Pantelindan devedeset i pete - golgota majke Kate

Najteže je kada u bježaniju krenu zavičaji, uspomene, prekinute ljubavi, radosti i žalosti, korijeni familija... Kada krene stari kraj, a u njemu samo ostanu ognjišta. A sve to što je prije dvadeset i pet godina pokrenuto „Olujom“ i pošlo da se spase od stradanja prošlo je kroz Semberiju i Bijeljinu. Najviše nevoljnika stiglo je baš na Pantelino, Pantelindan, Pantelej devetog avgusta, na dan koji ova ravnica odvajkada slavi. 

Republika Srpska 10.08.2020 | 15:46
Pantelindan devedeset i pete - golgota majke Kate

Te opake godine u Bijeljini nikome nije bilo do slavlja. A kako bi i bilo kada su sve ulice u gradu zakrčene traktorima, prikolicama, automobilima, kamionima... Tako i putevi, onaj od Brčkog, pa i oni ka mostovima na rijekama Savi i Drini. U njima nejač, starci, bolesni, ranjeni, domaćini... Dolaze nevoljnici protjerani iz Hrvatske kao nabujala rijeka.

Rasule se porodice, pogubila se djeca, zastali starci. Najteže je samohranima. Pribijaju se uz rođake, uz komšije, uz poznanike – uz ljude.
Dolaze nevoljnici iz daljina, zastanu u Bijeljini, pa opet krenu u daljine. Oni što zastanu mole za pomoć.

Uz ogradu na kraju grada prema Rači šćućurila se starica. Zove se Kata jović. Krenula je sa zbjegom, nije joj ovo bilo prvi put u životu. Ima devedeset i dvije godine. Premorena. Onemoćala. Jedva diše. Preplanula od sunca. Pogled je ko zna gdje odlutao. Ruke je preklopila preko krila. Ko god prođe pored nje ona promuklim glasom zapita: 
- Javite mojoj snajci Radi da dođe po mene.
- Gdje vam je, majko, snaha Rada? – pitaju prolaznici.
- Ona radi u socijalnom... U Beogradu. Tamo je i njen sin, moj unuk. Samo joj vi javite, molila je starica.
- Odakle ste, majko?
- Iz Drniša... Da... Iz Drniša. To vam je tamo na moru.

Starica nema više snage da načini ni jedan korak. A kako naći njenu snajku kada je Beograd prepun Rada. Da bar zna ulicu, broj ili bilo šta kako bi se pronašla njena Rada. 
- Javite mojoj snajci Radi da dođe po mene... Čim čuje odmah će doći iz Beograda – i dalje je molila starica.
Na sreću naišle su neke njene komšije, smjestile je u prikolicu i povezli za Beograd. Možda će, uz pomoć komšija, zaista pronaći snajku Radu. 

Porodica Jovice Radića iz sela Buševac kod Donjeg Lapca moli da se nekako javi njihovim rođacima u Inđiji da su krenuli njima. A kako. Ni oni ne znaju adresu. Niti njihov telefon. Jedna Bijeljinka ima prijatelje u Inđiji, nazvala ih, pa je ubrzo stigao odgovor – rođaci će ih čekati vozilima u Sremskoj Rači.
I Dula Drljan iz Gline se kod nevoljnika koji pristižu u Bijeljinu, raspituje se za majku Milku. Niko je nije vidio. – Čekaj je, naićiće ona. Nikoga ne ostavljamo na cesti – hrabri je neki starac za volanom traktora. 
– Srećom, Marija mi je s djecom već u Beogradu – hrabri se Dula.

Mirko Vranković je krenuo iz sela Smrdelj kod Kistanj, u blizini manastira Krka. Kada je bilo bombardovanje  kod Petrovca izgubio mu se sin Nikola. Traži ga. Raspituje se... Naišle su mu komšije. Rekli smu mu da je Nikola živ i da su prije dva dana ručali sa njim. U koloni je.
Onda je Vrankoviću pozlilo. Zbog iscrpljenosti, jer danima niti je šta jeo niti pio. Izgubio je tečnost. Smjestili su ga u bijeljinsku bolnicu.

Stradalničke pripovijesti kazivali su i Slobodan Majrjanović iz Krajiških Brđana kod Capraga, koje je ostalo pusto. Svi su krenuli u izbjeglištvo, zatim Stevo Domazet kome su pred bježaniju operisani zalisci na srcu, Đuro Pilipović, pružni radnik sa unske pruge iz sela Begluka kod Lapca, koji je poveo devetoro djece, suprugu Darinku, oca Mirka i pomajku Mandu. A Pilipovići, Đurina djeca su: Dražen, Jovo, Mirko, Zorica, Zoran, Goran, Dragana, Nada i najmlađi Božidar, još beba. Rođen je na Božić, a o Pantelindanu je već izbjeglica.

Svi oni, i još koja hiljada izbjeglih Srba sa vjekovnih ognjišta, čekaju voz na bijeljinskoj  Željezničkoj stanici, pa da nastave put u nove daljine.

Svih ranijih godina na ovoj stanici bilo je na stotine putnika, pa i hiljada, iz Srema i semberskih sela koji su u Bijeljinu dolazili na pantelinski vašar. Te devedeset i pete godine prošlog vijeka na stanici su samo bili nevoljnici. Ravničari su zaboravili na slavu, pa umjesto što bi o tom svetitelju gostili svoje rođake, kumove i prijatelje, sada hranu daju nevoljnicima.

Tako je to bilo. Ne ponovilo se više nikome i nigdje.
 
(BN)    

Komentari / 6

Ostavite komentar
Name

Bronhi

10.08.2020 14:47

Što je najgore i najžalnije, strada onaj koji nije ni kriv ni dužan što se nekome digla ona stvar i želi rat, krv, tuđu zemlju, tuđe nebo. Kakva grehota se čini takvim ljudima uvijek kada krene bijes nekog zlobnog političara.

ODGOVORITE
Name

atila

10.08.2020 15:30

I danas je situacija ista nista se nije promijenilo,opet drugi zele tudju zemlju,nebo,zeli rat i krv.Iopet ce neduzni i sirotinja platit najvecu cijenu kao sto se vidi iz ovoga.

Name

Dzoo

10.08.2020 15:33

Zlo cinuti dobrom se nadati nema toga! Nas je narod prevaren od nasih ludih vodja sve lopov do lopova i danas ista stvar!

Name

Čoban

10.08.2020 15:24

Nedaj Bože nikom, Dok su se šepurili naši orozovi (Milošević, Karadžić i svita) običan narod je najviše propatio. Svaka čast đeneralu Ratku, on je bio i ostao častan do poslednjeg a ovi politikanti, dno dna. Još jednom kažem, nedaj Bože više nikom.

ODGOVORITE
Name

da ti nisi

10.08.2020 15:43

mozda miloradov stvaralac R.Sa

Name

Re Coban

10.08.2020 16:23

Svaka cast ovom napacenom narodu i sto se nisu zadrzali u Semberiji.A vecina njih ni u Srbiji...sad su Bogu hvala na svim stranama svijeta.Australija,Amerika,u sve napredne zemlje su otisli i svoju djecu odveli...i da se nikad ne vrate....E njima svaka cast..

ODGOVORITE