SP - Priča: Šta sa krilima?

Da li će se tri glavna kandidata boriti za dve pozicije ili će Aleksandar Đorđević napraviti određene korekcije. . . ?

Košarka 12.06.2019 | 22:55
SP - Priča: Šta sa krilima?
S plejmejkerima je suštinski lako, bekovska pozicija (zasad) donosi najviše kadrovskih i taktičkih nedoumica, dok je s krilima najveća misterija - koliko njih će putovati u Kinu?

Ako se Aleksandar Đorđević bude vodio filozofijom rada s proverenim snagama, konkurencija se sužava na tri imena - Nikolu Kalinića, Vladimira Lučića i Marka Simonovića. Broj krila u zvaničnom rosteru za Mundobasket biće u direktnoj korelaciji s kvantitetom igrača na beku i krilnom centru. Kako je gotovo izvesno da će selekciju činiti trojica plejmejkera (Teodosić, Jović, Micić), broj krila i bekova trebalo bi da bude ograničen na po dva. Pod uslovom da konačna forma tima bude sa sedam niskih i pet visokih igrača. Jedinu, glavnu i poslednju reč, naravno, imaju selektor i njegov stručni štab, ali neka ranija iskustva govore u prilog da će baš to biti „formacija“ rostera. Podsetimo, izuzev Španije 2014. godine, kada je bilo po šest visokih i niskih igrača, svako naredno veliko takmičenje imalo je sistem „7-5“.

Do Evrobasketa u Istanbulu tandem krila činili su Nikola Kalinić i Marko Simonović. Te 2017. Đorđević je zbog brojnih povreda u timu bio prinuđen da na završni turnir krene samo sa jednim klasičnim krilom - Vladimirom Lučićem. U timu su se našla četvorica bekova (Bogdanović, Milosavljević, Gudurić, Lazić) i dvojica plejmejkera (Micić, Jović), s tim što su se tada praktično mešale karte, pa su u raznim varijantama na parketu bili Bogdanović i Gudurić, ili Bogdanović i Milosavljević kao dvojka i trojka, odnosno zamena za Lučića, dok je Lazić praktično od starta takmičenja bio povređen i nije skupio značajniju minutažu...

Sve je stvar perspektive, odnosno Đorđevićeve zamisli kakav će mu tim biti potreban za ofanzivu na podijum. Zato će tri pozicije biti u uzročno-posledičnoj vezi do samog kraja, odnosno trenutka kada će se određivati konačnih dvanaest, ako svi budu zdravi i spremni za turnir.

Ono što Đorđević nesumnjivo poštuje jesu polivalentni igrači, preciznije oni koji mogu da pokriju više pozicija u timu i uspešno odgovore na više zadataka. Takvi su, na primer, Nikola Kalinić i Vladimir Lučić. Osim krila, mogu da se spuste i na mesto krilnog centra, što su znali da igraju i u reprezentaciji, a najviše u klubovima. To je donekle i trend moderne košarke, da četvorku pokriju igrači koji mogu da rašire protivničku odbranu (čitaj: streč četvorka), ali i da obavezama odgovore fizički, atletski, šuterski i taktički. To daje širinu timu i mogućnost da se iskoristi atletska prednost u odnosu na sporije rivale, ili fizička, ako su protivnici drugačijih karakteristika...

Nikola Kalinić je iza sebe ostavio dobru sezonu u Evroligi. Daleko najbolju u svim aspektima. Nedavno je i sam priznao da je imao veliku želju da odigra dobro posle sezone u kojoj je bio opterećen povredama. Rezultati su vidljivi - drugi je igrač u timu po broju odigranih utakmica (35) iza Nikola Melija i Marka Gudurića, a zajedno sa sunarodnikom treći je strelac Fenera (≈ 9,5 poena) iza Jana Veselog (12,3 poena) i Kostasa Slukasa (11,8 poena). Osim toga očigledno je da je Kalinić tokom prošlog leta dosta vremena posvetio uvežbanju šuta. Zbog toga je sezonu završio s vrlo dobrih 39,8 odsto s distance (35/88), što je drastično uvećanje u odnosu na svega 28,6 odsto godinu dana ranije... Posle četiri sezone u Feneru, jedne u Crvenoj zvezdi i tri velika takmičenja ima dovoljno iskustva da može da bude svrstan među lidere Srbije.

Njegova polivalentnost ogleda se kroz više faktora - pozicija koje pokriva i kvaliteta na obe polovine terena. Izgradio je svoje ime na bazi strašnih defanzivnih karakteristika, ali je tokom godina mnogo toga uložio na poboljšanju leđne tehnike i šuta, a uz samopouzdanje koje mu je retko kada manjkalo, postao je i respektabilan napadač i all-round igrač. O individualnim kvalitetima, energiji koju donosi na parketu i značaju za atmosferu u svlačionici pisali smo u više navrata, a poslednji put kada se okupljala reprezentacija Srbije za septembarski ciklus kvalifikacija. Jednostavno, jedan je od igrača koje je teško zameniti u sistemu, jer donosi širinu kakvu samo retki mogu.

Jedan od njih je, doduše, baš Vladimir Lučić. Posle Evropskog prvenstva pre dve godine teško je više zamisliti ekipu bez nekadašnjeg kapitena Partizana. Zbog svih zasluga sa tog takmičenja, klupske sezone koju ima, ali i požrtvovanja iskazanog u odlučujućoj utakmici protiv Izraela u Beogradu - napustio Bajern kako bi pomogao ekipi da overi plasman u Kinu - teško da u pitanje može da se dovede njegov odlazak na Daleki istok.

Baš kao i Kalinić, Vladimir Lučić može da se pohvali dobrom godinom u elitnom klupskom takmičenju. Treći je strelac minhenskog kluba sa 291 poenom i prosekom od 10 koševa po utakmici, dok su ispred njega bili samo Nihad Đedović s 297 i Derik Vilijams kao jedan od najboljih novajlija sezone s 388 poena. Takođe je bio i treći skakač tima sa 111 uhvaćenih lopti - Derik Vilijams 121 i Danilo Bartel 120 -, peti asistent sa 35 podeljenih dodavanja - Stefan Jović 105, Peteri Koponen 57, Danilo Bartel 56 i Maodo Lo55 - i najbolji kradljivac lopti sa 32 „krađe“. Skoro identičnu statistiku ima i u nemačkom šampionatu, što dovoljno govori o kontinuitetu njegovih igara...

Svestran igrač koji pleni ogromnom harizmom i često se za njega kaže da je pokretačka snaga ekipe u momentima kada stvari ne funkcionišu. Jedna ukradena lopta, dribling do koša i snažno zakucavanje, ili prosto alej-up kombinacija njegov su trejdmark i nešto čime je kupio širi sportski auditorijum. U Minhenu ga obožavaju, gde je viđen kao jedan od najvažnijih pojedinaca u sveskama Dejana Radonjića, a isto tako je i jedan od miljenika selektora Aleksandra Đorđevića. Zbog toga i ne čudi što selektor želi da ga dovede u Virtus iz Bolonje, ali i što se toliko oslanjao na njega tokom zajedničkog vremena u Bajernu.

Kao igrač koji je svojevremeno važio za jednog od najtalentovanijih u Evropi, Lučić je imao veliku nesreću u tome što su ga povrede sprečile da pokaže sve što zna. Poslednjih godina se izvukao i povrede su ga zaobilazile, a ako bude sve kako treba i ovog leta, mnogi ga očekuju u avionu za Kinu.

Podsetimo, Kalinić i Lučić će među poslednjima završiti svoje klupske sezone, pošto i dalje brane titule u Turskoj, odnosno Nemačkoj, ali će do 18. jula i prvog okupljanja reprezentacije imati vremena da se osveže i napune baterije.

Jedan od neizostavnih članova reprezentacije u eri Aleksandra Đorđevića bio je Marko Simonović. Osvajač svetskog i olimpijskog srebra je u kvalifikacijama za Mundobasket dobio i ulogu kapitena zajedno s Miroslavom Raduljicom tokom odsustva Milana Mačvana i Miloša Teodosića, a njemu je bila namenjena ista uloga i na Evrobasketu pre dve godine. Ipak, tamo se nije pojavio zbog povrede.

Simonović godinama važi za jednog od najuzornijih košarkaša zbog svojih ljudskih kvaliteta i neko je koga selektor i stručni štab jako poštuju. Osim toga, dugo je imao važnu ulogu u Crvenoj zvezdi i neko ko je krojio noviju istoriju kluba s Malog Kalemegdana. Zbog toga je i bio nagrađen bogatim ugovorom u Sankt Peterburgu, a posle završenih obaveza u Zenitu u potrazi je za novom košarkaškom sredinom. Pošto je zašao u ozbiljne igračke godine i njegova reprezentativna karijera ulazi u ciljnu ravninu, pa bi ovo mogle da budu možda i poslednje pripreme koje će odraditi s Orlovima.

Simonović je u Sankt Peterburgu ostavio skromnu sezonu u kojoj je imao dosta uspona i padova. Posle solidnog otvaranja sezone pao je u drugi plan kod Vasilija Karasjova, ali je živnuo dolaskom Đoana Plaze, koji je bio njegov obožavalac još iz vremena kada je španski stručnjak radio u Unikahi.

Zbog čestih promena uloge i skromnijoj minutaži, otupela je i njegova oštrica, pa je tako preciznost u šutu za tri poena kao njegovo najjače oružje ostala na samo 29,6 odsto (16/54) u Evrokupu. Ipak, bio je među boljima u finišu VTB lige i ostao je najefikasniji trojkaš Zenita.

Pored njegovog imena i prezimena stajaće znak pitanja. Zbog odanosti reprezentaciji zaslužio je da otputuje u Kinu. Ne treba zaboraviti da je u retkoj grupi igrača koji su izneli kompletne kvalifikacije! Mada, njegova sezona nije bila tako dobra kao mnoge prethodne, ali ni kao Kalinićeva i Lučićeva.

Preostala četiri kandidata na krilnoj poziciji još nisu dovoljno sazrela da bi poneli dres Srbije na ovako velikom i važnom takmičenju. Ognjen Dobrić je u ovom trenutku ispred konkurencije jer je nastavio svoj razvoj i postao mnogo važan igrač Zvezdine rotacije. Teško da bilo ko može da razume odluku Milana Tomića da Dobrića potpuno isključi iz ekipe u jednom trenutku sezone, na šta su se nadovezale i povrede.

Ali momak iz Knina je ćutao, marljivo radio i strpljivo čekao svoju šansu. Eksplodirao je u polufinalnoj seriji Jadranske lige protiv Partizana, bio jedan od inicijatora overavanja šampionske titule, a i u Superligi ostavlja dubok trag. Zajedno s Dejanom Davidovcem najzaslužniji je za prvi trijumf u finalu „domaćice“, a uprkos svemu imao je i dobre brojke. Sa 212 poena bio je peti strelac Crvene zvezde u Jadranskoj ligi iza Bilija Berona (335), Majkla Odža (254), Stratosa Perperoglua (250) i Džoa Reglanda (235). S tim što treba istaći da je imao ubedljivo najmanju minutažu od konkurenata s liste (392 minuta) - primera radi Perperoglu kao sledeći s najmanjom minutažom imao je 448 minuta -, što govori koliki je uticaj Dobrićzapravo imao.

Oko Radeta Zagorca nadvio se veo misterije. Posle odličnog početka u crno-belom dresu kada je, činilo se, zaboravio na višemesečnu dramu u Betisu, Zagorac je posle nezgodne povrede nosa gotovo potpuno ispario i njegove partije mogle su da se naziru u tragovima... Na početku sezone bio je viđen kao jedan od igrača koji će izneti ostatak kvalifikacija, ali još mu se ne da da zaduži opremu Srbije.

Izgubio je kontinuitet i nije uspeo da se vrati, zbog čega ne može da bude zadovoljan sezonom koju je imao. I u Superligi nije zablistao, pa je tako upisao samo četiri dvocifrene partije, uz prosek od 6,8 poena. Iako u avgustu puni 24 godine, ima vremena da ispravi stvari i kroz leto ozbiljnog, predanog rada podigne sebe na realni nivo i pokaže zašto je dugo bio smatran jednim od najtalentovanijih igrača u svojoj generaciji.

Nemanja Dangubić je nekoliko puta ispadao s reprezentativnih spiskova u završnim filtriranjima, ponajviše jer je često ostajao nedorečen. Igrač je neverovatnih atletskih predispozicija, ali i neko ko je često lutao s ulogama u timu, a u košarkaškim krugovima poznate su i njegove česte promene mehanike šuta, zbog čega nikada nije uspeo da napravi željeni kontinuitet s formom. Zahvalan je, timski igrač, godinama je mnogo radio na defanzivnim kvalitetima, što je logičan poduhvat uz dugogodišnji rad s Dejanom Radonjićem. U Bajernu je i ove sezone bio čovek zadatka i samim tim dobijao je tek oko 15 minuta na terenu u Evroligi, uz prosek od četiri poena i dva skoka.

Dejan Todorović je igrač koji je imao tešku povredu i zbog toga neće verovatno biti u užem izboru da putuje u Kinu, mada je pružao sasvim dobre igre u kvalifikacijama i jedan je od zaslužnih što će Srbija igrati na Mundobasketu. Uprkos tome što je nisko krilo, radio je veliki posao u reprezentativnom dresu tokom kvalifikacija, a svojom energijom privukao je veliku pažnju.

Pozicija krila mogla bi da odgonetne kakvom filozofijom će Aleksandar Đorđević da se vodi u Kini. Problematika je jasna, kao i spisak imena najbližih dresu Srbije. Ako neko od njih zaista bude viđen kao „lažna četvorka“ u rosteru, otvaraju se nove mogućnosti. Veliko je pitanje kako će sve kockice posložiti selektor...

NAPOMENA: Narednih dana očekujte skener preostalih kandidata za dres Srbije, po pozicijama u timu...

Izvor: mozzartsport

Foto: MN Press, Star Sport

Komentari / 0

Ostavite komentar