Kako se Milorad Dodik bogatio na račun Republike Srpske?

Niko bolje od njega ne prepoznaje moguće prevare u čudesnim putevima novca te kako se taložilo "porodično blago", od jorgana preko nafte i cigareta do IT sektora. Žurnal u kompilaciji svojih tekstova rekapitulira put biznisa Milorada Dodika, od predratnih početaka do današnjih dana.

Milorad Dodik je u mladim danima spoznao profitabilnost sprege politike i biznisa. Imao je 27 godina kada je 1986. izabran za predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Laktaši. U Parlament BiH izabran je 1990. godine, na prvim višestranačkim izborima, kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića.

Tada je, zahvaljući poznanstvu sa članom rukovodstva Privredne banke Sarajevo dobija veliki kredit za pokretanje biznisa te otvara fabriku za proizvodnju namještaja, dušeka i jorgana „Igokea“. Upućeni tvrde da ovaj kredit nije vratio.

Prvobitna akumulacija ronhill kapitala

Početkom rata napušta državni parlament i kao nezavisni poslanik djeluje u Narodnoj skupštini RS. Počinje da održava ranije započete veze sa poslovnim ljudima, te ih proširuje i na Srbiju. Naravno, posebno su ga zanimali poslovi na kojima se u ratno vrijeme izuzetno profitiralo, trgovina gorivom i cigaretama. Zato je i proširio djelatnosti svoje firme na ovu robu.

Trgovinu naftom prvo je pokušao kao zastupnik firme „Vrbas“, registrovane u Rumuniji, o čemu svjedoči ugovor vrijednosti oko 4,8 miliona dolara. nastao prilikom kupovine goriva u Bugarskoj početkom 1994. godine. Tako je, samo po ovom ugovoru,  na prodaji nafte građanima Republike Srpske u ratno vrijeme, zaradio milione.

Aprila 1994 godine oduzeta su mu dva šlepera cigareta uvezenih iz Makedonije i to nije bio jedini slučaj.

„MUP je došao do dokaza da je izvršeno falsifikovanje isprava sa ciljem utaje akciza i poreza na promet, kako na teritoriji SR Jugoslavije, tako i na teritoriji RS“, navodi se u Rješenju Finansijske policije RS na žalbu Dodikove firme Igokea iz Laktaša.

Dodik je bio jedan od povlaštenih „distributera“ za teritoriu Republike Srpske Krajine, što mu je omogućilo njegovo hvalisanje o dobrim relacijama sa Borislavom Mikelićem, čovjekom od povjerenja Slobodana Miloševića i Željka Ražnatovića Arkana. Prilikom policijskih i inspekcijskih kontrola on se u izjavama pozivao na tadašnje ministre, pravdajući se da je nevin u otkrivenom švercu.

Tako je pored cigareta Dodik „ulovljen“ u prikrivanju prodaje parfema, alkohola, goriva. U nalaz finansijske policije iz juna 1994. godine navedeno je kako je MUP RS  utvrdio da je „Igokea“ na osnovu „falsifikovanih dokumenata prikazivala manju vrijednost robe i njeno porijeklo radi izbjegavanja uplate akciza i poreza“. Dodik tada aktivno sarađuje sa novopečenim tajkunima, Slobodanom Puhalcem, Nikolom Vukelićem te Slavkom Roguljićem.

Iako je tokom rata dobro „poslovao“, naravno uglavnom „na crno“, Dodik se zaduživao, ali dugove nije uredno vraćao. Zato je naknadno, kada je postao premijer RS, dugove pokušao vratiti iz entitetskog budžeta.

Prema izvještaju Glavne službe za reviziju RS o poslovanju Direkcije za robne rezerve u vrijeme prvog Dodikovog mandata, on je tokom rata ostao dužan novac firmi „Elnos komerc“ iz Bora.  Novac je vratio tako što je „Elnosu“ isplatio 553.548 KM za poljoprivredne mašine navodno za potrebe Robnih rezervi, koje pak nikada nisu dostavljene!

Dužan je bio i „Makedonija tabaku“, za cigarete koje su mu zaplijenjene 1993. godine. Dodik je sve vrijeme rata uzimao kredite u Banjalučkoj banci, u maju, junu, avgustu, oktobru, novembru 1993, potom januaru 1995., kao i u decembru 1997. godine (svi dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Uzimane su velike sume novca koje su potom zahvaljujući enormnoj inflaciji vremenom postale "sitan" novac za vraćanje.  U konačnici, prema revizorskom izvještaju o poslovanju banke, ostao je dužan 258 hiljada maraka. On je taj dug vratio tužbom „Igokee“ protiv preduzeća „Prima trejd“ iz Nove Topole; odnosno banka je tužbu, koja u tom trenutku nije bila riješena pred Osnovnim sudom u Banjaluci, prihvatila kao nadoknadu za 342.838 maraka duga. Bio je to dobro osmišljena prevara.

Kako je firma "Prima trejd" dugovala „Igokei“ 65 miliona dinara za đubrivo još iz maja 1992. godine, Dodik je 1993. tužio „Primu“, a sud nije riješio slučaj u narednih deset godina. Onda je Dodik tu tužbu 2002. godine prodao banci za preko 340 hiljada maraka. Kada je banka krenula da se naplati iz firme „Prima“, saznali su da je to preduzeće poodavno završilo u stečaju!

U to je vrijeme Dodik bio miljenik međunarodne zajednice, ali i Stranke demokratske akcije kojom je tada rukovodio Alija Izetbegović.  

Predaja naftne industrije RS „nepoznatim“ kupcima

Jedan od prvih poteza Milorada Dodika po povratku na vlast u Republici Srpskoj 2006. godine jeste izmjena Zakona o privatizaciji državnog kapitala. Razlog biva uskoro poznat. Potpisan je protokol o prodaji naftne industrije Republike Srpske. Rafinerija nafte u Brodu, Rafinerija ulja u Modriči te distributivno preduzeće ''Petrol'' su prodate za 236 miliona KM ruskoj kompaniji NeftGazinKor.

Ugovor o prodaji zaključen je 02.02.2007. godine, a Zakon o uslovima prodaje akcija preduzeća iz oblasti naftne industrije RS je donešen 28.02.2007. godine, a stupio na snagu 08.03.2007. godine, što ukazuje da je Zakon prilagođen već zaključenoj prodaji!

NeftGazinKor je prihvatio obaveze da će vršiti godišnju preradu 4,2 miliona tona, 130.000 tona ulja i maziva, plasirati derivate putem distributivnog preduzeća, izgradioti prugu od Rafinerije nafte Brod do Rafinerije ulja u Modriči, kao i da će zadržati postojeći broja radnika.

Sve te ugovorne obaveze  godinama poslije su zaboravljene. Šta je još tačno pisalo u tekstu ugovora nije poznato jer je proglašen tajnim. Kao što je ostala i tajna vlasničke strukture. Prema dostupnim podacima, kompanija NeftGazinKor 40% je u vlasništvu ruske državne kompanije Zarubežnjeft, preostalih 60% vlasništva ravnomjerno je podijeljeno na 3 pravna lica, od kojih je jedno registrovano u “offshore zoni” na Britanskim Djevičanskim ostrvima.

Tri godine nakon privatizacije Rafinerije u Upravnom odboru „Njeftegazinkora“ našao Duško Perović, aktuelni šef Predstavništva Republike Srpske u Ruskoj Federaciji, koji se na toj funkciji zadržao nepunih godinu dana, pokazuju dokumenti do kojeg je došao portal Capita. Perović je bliski Dodikov saradnik i čovjek od ogromnog povjerenja za veze sa Rusijom, kako u ovom poslu tako i sa Rašidom Serdarovim oko Rite Ugljevik. Slijedom toga, našao je svoje mjesto i na "crnoj listi" SAD-a.

Tako je „spin“ Dodikove vlasti da je Rafineriju Brod kupila ruska državna kompanija negiran. Kupac je dakle Njeftgazinkor u kojem državna kompanija „Zarubnježneft“ ima samo vlasnički dio, dok su većinski imale tri firme nepoznatih vlasnika, koji su sa 60% vlasništva praktično upravljali rafinerijom. Postojali su navodi kako su ti vlasnici osobe iz vrha vlasti RS, a tako nešto jednostavno nije bilo moguće bez upliva Milorada Dodika.

Rafinerija je odmah opterećena kreditima po „ruskom receptu“.  Novi vlasnik, ko god on ili oni bilo, odmah navodnu investiciju pretvaraju u kredit. Analiza „Transparency Internacionala“ pokazala da je Njeftegazinkor doznačio Rafineriji nafte zajmove pod lihvarskim uslovima. Prvi zajam iznosio je 40 miliona eura, a drugi 72 miliona eura, uz visoku kamatnu stopu od 12%.  Rafinerija bi trebalo vlasniku da plati i penale u slučaju kašnjenja u  i to 120.000 eura za svaki dan kašnjenja!

S druge strane, Vlada RS nije predvidjela penale ukoliko kupac ne bude ispunjavao obaveze iz ugovora!

Potom su Rusi odlučili da se izvrši umanjenje kapitala i to smanjenjem broja dionica. Međutim, nakon ove odluke, kako je pisao portal capital.ba, Rusi će u Rafineriju unijeti 72,5 miliona eura u cilju dokapitalizacije. S tom dokapitalizacijom ruski NeftegazInKor postaje vlasnik više od 90 posto dionica, što im omogućava da donesu odluku o “skidanju” kompanije sa Banjalučke berze. Tih pomenutih 72,5 miliona eura bit će potom “doznačeno Vladi RS na ime gašenja komercijalnih dugova rafinerije”. Znači, s istim novcem će se izvršiti i dokapitalizacija i povećanje vlasničkog udjela i potom pokrivanje komercijalnih dugova koje je Dodikova Vlada preuzela na sebe!

Dan kasnije, isti metod smanjenja kapitala i pokrivanja gubitaka primjenjen je u banjalučkoj naftno-distributerskoj kompaniji Petrol. Posebni gubitnici u ove dvije transakcije bili su mali dioničari, ostavši bez više od pola vrijednosti dionica.

„Rafinerija je izmirila sav dug prema firmi „Crodux“ hrvatskog haškog optuženika Čermaka. Kroduks je naplatio neku ko zna kakvu masnu cifru, pa recimo firma Galaksi čuvenog Hadžijeva koji je ranije bio u Rafineriji i ona je naplatila svoja potraživanja, pa je sva potraživanja naplatila neka firma koja je bila registrovana u Linthenštajnu, a radi se u stvari o potraživanju Banjalučke banke koja je plasirala kredit u Rafineriju pa je bivši vlasnik kad je prodao banku Unicredit grupi potraživanje Rafinerije odnio sa sobom, prenio na novo pravno lice u Linhteštajnu i to pravno lice je naplatilo sav dug. Sve je to platila Vlada RS koja je to u stvari očistila prije privatizacije“, govorio je u to vrijeme Dodikov opozicionar Dragan Čavić.

Deset godina kasnije "Crodux" koristi  stari produktovod iz Hrvatske koji vodi do Rafinerije Brod da pod izlikom remonta položi novi plinovod.  Kako su za Žurnal rekli poznavaoci ove oblasti,  umjesto najavljenog prečnika Φ200, on ima Φ400 što je mnogo više nego što rafineriji treba. Ovakav plinovod se može smatrati doslovno kao krak novog plinovoda koji iz Hrvatske ulazi u BiH!

„Zahvaljujem Putinu što je prepoznao projekt za Brod“, kliktala je polovinom 2019. godine tadašnja predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar - Kitarović, nakon potpisivanja sporazuma za projekat „Opskrba prirodnim plinom Rafinerije nafte Brod“. Sve je rađeno pod izlikom da će plinifikacijom rafinerije biti smanjeno zagađenje koje produkuje te ugrožava  teritoriju Hrvatske, prvenstveno Slavonski Brod. 

Ispostaviće se da je to bio tek izgovor da se zaobiđe učešće institucija države Bosne i Hercegovine za davanje saglasnosti priključenja na plinski sistem Hrvatske.  Ugovor sa firmom „Crodux“ predviđao je da će Rafinerija Brod, odnosno njen vlasnik firma „NeftGazinKor“ kojom upravlja  ruski „Zarubežnjeft“, platiti troškove kapitalnih ulaganja u plinovod te se narednih deset godina snadbjevati plinom koji „Crodux“ nabavlja – iz Rusije. 

Miloradu Dodiku, koji se godinama protivio projektu izgradnje plinovoda Brod-Zenica, ovaj ulazak „na mala vrata“ plinskog sistema Hrvatske ne smeta, jer tako pogoduje „ruskoj braći“. 

NeftGazinKor je 2008. godine u Banja Luci osnovao firmu Optima Grupa, kako bi kontrolisali ulaz i izlaz sirove nafte i ostalih roba.

Novinar portala Capital je istražujući ruske baze podataka došao do informacije da je Rusko spoljno-ekonomsko udruženje „Zarubežnjeft“ 2022. godine potpuno izašlo iz vlasništva „Njeftegazinkora“. Drugo,  akcionarsko društvo „Zarubežnjeft“ značajno je smanjilo udio, te sada imaju tek nešto više od 20 odsto udjela, dok su prije imali više od 50 odsto „Njeftegazinkora“ zvaničnog vlasnika Naftne industrije Srpske. Ono što još više budi sumnju u ozbiljnost namjera ruskih vlasnika je da su prema svim javnim ruskim bazama podataka, osnivači „Njeftegazinkora“ potpuno nepoznati, te da ova kompanija ima zaposlenu samo jednu osobu.

To znači, piše Capital, da je većinski vlasnik kompletne naftne industrije Republike Srpske pravno lice koje ima zaposlenu samo jednu osobu!

U međuvremenu, akumulirani gubitak preduzeća iz sastava Optima Grupe prešao je 2,6 milijardi KM!

„Znamo da Optima godinama posluje na tržištu uprkos značajnim gubicima koji su premašili vrijednost kapitala i stvarno je pitanje za istražne organe ko je od svega toga imao korist jer Optima kako smo vidjeli u revizorskim izvještajima najviše duguje povezanim licima. Zato ne možemo govoriti o tome da je Republika Srpska profitirala“, kazao je za Capital Srđan Traljić iz TI BiH.

Već šest godina, od havarije postrojenja, prerada goriva u Rafineriji Brod je na minimumu, glavnina prihoda ostaruje se točenjem plina. Prema izvještaju Banjalučke berze, Rafinerija brod je prošlu godinu završila sa gubitkom od oko 60 miliona maraka, a sveukupni dug premašuje 800 miliona. Od više od 1300 radnika u trenutku privatizacije, ostalo ih je nešto više od 300.

Prema revizorskom izvještaju iz 2022. godine Rafinerija „Zarubežnjeftu“, „Njeftegazinkoru“ i „Optimi“ duguje po osnovu dugoročnih i kratkoročnih  kredita, kamata i uplaćenih avansa više od pola milijarde maraka.

To je deset puta više od gubitka (57,8 mil.) koji je imala  Rafinerija nafte 2006. godine prije dolaska Dodikovih Rusa.

Šta povezuje vilu na Dedinju i ugovor sa ČEZ-om?

Svoja kućica svoja slobodica. Stara izreka mogla bi ovih dana mnogo značiti Miloradu Dodiku, ako odluči da mu „kućica“ u elitnom beogradskom naselju Dedinje postane novo prebivalište. Dobro, kućica baš nije, nego troetažni stan sa garažom površine 400 m2. Iako je mnogi nazivaju „Dodikova vila“ riječ je o polovini objekta. No, najvažnije pitanje jeste kako je Dodik stekao ovu imovinu? Vratimo se malo na dan navodnog potpisivanja ugovora o kupovini ovog „stančića“.

Tog 16. maja 2007 godine helikopterom iz pravca Beograda u Gacko pristiže važan gost u važnom trenutku za ovo mjesto i ovdašnji Rudnik i Termoelektranu. U helikopteru je tadašnji predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik.

Prije nego što će krenuti iz Beograda Dodik je sa Komercijalnom bankom potpisao ugovor o navodnoj kupovini navedenog troetažnog stana i garaže u beogradskom naselju Dedinje.

U Gacko dolazi da potpiše sporazum sa Češkom elektroprivredom (ČEZ) o formiranju zajedničkog preduzeća „Nove elektrane Republike Srpske“, odnosno izgradnji drugog bloka Termoelektrane Gacko. Posao je vrijedan više od dvije i pol milijarde maraka. Za direktora „Nove elektrane RS“ imenovan je Aleksandar Obradović tada direktor ČEZ-a za Srbiju. 

Vratimo se na Dedinje. Ko je vlasnik druge polovine vile, ima li Dodik pouzdanog komšiju? Sve je u redu, vlasnik je - Aleksandar Obradović, dotadašnji poslovni partner iz ČEZ i budućih „Novih elektrana RS“.

Nekoliko godina kasnije posao sa Čezom biće obustavljen, jer nisu obezbjeđeni uslovi za ispunjenje ugovora od strane Vlade RS. Budžet Republike Srpske će sudski spor zbog kršenja ugovora koštati desetine miliona KM. Obradović će nakon raskida ugovora Vlada RS-ČEZ, izvjesno vrijeme biti direktor Elektroprivrede Srbije.

Već tada Kriminalističko-istražni odjel SIPA-e provjerava način Dodikovog  sticanja nekretnine na Dedinju. U izvještaju iskazuju sumnju u navedenu cijenu kupnje. Uz to, istraga je pokazala da je Dodik uplaćivao rate u gotovom novcu, za koji se ne zna porijeklo, a ne preko računa, što je uobičajena procedura kod svih kreditnih plaćanja.  Dodik je tada izjavljivao kako je prodao dva stana u Beogradu od po 78 m2 u beogradskom Bulevaru revolucije stečenih iz privatnog biznisa 1989. godine i da je uz kredit jedne poslovne banke, kupio “pristojan prostor” na Dedinju koji se može iznajmiti. No, zvanično predstavljena cijena je bila, pa recimo malo preniska, što je i navedeno u izvještaju SIPA-e.

Prema još uvijek nepotvrđenim kriminalističko obavještajnim informacijama, predsjednik Vlade Republike Srpske gospodin Milorad Dodik je ovu nekretninu platio 850.000 EURA što je dvostruko manje od cijene kvadrata u ovom prestižnom kvartu. Naime, prema informacijama koje smo dobili iz nekoliko agencija koje se bave prometom nekretnina, cijena vile od cca. 400 m2 u novogradnji sa zemljištem od 10 ari na Dedinju je oko 2.000.000,00 EURA. Pored kuće/vile od 400 kvadrata, Dodik je kupio i garažu od 45 m2, odnosno prateće prostorije od 63 m2.

Tužilaštvo BiH istragu pokreće tek 2015 godine, radi postojanja sumnje da je sticanje vile na Dedinju Dodik pokrio fiktivnim kreditom od 750.000 eura  kod "Pavlović banke". Kredit je podigao godinu dana nakon upisa vlasništva, a hipoteka je stavljena tek 2009. godine. Vlasnik banke Slobodan Pavlović u međuvremenu je preminuo. Marta 2022 godine, osam godina nakon krivične prijave, Dodik dolazi u Tužilaštvo BiH dati iskaz.

„Istinita je činjenica da sam 2007. godine zaključio ugovor o kreditu sa Pavlović bankom u iznosu milion i 468 hiljada KM, koji je konvertovano u 750.000 eura. Sredstva kredita sam upotrijebio za kupovinu nepokretnosti u Beogradu. Slijedeće 2008 godine mijenjani su uslovi kredita tako da je rok otplate produžen, ali isto tako povećana i kamata. Zato je 2008 godine zaključen novi ugovor sa Pavlovićom bankom, kasnije aneksom ugovora rok otplate pomjeren na 20 godina. Kredit otplaćujem,“ rekao je tada Dodik.

Milorad Dodik nikada nije objasnio da li je olovku kojom je potpisao ugovor sa Čezom koristio istog dana i za potpis ugovora o preuzimanju polovine vile u Beogradu. Na svojevremeni upit Žurnala, iz njegovog kabineta nisu odgovarali. Nije tako bilo prilike ni da ga pitamo o relacijama sa suvlasnikom vile Aleksandrom Obradovićem, koji je sa mjesta direktora ČEZ-a za Srbiju, došao da rukovodi Novim elektranama Republike Srpske, a potpisivanjem ugovora dobio i komšiju na Dedinju, Milorada Dodika.

Istražni organi u Bosni i Hercegovini, imali su problem sa kooperativnosti Srbije u ovoj istrazi. Kada su se u jednom trenutku dosjetili da traže ko je bio prethodni vlasnik Dodikove nekretnine, a postojale su sumnje da je vlasništvo povezano sa ČEZ-om, iz Srbije su reagovali znakovitom šutnjom. To je 2022. godine potvrdio i aktuelni glavni tužilac BiH Milanko Kajganić, navodeći da „Srbija odbija dostaviti dokumentaciju u predmetu protiv Milorada Dodika u vezi sa kupovinu vile na Dedinju“.

Prema nezvaničnim informacijama Žurnala, unatoč svemu dosadašnjem, predmet „Vila“ bi mogao postati osnov za skoru novu optužnicu protiv Milorada Dodika i to na način kako je odavno trebalo postupati, dobro poznatim metodom za uspješnu istragu: samo pratiti trag novca...

Firme povezane sa porodicom Dodik prošle godine prihodovale 144 miliona KM! 

(zurnal.info)