Sumorna naša ustavna stvarnost

Dok čekamo posebnu sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske, koju vladajući režim najavljuje povodom najnovije odluke dva člana (bošnjačkog i hrvatskog) Predsjedništva BiH kojom su preglasali srpskog člana te institucije u vezi Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika u BiH, korisno je podsjetiti našu javnost na pogrešnu sliku koja se stvara o tome ko ima konačnu riječ u ovakvim slučajevima.

Dr Milan Blagojević 

Naime, režim u Republici Srpskoj se naročito utrkuje u ovakvim i ovima sličnim prilikama tvrdeći da će se ustavni spor ove vrste konačno riješiti u Narodnoj skupštini, ako ona dvotrećinskom većinom glasova svojih poslanika potvrdi veto koji srpski član Predsjedništva BiH stavi na odluku ostala dva člana Predsjedništva kojom je preglasan.

Nažalost, ta tvrdnja nije tačna, ne odgovara istini, jer u tom slučaju konačnu riječ može imati Ustavni sud BiH, a ne entitetski parlament, iz razloga na koje će biti ukazano u nastavku ovog teksta.

Korijene tih razloga treba tražiti u grešci koju je svojevremeno učinio Slobodan Milošević kao apsolutni gospodar srpske delegacije tokom pregovora u Dejtonu 1995. godine, jer je on u tom svojstvu pristao na ono što piše u Ustavu BiH u vezi nadležnosti Ustavnog suda BiH.

Dakle, on je pristao, a za njim i kompletna srpska delegacija, da u Ustavu BiH bude propisano (član VI.3) da je:

Ustavni sud BiH jedini nadležan da odlučuje O BILO KOJEM SPORU koji se javlja po Ustavu BiH između BiH i jednog od entiteta.

Ovakva odredba Ustava BiH daje, kako vidimo, krajnju nadležnost Ustavnom sudu BiH da on odluči o BILO KOJEM SPORU IZMEĐU BiH i entiteta, što znači da to može biti i spor između BiH i Republike Srpske o tome da li je u skladu sa Ustavom BiH odluka Narodne skupštine Republike Srpske kojom je ta skupština potvrdila veto srpskog člana Predsjedništva BiH na odluku ostala dva člana Predsjedništva koji su ga preglasali, kao što je slučaj sa najnovijom odlukom bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH o imenovanju članova Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika u BiH.

Da bi Ustavni sud BiH došao u tu poziciju, da odlučuje o takvom ustavnom sporu, potrebno je, kaže Ustav BiH, samo da jedan član Predsjedništva (u ovom slučaju bošnjački ili hrvatski), ili predsjedavajući Savjeta ministara BiH, ili predsjedavajući, odnosno zamjenik predsjedavajućeg domova Parlamenta BiH, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg od domova Parlamenta BiH, odnosno jedna četvrtina bilo kojeg od domova zakonodavnog organa entiteta, pokrene svojim zahtjevom takav ustavni spor u Ustavnom sudu BiH.

U tom slučaju Ustavni sud BiH, a ne entitetski parlament, ima konačnu riječ, što znači da je, pravno gledano, ta odluka Ustavnog suda BiH i u ovim sporovima krajnja i konačna. 

A ta odluka može biti takva da njome Ustavni sud BiH proglasi neustavnom odluku Narodne skupštine Republike Srpske kojom je podržan veto srpskog člana Predsjedništva BiH na odluku ostala dva člana Predsjedništva kojom je preglasan, kao u ovom najnovijem slučaju oko imenovanja članova Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika u BiH.

Tako, dakle, stoje stvari gledano iz ugla normi Ustava BiH. Stoga ovaj tekst ne treba shvatiti kao apologiju svemu tome, već samo kao kratko podsjećanje na to šta su oni koji su nas tada vodili prihvatili u Dejtonu 1995. iako nisu trebali, jer su ovakve odredbe o nadležnosti Ustavnog suda BiH tada mogle biti izostavljene. 

Nažalost nisu pa sada imamo to što imamo, jednu po Republiku Srpsku sumornu ustavnopravnu stvarnost.

Piše: Dr Milan Blagojević