Recept za dug život bake Ilone rođene 1914.

Ilona Kovač rođena je u Bačkoj Topoli 15. oktobra 1914. godine u osvit Prvog svetskog rata, a 1930. doselila je u Novi Sad gdje i danas živi. Da, živi, iako za zdravstveni sistem, odnosno kompjutersku datoteku to nije prihvatljivo, jer nakon očitavanja njenih podataka s zdravstvene knjižice, sistem signalizuje grešku. A, nije greška.

Srbija 08.03.2020 | 14:16
Recept za dug život bake Ilone rođene 1914.

Baka Ilonka je vjerovatno jedna od nastarijih osoba u regionu, živi svjedok istorije sa izuzetnim pamćenjem kako na davno prošle, tako i na nedavne događaje koje zaboravljaju i daleko mlađi od nje, javlja Anadolu Agency.

"Bole me kosti. Doktori mi ne preporučuju da pijem lekove protiv bolova zbog drugih mojih zdravstvenih problema, pa ne mogu ni mirno da spavam, a teško mi je i preko dana. Do stote godine sam mogla mnogo toga da radim, ali poslednjih godina sve mi je teže i teže. Kretala sam se bez štapa. A, sada mi treba štap. Nije dobro da čovek živi ovako dugo", kaže baka Ilonka, na kućnom pragu, do kojeg se dolazi kroz veoma uređeno dvorište koje sama održava.

Dvorište sama održava

Još je zima, pa cvijeće nije niklo, ali kada dođe vrijeme cvetanja, dvorište izgleda prelijepo, kažu njene komšije. Uostalom, više puta je dobijala nagradu za najljepše uređeno dvorište.

Sa osamdesetogodišnjim sinom Đerđom živi u kućici u novosadskom naselju Satelit, u koju je preselila prije 57 godina, u tada privremeni smještaj, čekajući da na tom mjestu nikne zgrada, a ona da se useli u topli dom, s centralnim grijanjem i terasom punom cvijeća. Veći dio tog privremenog naselja je nestao, ali je gradnja višespratnica i u posljednjem graditeljskom naletu zaobišla njihovu uličicu.

Zbog toga mora i danas da brine o mnogo stvari o kojima ne bi u zgradi, ali je teret godina ne može spriječiti da kuću drži „pod konac“. Kaže nam da je prije nekoliko godina farbala i krov na ostavi, a u odsustvu ljestvi improvizovala je skelu koja se sastojala od stola i stolice na njemu na koju se popela da uradi posao.

"U pokušaju da dohvatim farbu, izgubila sam ravnotežu i pala. Godinu dana sam osećala tegobe zbog toga", jada se baka Ilonka.

Njeno kulinarsko umijeće hvale mnogi, a do prije tri godine spremala je zimnicu. Sada uglavnom ne sprema više od onog što je dnevno potrebno za nju i sina. Mlađi prijatelji koji je posjećuju kažu da je veoma ponosna i ne dozvoljava da joj se drugi miješaju u posao ili da joj pomažu.

Iako je u 106. godini života, kaže da je dosta bila bolešljiva u mladosti, pa je čak ranije i otišla u penziju zbog toga.

"Više puta su lekari dizali ruke od mene, a još sam tu. Eto, ni sama ne verujem", kaže baka Ilonka.

Njena priča otkriva nimalo lak život, prožet mnogim patnjama, strahovima i razočaranjima.

Težak život

Otac joj je mobilisan u rat, a majka ju je odbacila sa svega nekoliko mjeseci. Bila je zima, pa ju je okupala u hladnoj vodi i ostavila na hladnoći. Spasila joj je život tetka po ocu, koja ju je uzela kod sebe, jer je za izdržavanje djeteta dobijala novčanu pomoć. Na kraju je brigu o njoj preuzeo deda.

Kada se otac vratio iz rata ubrzo se oženio s drugom ženom, ali je maćeha nije prihvatila, pa je već sa 16 godina odlučila da napusti roditeljski dom i dođe kod rođake u Novi Sad. Učila je krojački zanat kojim se donedavno bavila. Ilona se udala 1938. godine, ali je tokom Drugog svjetskog rata njen muž otišao u rat, a kasnije i završio u zarobljeništvu u Njemačkoj. Tamo je zasnovao novu porodicu i nikada se više nije vratio.

Ilona je ostala s dvoje djece o kojima se morala brinuti. Sin se nije ženio i ostao je s njom da živi, a po kćerki koja živi u Bečeju ima dvoje unučadi, četvoro praunučadi i jedno čukununuče. Ne viđa ih često, jer jedan unuk živi u Mađarskoj, unuka u Italiji, a jedan praunuk studira u Škotskoj koji ima sina Patrika, Iloninog čukununuka, koga je vidhela u Novom Sadu za 102. rođendan, kada je imao četiri mheseca.

Kaže da su joj posebno drage proslave rođendana, jer se toga dana osheća posebno. I 105. rođendan proslavila je u rimokatoličkoj ckvi Imena Marijinog u centru, gdje je uz čestitke rodbine, prijatelja i vjernika, dobila i blagoslov župnika. Dobila je i buket ruža sa 100 bijelih i pet crvenih ruža.

Čitavog života je, kako priznaje, čeznula za ljubavlju. I našla ju je u crkvi, zahvaljujući dedi.

"Sećam se da me je deda jako voleo. Bio je tkač. Bio je dosta imućan. Imao je voćnjak i vinograd i uvek je pevao crkvene pesme. I mene je vaspitao u tom duhu. Govorio mi je da treba da budem ili časna sestra ili medicinska sestra. Na žalost, nisam to postala, ali sam veoma religiozna. Preživela sam mnoge teškoće, ali Bog mi je uvek davao snagu. I sada mi pomaže. Samo ga molim da mi da malo snage. Teško mi pada da kuvam, spremam stan, sve ide sporo i teško, ali još sve uspevam“, kaže baka Ilonka, uz opasku da je do stote godine svakodnevno išla u crkvu, često i pješke, bez štapa, više kilometara, a sada je sin nedjeljom i za praznike vozi do crkve.

Za tajnu dugovječnosti kaže da se nalazi u skromnosti i umjerenosti.

"Ne jedem masno, uglavnom mlečne stvari. Ponekad voće. Ne jedem puno, čak i ono što volim uzmem dva-tri zalogaja, jedino sam u poslu neumerena“, ističe baka Ilona, koja se nekoliko dana prije razgovora ponovila novim šporetom, jer ju je stari nakon 50 godina prestao služiti. A, poslije je pokazala sobu prepunu ručnih radova koje je sama šila i vezla.

U društvu mačka Cirmija

Jako voli životinje, a društvo joj pravi mačak Cirmi. Kaže da se, za razliku od ljudi, u životinje nije razočarala. Voljela je da čita i uživala u muzici. Ali su oči oslabile, a i sluh. Iako slabije čuje, njen sluh je daleko bolji nego od njenog sina, koji ga je gotovo potpuno izgubio.

"Jako slabo čuje, Ali šta da očekujete, kad ima 80 godina", šali se baka Ilona.

Na izbore je redovno izlazila, izazivajući čuđenje na biračkom mjestu kada pokaže dokumenta. Međutim, kaže da joj je dosta izbora i da na naredne izbore vjerovatno neće izaći, mada ostavlja mogućnost i da će se predomisliti na izborni dan.

Ove godine je deveta decenija kako je u Novom Sadu.

"Naravno da sam zavolela Novi Sad kad toliko godina živim u njemu. Ali se mnogo promenio. Kao i ljudi. Nekada je bilo sve bolje. Ljudi su bili bolji, predusretljivi, spremni jedni drugima da pomognu. Sada je drugačije. Kad idem do crkve u centru, mogu samo nekoliko ulica da prepoznam. Sve se promenilo, izgradilo. Svugde niču zgrade, brzo se gradi, samo ovde niko da izabere mesto za zgradu. No, nadam se da ću i ja konačno dočekati da se uselim u svoj stan", zaključuje Ilona Kovač.

(AA)

 

Komentari / 4

Ostavite komentar
Name

Vlad Tepeš

08.03.2020 14:35

Bravo

ODGOVORITE
Name

Navigator

08.03.2020 14:59

Interesantno,prijevremena penzija.. Jbg poneki na Zapadu moraju do 69 riljati...standardica...

ODGOVORITE
Name

Da

08.03.2020 19:28

Samo kontaj kad je ona otišla u penziju! Sigurno ne, za ove Države, već za bivše Jugoslavije, kad su takve stvari bile moguće!

Name

konacno

08.03.2020 22:11

neko ko je nadvladao penzioni sistem, sve nas opljačkaše

ODGOVORITE