Njemačka: Život u kamionima

“Kolega me je samo pitao: ‘Je l’ bi ti vozio u Njemačkoj?’ i ja sam u glavi odmah to vidio kao dobru opciju, naročito nakon što mi je ispričao uslove. A onda sam otišao i stvari nisu bile ni izbliza tako sjajne…”, ovako svoju priču o odlasku, životu i radu u Njemačkoj priča M. M. vozač kamiona čije je iskustvo u najmanju ruku turbulentno.

Republika Srpska 16.02.2019 | 23:00 – Kada sam dobio ponudu prvo što su mi rekli je da se radi devet do deset sati dnevno, da su kamioni dobri i da ću za prvu ruku dolaziti u firmu na nedjelju dana dok ne nađu stan svakom od nas, pošto sam sa sobom poveo još dva prijatelja. Međutim, od toga nije bilo baš ništa – priča ovaj vozač kamiona za sajt Klik do posla i dodaje da je ubrzo shvatio da ljudi koji preporučuju i nalaze ljude koji će da rade za svaki dolazak dobijaju proviziju kako od gazde, tako i vrlo često od radnika samih, pa sve uslove moraju da prikažu vrlo idealno.

On objašnjava da prije nego što vozač dođe u Njemačku mora da polaže kodove i module koji važe za njihov saobraćaj i nakon što dostave to i ljekarsko uverenje mogu da počnu da voze.

Od cijele početne priče gotovo da nije ostalo ništa. Kako on tako i njegove kolege nisu dobili stan već su sve vrijeme živeli na točkovima, a spavali u kamionu.

– Kako smo živeli? Pa lijepo. Svaki kamion ima bar jedan krevet, a najčešće dva i onda se svaka pauza koristi za parkiranje na nekoj od benzinskih pumpi i spava se. To i nije baš po zakonima, ali policija mi nikada nije napravila problem – priča on i dodaje da najveći problem nastaje kada treba naći parking mjesto i to su često nazivali lutrijom, jer je sve stvar sreće, pa na kraju se nerijetko dešavalo da je završavao u industrijskoj zoni. Osim kreveta, kamioni su najčešće opremljeni grijanjem i klimom, pa kako kaže imali su osnovne uslove za kakav takav život.

Najveći problem im je bilo održavanje lične higijene. M.M. objašnjava da većina pumpi u Njemačkoj ima mjesto za tuširanje, ali da su on i njegove kolege najčešće radili po 15 sati dnevno od čega je devet bilo u putu, a za ostalo vrijeme obavljali su utovar i istovar, pa se dešavalo da nemaju vremena ni za te najosnovnije potrebe.

– Gazda vidi naše kretanje, pa čim stanemo negdje počinju pozivi. Taj pritisak treba izdržati. Dosta su nas zastrašivali, govorili su da ako dam otkaz moramo da napustimo zemlju za 24 sata, što nije normalno – objašnjava ovaj vozač i dodaje da su se često širile takve dezinformacije kako bi ljude što duže zadržali, makar i na takav način. 

On objašnjava da je njegov osnovni motiv za odlazak bio naravno zarada i da ga je najviše to i držalo u Njemačkoj da izdrži.

– Plata mi je bila 2.100 evra neto, a pošto sam živio u kamionu mogao sam dosta da uštedim. Na hranu mi nije odlazilo više od 200 evra. Naravno, živio sam na konzervama i takvoj hrani, jer su restorani značajan luksuz koji većina nas nema ni kad ni kako sebi da priušti – navodi vozač.

Što se tiče drugih troškova, on kaže da je na cigarete dnevno davao po deset evra, to znači mjesečno 300, kafu ako popije na benzinskoj pumpi ona je 3,5 evra i to je bilo sve, ostalo je mogao da uštedi i šalje kući.

Na pitanje da li se osjećao usamljeno i da li je imao vremena za bilo kakav društveni život, on skromno odgovara, vrlo rijetko.

– Svakog dana sam se čuo samo sa suprugom preko interneta, a dva prijatelja koja sam doveo vidio sam za šest mjeseci tri puta, kada imamo pauzu od 45 sati bez vožnje i slučajno se nađemo na nekoj pumpi pa tu zajedno budemo i družimo se. Ostalo vrijeme sam provodio sam ili sa ljudima sa kojima se srećemo čisto poslovno – objašnjava i dodaje mu je u svemu tome najbolja stvar što u Njemačkoj “nema podjele na Srbe, Hrvate, Bošnjake, već je svako tu da pomogne kako kome treba u kom trenutku”.

(Klik do posla)