Ameri u šoku, a mi pred finale igramo fudbal

– Pamtim da smo pred utakmicu u Džordžija domu pred 30.000 gledalaca u hodniku pred izlazak igrali mali fudbal, dok su se američki superstarovi, smrtno ozbiljni pripremali da izađu na parket - kaže košarkaška legenda Vlade Divac, evocirajući uspomene na Olimpijske igre u Atlanti.

Košarka 21.07.2020 | 13:21

Bila je 1996. Olimpijske igre u Atlanti. Srpski sportisti su na najveću smotru sporta otišli nakon ratnih godina. Nije im bilo lako. Košarkaška reprezentacija Jugoslavije se vratila sa srebrnom medaljom. U finalu su Vlade Divac i drugovi snage odmjerili sa „strašnom” Amerikom. Trideset minuta su se držali odlično protiv drim-tima, ali to je bilo sve. Međutim, niko nije tugovao. To odličje došlo je kao melem na ranu poslije svih nedaća.

Divac se prisjetio svih dešavanja.

– Košarkaški tim je na raspolaganju imao dva stana. U svakom stanu je po šest igrača i nekoliko ljudi iz stručnog štaba. Osim kreveta i najnužnijeg nameštaja, u stanovima nije bilo ničega. Nije bilo TV sale, ni restoran. Obroci su organizovani u okviru olimpijskog sela, ali je pozicija zgrade bila takva da smo morali da pješačimo petnaestak minuta do restorana. Tada je na scenu stupila naša poznata snalažljivost. Brzo smo se organizovali. Stupio sam u kontakt sa ljudima iz obezbjeđenja i domarima koji su bili zaduženi za našu zgradu i brzo smo napravili dogovor: mi skupimo novac, oni nam kupe i donesu sve što nam treba – televizore, muziku, mikrotalasne peći, a po završetku Olimpijskih igara sve ostane njima – kaže Divac a donosi Blic sport.

Bili su oduševljeni kada su dobili sve stvari koje su tražili.

– Ljudi su posao odradili odlično. Sve su nam kupili, a kao poklon smo dobili i vozić koji sportisti koriste na golf terenima. Tako smo postali motorizovani. Košarkaši, odbojkaši, vaterpolisti, ali i drugi naši sportisti koristili su vozić da se odvezu na obroke. Sjećam se da su sportisti iz drugih zemalja bili ljubomorni na nas.

Ekspediciju Jugoslavije krasilo je drugarstvo i timski duh.

– U olimpijskom selu svi naši sportisti su se međusobno bodrili. Naravno da je u nezaboravnoj uspomeni ostao nastup košarkaške reprezentacije i čuveno finale sa američkim drim timom. Tada smo u reprezentaciji igrali Dejan Bodiroga, Predrag Danilović, Saša Obradović, Nikola Lončar, Žarko Paspalj, Mića Berić, Aleksandar Đorđević, Željko Rebrača, Zoran Savić, Dejan Tomašević, Milenko Topić i ja. U stručnom štabu bili su Željko Obradović, Dušan Ivković i Miroslav Nikolić.

Divcu posebno mjesto u sjećanju zauzima jedan detalj.

– Pamtim da smo pred utakmicu u Džordžija domu pred 30.000 gledalaca u hodniku pred izlazak igrali mali fudbal, dok su se američki superstarovi, smrtno ozbiljni pripremali da izađu na parket. Naše drugarstvo i kolektivni duh bili su ogromni. Igrali smo ravnopravnu utakmicu tridesetak minuta i za to vrijeme u dvorani je uglavnom vladao muk. Tada se prvi put desilo da je neko pružio značajniji otpor drim timu. Naravno, Amerikanci su pobijedili, mi smo osvojili srebro, ali tom utakmicom smo najavili ono što se dogodilo nekoliko godina kasnije i ulili vjeru svima da ne postoje nepobjedivi.

U Jugoslaviji je priređen veličanstven doček na sada već čuvenom balkonu.

– Doček je bio veličanstven. Ljudi su bili ponosni na nas, na naše rezultate i način na koji smo predstavljali zemlju na Olimpijskim igrama. To je bila stvar koja je umnogome obilježila naše sportske karijere – podvukao je Divac.

(Blic)