikom zategnutog popuštanja realizuje sve ono što mora i što nameću centri moći, a obični ljudi paralelno da vode svoj život, da se jave pojedinci koji će unositi optimizam da se ekonomska kriza pobijedi radom i da rad bude zadovoljstvo, da se proizvodi zdrava hrana i da trošimo tu zdravu hranu, da se obnovimo moralno i duhovno, i da podstičemo natalitet. Autor: Dane Čanković