Blagojević: Potonuće ovdašnje advokature i pravosuđa

Koliko je advokatura u Republici Srpskoj devalvirala sebe i pravno i etički dokazuje nam primjer od neki dan.

Dr Milan Blagojević 

Istina, radi se o slučaju koji je pravosnažno presuđen prije nešto više od tri godine, kada je, kako je 6. marta 2023. godine objavilo više domaćih medija, jedan advokat u krivičnom postupku u Okružnom sudu u Banjaluci  osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci i novčanu kaznu od pet hiljada KM zato što je, prema pisanju medija koji se pozivaju na navedenu presudu, u tom slučaju sa postupajućim sudijom Osnovnog suda u Banjaluci u izvršnom sudskom postupku prodaje stanova javnim nadmetanjem: 

"dogovarao detalje oko provođenja postupka javnog nadmetanja, a sve s ciljem da bude izabran kao najpovoljniji ponuđač i kupi šest nekretnina znatno ispod njihove procijenjene vrijednosti".

Za ovo krivično djelo je osim tog advokata krivim proglašen i sudija, koji je priznao krivicu, te je sudija osuđen na godinu zatvora i 40.000 KM novčane kazne.

Za sunovrat ovdašnje advokature, a i pravosuđa, nisu važna imena advokata i sudije iz ovog slučaja.

Zbog toga ih i ne navodim u ovom tekstu, jer je umjesto njih bitan obrazac ponašanja Advokatske komore Republike Srpske, koji govori koliko je ta profesija pravnički i etički krahirala, kao uostalom i ovdašnje pravosuđe.

Naime, Zakonom o advokaturi Republike Srpske propisano je (član 107. tačka 7) da od dana pravosnažnosti presude nadležnog suda advokatu prestaje pravo (dakle mora prestati, a ne da može prestati) na bavljenje advokaturom: "u slučaju osude za krivično djelo koje ga čini nedostojnim za bavljenje advokaturom".

Iz ove imperativne zakonske odredbe je jasno da za njeno izvršenje u svakom konkretnom slučaju nije važno da li je advokat krivično djelo za koje je osuđen učinio u svojstvu advokata ili u nekom drugom svojstvu. Drugim riječima, nije zakon u navedenoj odredbi propisao da se mora raditi o krivičnom djelu učinjenom u obavljanju advokatskog posla.

Umjesto toga zakon citiranom odredbom zahtijeva da advokatu mora prestati pravo na bavljenje advokaturom ako je osuđen za krivično djelo koje ga čini nedostojnim za bavljenje advokaturom, što znači bez obzira na to je li to djelo učinio kao advokat ili izvan te profesije.

Nažalost, Izvršni odbor Advokatske komore Republike Srpske je u ovom slučaju odlučio, suprotno navedenoj odredbi Zakona o advokaturi Republike Srpske, da je, kako je neki dan objavio Portal Capital,  taj advokat u slučaju za koji je osuđen krivičnom presudom:

"nastupao kao fizičko lice, a ne kao advokat te da zbog toga nema razloga za isključenje iz komore".

I upravo tu, na ovom mjestu, izbija na vidjelo sav sumrak ovdašnje advokature, njena spremnost da izvitoperi smisao i cilj navedene odredbe Zakona o advokaturi Republike Srpske, o čemu sada ćute advokati kojima su inače, u drugim slučajevima nevezanim za advokaturu, puna usta pozivanja na potrebu vladavine zakona.

Ali, ovdje izbija na površinu i mrak u kojem se već odavno nalazi i pravosuđe u Republici Srpskoj. I on je, taj mrak, u ovom slučaju izbio na vidjelo, što se vidi iz visine zatvorske kazne koju je izreklo advokatu.

Naime, kad ga je sud već osudio što je sa sudijom "dogovarao detalje oko provođenja postupka javnog nadmetanja, a sve s ciljem da bude izabran kao najpovoljniji ponuđač i kupi šest nekretnina znatno ispod njihove procijenjene vrijednosti", onda elementarno sudijsko znanje o vladavini prava i o etičkom odnosu, nalaže da ne može tog sudiju sud osuditi na godinu zatvora, a da onoga s kim je sudija radio takvu nezakonitu rabotu osudi na duplo manju kaznu zatvora.

E tu, na tom mjestu, vidimo sud(ij)sku perverziju, uz uslov da je povežemo sa onim što propisuje član 107. tačka 8) Zakona o advokaturi Republike Srpske. Tom tačkom je propisano da advokatu prestaje pravo na bavljenje advokaturom "u slučaju osude za krivično djelo na bezuslovnu kaznu zatvora u trajanju dužem od šest mjeseci".

Dakle, da je sud u ovom slučaju postupao jednako i prema advokatu i prema sudiji, pa da je i advokata osudio zatvorskom kaznom kakvu je izrekao sudiji, ili bilo kojom zatvorskom kaznom manjom od jedne godine, ali većom od šest mjeseci, u tom slučaju bi advokatu moralo prestati pravo na bavljenje advokaturom.

Međutim, sud upravo to nije htio da učini, već je uradio sasvim suprotno od onoga što su mu nalagali i zakon i osnovna ljudska, a ne samo profesionalna sudijska etika.

Zato je ovaj slučaj jedan iz niza primjera koliko nam je potonula ne samo advokatura i pravosuđe, već i koliko smo potonuli mi u cjelini.

Dr Milan Blagojević