Grigorije: Duhovni vodja ili kriminalac?

Kad god vidim/čujem Vladiku Grigorija, sjetim se basne o žapcu i biku… Posljednji istup tog “duhovnika” označio je i kraj tog poređenja, jer se Žabac  toliko naduvao, da je pred očima svekolikog publikuma naprosto pukao i utopio se u baruštini i mulju sopstvenih bolesnih ambicija.

Republika Srpska 08.05.2013 | 15:07 Kad god vidim/čujem Vladiku Grigorija, sjetim se basne o žapcu i biku… Posljednji istup tog “duhovnika” označio je i kraj tog poređenja, jer se Žabac  toliko naduvao, da je pred očima svekolikog publikuma naprosto pukao i utopio se u baruštini i mulju sopstvenih bolesnih ambicija.Očekivan kraj Mladena Jevrića Durića, marginalca što je nesretnim sticajem okolnosti po narod kojem pripada, dobio priliku da igra jednu od epizodnih uloga na ovim prostorima u gadnim vremenima. Čvrsto vjerujući da je Crkva magare, koje će ga dovesti do moći da odlučuje o životu i smrti, mamuza on tu instituciju do krvi, goneći je ni drumom ni šumom, već kroz najveću kaljugu i žabokrečinu, ubijeđen da je to kratica do njegovog Svetog Grala, koji on vidi u svakoj devizi i konvertibilnoj valuti. Farisej, mali zli prljavi. Preplašeni. Apologeta zločinačke organizacije koja uništava Republiku Srpsku i srpski narod u njoj, inspirator i direktni saučesnik u satiranju trebinjskog “Novoteksa”, “Agrokopa”, Industrije alata…; bezbožnik što je pravoslavne manastire pretvorio u točionice alkohola i koji u sred Vaskršnjeg posta prijeti nasiljem; organizator kamenovanja nepodobnih i rodonačelnik Inkvizicije u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koji je iz hramova izgonio one što su se suprotstavili njegovom materijalističkom ludilu; šef kartela, čiji su pripadnici maskirani u monaške halje, i prijete “gepekom”, “pištoljem”, “prebijanjem”, “metkom u čelo”; otimač tuđeg (Platani); pervertit što je pravoslavne hramove stavio pod bankarske hipoteke, a milione proćerdao; gulanfer koji je mantiju zamijenio stranačkim dresom…, našao se pozvanim da morališe vrhu Srbije i vodi državnu politiku te zemlje. Baraba. Njegov posljednji brutalni atak (vjerujem i zadnji) na srpski narod i državu Srbiju, nevješto umotan u “velike brige” za taj isti narod i tu istu državu, plus Republiku Srpsku, konačno je i najbezazlenijim raskrinkao Grigorija. Ne laje kera radi sela, nego sebe radi, kaže naš narod, koji je u svojoj istoriji vidio i većih magaraca pa ih je nadživio. Krenimo redom. Ostrvio se Jevrić Durić na Tomislava Nikolića, što je za BHT (na pitanje o Srebrenici) rekao "klečim i tražim oproštaj za Srbiju", i uz to dodao da on Srbe sa ove strane Drine doživljava Bosancima. "Mi smo se tamo klali sa svojim komšijama, mi Srbi iz Bosne, Srbija nema veze sa tim. U Hercegovini se kaže -nije škola magare-, što znači da su nam svima potrebne škole da bi se neke stvari rekle", rekao je Grigorije. Takozvani vladika se pozabavio i “Bosancima”. "Zamislite da je (predsjednik Hrvatske) Ivo Josipović rekao da su Hrvati u Bosni Bosanci, ili da je rekao da su muslimani u Bosni Srbi, morao bi se izvinjavati koliko se nikada u životu nije izvinjavao", naglasio je vladika Grigorije. Komentarišući briselski sporazum, on je rekao da mu je teško da kaže da li se sa njim slaže ili ne, jer je to veoma kompleksno pitanje. "Ja ih uvijek gledam kad govore o Briselu, ali ne znam šta oni to kažu. Ja bih pitao da li ste vi tamo bili Vuk Branković ili Miloš Obilić, odlučite ali nemojte da kažete da ste bili Branković ako ste bili Obilić i obrnuto. Ja se sjećam da Tadić, koji je od onih ljudi koje sam ja podržavao, to nije smio da potpiše. Verujem da je Tadić to potpisao da bi visio na Terazijama. A da li su ovi potpisali predaju Kosova, neka je Bog u pomoći tim ljudima", rekao je Jevrić Durić. Nisko, odvratno populistički, sa svjesnom zlom namjerom da se vrhu Srbije nanese šteta, pokuša izazivanje nemira u narodu i da se dezavuiše politika koja je odlučila da tu Srbiju konačno učini pravnom državom, okrene je ka budućnosti, a ne ka nekom izmišljenom Nebu, oslikanom bezbrojnim lažima o borbi za srpstvo i pravoslavlje, dok se isto to srpstvo nemilosrdno pljačka, a pravoslavlje prodaje na buvljacima. Koje drže raznorazni tipovi imenom Grigorije. Jasno je takozvanom Vladiki da je srpska vlast odlučila da u prvoj godini mandata riješi najteže probleme - Kosovo i odnos prema ratnim dešavanjima u BiH, nakon čega će se okrenuti ka sređivanju stanja u Srbiji i otpočeti konačan obračun sa bandama koje su raznijele zemlju. Kosovo je završeno kako je završeno - u granicama mogućeg, koje je, primarno, tokom ranijih pregovora omeđio Boris Terazijski i njegova mafijaška vlast i izvan kojih nisu mogli ni Nikolić niti bilo ko drugi. Nikolić je o ratnim dešavanjima u BiH izgovorio to što je izgovorio, a niti se raspala Srbija niti je nestala RS. Ali zato je državni vrh Srbije ojačao u regionu i međunarodnim okvirima i dokazao da je riječ o vođstvu koje je prošlost ostavilo iza sebe i namjera im je da se bave sadašnjošću i budućnošću. Sve ostalo je već istorija. Što se tiče Nikolićevih “Bosanaca”, nije ta strijela upućena ka ovdašnjim Srbima, već prema rukovodstvu RS, čime im je jasno rečeno da je “Dejton majka” i da više ne mogu računati na podršku Srbije u svojim pljačkaškim pohodima, prikrivenim neiskrenim, laživim referendumskim projektima, za koje su imali bezrezervnu podršku Borisa Neobješenog. Jednostavnije rečeno, ne žali Grigorije za Kosovom, još manje za “Bosancima”, posebno mu nije žao Borisa Tadića, čijim imenom manipuliše kao najdražim pokojnikom; Grigorije žali sebe i režim u RS kojem pripada, a koji više nema uporište u zvaničnom Beogradu. Štaviše. Grigorije žali za Miškovićem, za Antonićem, za Đurićem, Đunićem, Bekom, Kolesarom, Mišom Bananom… i ostalim brojnim “biznismenima”, koji su mu od opljačkanog bacali mrvice. A on se uzdigao do Nebesa. Skorojević. Grigorije se boji. I to mnogo, zato je tako nisko i podmuklo udario. Plaši se onoga što slijedi kada “Kosovo, Klečanje”, budu za narod Srbije i Srbe u cjelini politička istorija, koja se morala desiti/reći/preživjeti, a to je već vrlo vrlo vrlo blizu i kada se Srbija okrene sebi i krene da čisti “Srbe” koji su od nje stvorili Deponiju. A među njima su i Grigorije i njegov ovdašnji Šef. Grigorije je prestravljen, kao i gazda mu. Grigorije urla od straha i za sebe i za svog Vlasnika, koji ne smije da pisne, svjestan da je političkom divljanju što je obilježilo proteklih sedam godina došao kraj. Grigorijev bijedni pokušaj da Crkvu okrene protiv vrha Srbije, zadnje je uporište hulje kojoj ništa nije sveto. Osim sopstvene nevrijedne kože. Nije Crkva magare pa da dozvoli da je svaka bena, skorojević, fićfirić… do lipsanja jaši. Vrlo brzo će to osjetiti i bezbožni Grigorije. Slobodan Vaskovic