Bijeljinski kauboj još jaše semberskom ravnicom

Mnogi vjerovatno ne znaju da su se sedamdesetih godina prošlog vijeka u Semberiji nadmetali kauboji i indijanci. Živio je ovdje tada jedan zaljubljenik u vesterne, koji je kompletan život podredio i posvetio ovoj svojoj pasiji. Po rođenju se zvao Aljuš Musli, po opredjeljenju Hari Džekson, šerif Semberije, i prvi i poslednji semberski kauboj.

Republika Srpska 10.06.2020 | 11:52

70-tih godina prošlog vijeka, semberska ravnica bila je poprište borbi kauboja i indijanaca, zahvaljujući viziji i entuzijazmu najpoznatijeg bijeljinskog kauboja, fotografa Harija Džeksona. Ljubav prema vestern filmovima uspio je da pretoči u kratkometražne filmove, i pomamu za mamuzama, konjima i kaubojskim šeširima proširi među uspavanom bijeljinskom čaršijom.

Hari je rođen 1944. godine kao Aljuš Musli, u Tetovu. U Bijeljinu je s ocem i tri brata došao 1952. godine, i izučio fotografski zanat. Uskoro je otvorio i fotografsku radnju u koju je uselio i svoj san. Jedini koji danas može da posvjedoči o tim vremenima je njegov saradnik, Juso Muratović, glumac i snimatelj u Harijevim filmovima.

“Hari je samo živio za vestern filmove. A bili smo poznati kad smo snimali, svaki dan je bilo po 5 novinara pred radnjom”, prisjeća se Juso, pomoćnik šerifa Džo, iz Harijevog filma “Ispirači zlata”.

U živom sjećanju Hari je još uvijek i njegovom bratiću, novinaru, Emiru Musliju.

“Taj njegov hobi je prerastao u pasiju i uzeo ga cijelog. Bio je dobar fotograf. Završio zanat kod čuvenog Vlade Korde i nadogradio kasnije cijelim tim imidžom. Trebalo je u to vrijeme i odlučiti se da takav pseudonim uzmeš, i dobiješ ličnu kartu na to ime. Živio je sav u tome. Neki mu prebacuju kako je u to trošio sav novac, nije sve to bilo jeftino, kamere filmske nisu bile dostupne, kao ni filmske trake, ali uspio je on sa svojom suprugom da napravi i kuću. Imao je i tri kćerke Dženitu, Dženetu i Virdžiniju”, pripovijeda Emir.

Jedna od lokacija za snimanje bio je kamenolom kod Ugljevika. Tu se snimao film, koji je i najviše koštao, “Ispirači zlata”.

“Ovdje smo snimali Rome, oni su bili Indijanci. Motorom smo dolazili ovdje, dva dana se snimalo. Zamislite sad, Hari je imao motor i tri puta je do Bijeljine dolazio po svakog od nas. A za Rome smo iznajmljivali auto jer ih je bilo puno, oko 25. 5 puta se Hari vraćao po njih. Dugo je i maskiranje trajalo, čerupali smo pijetlove za perje, šminkali ih...sve to za 4 minute filma”, sjeća se tih godina Muratović.

Kancelarija šerifa se nalazila u baraci u Amajlijama, a scena sa ispiranjem zlata se snimala kod vodenice u blizini Ugljevika.

“Naravno da su ga svi ozbiljno shvatali jer kada vi u prigradskom naselju Jabanuša čitavu kompoziciju voza zaustavite tri puta jer onaj nije uspio da naskoči sa konja, a putnici strpljivo čekaju, jer snima se film”, sjeća se nekih scena i Emir, a Juso dodaje:

“Mi smo kupovali ćevape mašinovođi i rakiju donosili, da bi on dolaskom u stanicu pustio pisak, a mi smo sa konjima i kaskaderom dolazili u galopu, i napadali voz”.

Poznati srpski režiser Srđan Karanović je diplomski rad polagao kod njih, pa se ekipa kauboja i sam Hari kasnije pojavljuje u njegovom filmu “Miris poljskog cvijeća”.

Hari je bio strog na snimanjima, snimalo se od jutra do mraka.

“Pamtim da, kad god nam je dolazio u goste, bilo je to prigodom da se gleda neki vestern film. Onda on donese mikrofone, snima topot konja, pucnjeve, jer to će trebati za njegov film. I tako, sav je bio u tome. Htio sam i ja da budem prisutan u montaži, jedne prilike, ne bi li malo naučio kako se to radi. To je bio i fotografski atelje, ali i svratište da se porazgovara”, žive su slike još uvijek u glavi, tada mladom Harijevom bratiću.

“Puno se puta ponavljalo. Hari je obučavao glumce. Učio ih kako da hodaju i ponašaju se jer školovanih glumaca tu nije bilo”, kaže Juso o svom bliskom saradniku, prijatelju i vizionaru.

“Kada razmišljam o njegovom životu, nekako su mi tu mjerodavni filmski kritičari koji su o njemu hvalospjeve napisali , Bogdan Tirnanić iz Beograda, te iz Zagreba filmski kritičar. On je išao i na festivale dokumentarnog filma i vestrena, nadograđivao znanje”, kaže bratić ovog bijeljinskog umjetnika.

13-tak kratkometražnih filmova u Harijevoj, koji su trajali od 15-tak minuta do pola sata ugledalo je svjetlost dana. Nažalost, vrlo malo je od rekvizita danas sačuvano.

“To se godinama pronalazilo, čizme, mamuze, šeširi, nije do toga bilo lako doći niti je bilo dostupno kao danas. Kažu da je iz kuće gdje je živio, kada se ta druga porodica uselila, nekoliko konjskih špeditera odvezlo na smeće sve ono što se na snimanjima Harijevih vesterna koristilo”, priča nam rado o tim vremenima Muratović, i dodaje:

“Konje smo iznajmljivali iz sela, Modrana, Suvog Polja i svi su bili ponosni da nam daju konje za snimanje, a Hari je vodio računa o njima u tim danima kada su kod njega. Imali smo i jednog kaskadera tu u Modranu, Đoju Nastića, koji je inače učestvovao i holivudskim ostvarenjima, kada smo imali potrebe za kaskadama. Svi smo taj novac skupljali iz svojih džepova. Hari je imao radnju i sve je ovdje ulagao. Ja sam imao radnju u Janji, pa svi smo pomalo. Dovoljno je bilo da svi pomalo sakupimo za hranu”.

“Hari je bio dobričina. Tako je i završio. Zidali su nekom prijatelju kuću, izlijevali ploču, sjeli da ručaju i njemu je pukla srčana aorta...1999 godine” prisjeća se njegov bratić.

Omaž grada urbanoj legendi, mural Hari Džeksona, naslikan je na zgradi bioskopa. Mit kaže da je Hari negdje sakrio i zakopao jedan dobar dio scenskog bogatstva, koje do danas nije pronađeno.

Poslednji bijeljinski kauboj, zamjenik šerifa, Džo, još jaše semberskom ravnicom...

BN TV