Vašington "proizvodi" džihadiste

SAD su, prema riječima bivšeg direktora Svjetske banke Pola Volfovica, vodile najmanje sedam ratova na strani muslimana /Kuvajt, sjever Iraka, BiH, Kosovo, Avganistan, Irak i Libija/, ali Vašington i dalje nije omiljen u tim sredinama.

Republika Srpska 10.07.2013 | 10:20 SAD su, prema riječima bivšeg direktora Svjetske banke Pola Volfovica, vodile najmanje sedam ratova na strani muslimana /Kuvajt, sjever Iraka, BiH, Kosovo, Avganistan, Irak i Libija/, ali Vašington i dalje nije omiljen u tim sredinama. Štaviše, u nekim od tih država, poput BiH, raste broj džihadista koji odlaze u razne ratove na strani ekstremista. Tokom devedesetih godina prošlog vijeka SAD su pomagale u ubacivanju iranskih agenata i operativaca Al kaide u BiH, a 2001. godine - sada pokojni Ričard Holbruk - jasno je rekao: "Da nije bilo Dejtonskog sporazuma 1995. godine, teroristički napadi na SAD 11. septembra bili bi planirani iz BiH, a ne Avganistana". U proteklih nekoliko mjeseci dvojica iranskih "diplomata" protjerana su iz BiH zbog sumnjivog poslovanja sa liderom vehabija koji zastupa džihad protiv Zapada i zalaže se za uvođenje šerijatskih zakona. Jedan od tvoraca pakistanskog nuklearnog programa - Zahid Ali Akbar Kan uhapšen je u BiH, ali šta je on radio tu nije objašnjeno - navedeno je u analizi koju je za internet stranicu "Nešnel interest“ priredio Gordon Bardos, američki stručnjak za balkansku politiku i bezbjednost. Bardos je i predsjednik kompanije SSEERECON za politički rizik i strateško savjetovanje, specijalizovane za jugoistočnu Evropu. Zapadne diplomate i bezbjednosni zvaničnici izražavaju sve veću zabrinutost zbog toga što nekoliko desetina ekstremista iz BiH pristupa džihadu u Siriji. U tekstu je navedeno da podaci istraživačke organizacije "Pju" pokazuju da 75 do 80 odsto muslimana u svijetu nema dobro mišljenje o SAD. To je povezano sa "kolateralnom štetom" /ubijenim civilima i uništenom infrastrukturom/ u ovim "oslobodilačkim" ratovima. Zapadne zemlje vrše sve veći pritisak za dodatno i dublje angažovanje u Siriji, ali niko nije izvršio analizu troška slične intervencije. Od 2001. godine SAD su obezbijedile oko 93 milijarde dolara za obnovu Avganistana i, ukoliko je dio tog novca otišao na unapređenje vrijednosti i koncepta poput poštovanja ljudskih prava i građanskih sloboda, onda se njihov utrošak može ocijeniti kao najneuspjeliji napor lobista. Stanje ljudskih prava u tim zemljama ne da nije poboljšano, već je ostalo isto ili postalo gore nego što je bilo. Naime, u maju ove godine avganistanski parlament je samo 15 minuta posvetio diskusiji o zabrani dječijih brakova, prisilnim brakovima i silovanju u braku prije nego što su te inicijative odbačene. Prema podacima iz istraživanja organizacije "Pju" iz 2010. godine, između 80 i 85 odsto Egipćana smatra da otpadnici i preljubnici treba da budu kamenovani do smrti, a 75 odsto njih vjeruje da se lopovima trebaju sjeći ruke?! Prije samo dvije godine, sada svrgnuti egipatski predsjednik Muhamed Morsi, nazivao je Jevreje "potomcima majmuna i svinja"?! Poslije 12 godina rata, pogibije 2.250 Amerikanaca i utrošene 93 milijarde dolara, Vašington je počeo pregovore sa talibanima, koji su otvorili svoju političku kancelariju u Kataru i predstavljaju "Islamski emirat Avganistan“. Drugi korisnik američke pomoći je Egipat, koji je nakon potpisivanja Sporazuma u Kemp Dejvidu 1978. godine od Vašingtona dobio više od 45 milijardi dolara vojne i civilne pomoći. S obzirom na to da administracija američkog predsjednika Baraka Obame diskutuje o obimu intervencije u Siriji, treba se sjetiti da je sve to već viđeno u BiH i Iraku i da se skoro sa sigurnošću može govoriti i o tome da će se na isti način i završiti. Ratni lobi Vašingona i industrija za intervencije svoju pažnju usmjeravaju na male, nefunkcionalne propale države, uništene dugoročnim istorijskim problemima i unutrašnjim etničkim i vjerskim nasiljem. Kasnija šema i dinamika dešavanja su iste - u salonima strane politike u Vašingtonu i NJujorku stručnjaci za međunarodna pitanja predlažu rješenja kriza u zemljama u kojima nikada nisu bili, u kojima žive ljudi koje nikada nisu sreli, čiji jezik ne razumiju i čiju istoriju ne poznaju. Sve počinje demonizacijom „diktatora“, prati je uvođenje sankcija i embarga na naoružanje, a kada se to pokaže nedovoljnim, rastu zahtjevi za odlučnijom akcijom, poput naoružavanja "dobrih momaka" i ustanovljavanja zona zabranjenog leta i bezbjednosnih enklava. Potom na scenu stupaju obavještajci. U medijima će biti tražena još odlučnija akcija, poput napada krstarećim raketama i bombardovanja, potom slijedi i objavljivanje optužnica za ratne zločine. Kada ni to ne bude urodilo plodom, ratni lobi u Vašingtonu će insistirati na direktnoj vojnoj invaziji i kopnenoj kampanji, jer sada je ulog kredibilitet. U međuvremenu, diplomatske alternative i rješenja budu odbačeni. Nakon nekoliko desetina hiljada poginulih, utrošenih više milijardi dolara i uništavanja većeg dijela zemlje u kojoj se vrši intrevencija, političari iz Vašingtona, medijski čelnici, slavne ličnosti iz Holivuda i rok-zvijezde izgubiće interesovanje za taj rat kao što ga izgube za neki popularni noćni klub ili restoran. Na kraju zemlja za koju je vođen "humanitarni rat“ ostaje u mnogo gorem stanju nego kada je došlo do intervencvije.