Intervju - Vladimir Štimac: Zbog Srbije sam bio u raju!
„Ima zluradih ljudi, komentara i priča da sam bio mahač peškira. Iskreno verujem da sam bio malo više od toga. Ne mislim da sam bio, kako neki kažu, mahač peškirom. Opet, kada bi se sve vratilo, kada bi se ovo sve ponovilo… Da, bio bih i mahač peškira u toj reprezentaciji. Sve bih uradio za moju Srbiju, za tim, za moje prijatelje, ljude koji su bili sa mnom svakodnevno, za Saleta, za ceo stručni štab“, rekao je iskusni centar Srbije za MOZZART Sport, u prvom razgovoru pošto se oprostio od dresa nacionalnog tima.
Košarka 08.11.2017 | 23:10
Vladimir Štimac je čovek čije reprezentativne kvalifikacije govore umesto njega. Za dvanaest godina uspeo je ono o čemu mnogi samo maštaju, od vremena kada je bio golobradi klinac, pa sve do istanbulskog finala sa Slovenijom i srebra koje je kompletirao fantastičan ciklus.
Vest da je košarkaš za koga mnogi, između ostalih, vezuju uspon Srbije rešio da stavi tačku na prelepu storiju mnoge je iznenadila. Mada su mnogi želeli da veruju da je u pitanju samo spekulacija, rešili smo da pozovemo Štimca i od njega čujemo sve.
„Pre svega, moram da kažem da sam mnogo srećan i ponosan zbog svega što sam prošao kao reprezentativac Srbije. Da, istina je, odlučio sam da stavim tačku na igračku karijeru u reprezentaciji Srbije i to je jedna od najtežih odluka koje sam doneo u životu. Postoje dva razloga zašto odlazim. Iskreno, verujem da ima centara koji su mlađi, bolji, ljudi koji će biti lice reprezentacije Srbije narednih bar deset godina. Takođe, prevagnula je i želja da budem sa porodicom, sa decom. Trebalo bi i njima da posvetim vremena. Porodica jeste istrpela malo dosad, ali samo sam želeo da budem odan svojoj zemlji, selektoru, saigračima“, iskreno otvara Štimac prvi razgovor „iz penzije“.
BILO JE MNOGO ODRICANJA, ALI SVE BIH OPET PONOVO!
Kako su reagovali saigrači kada si im saopštio da se povlačiš iz reprezentacije?
„Nisam mogao to da vidim. Jer, kada sam govorio svlačionici sve što sam hteo, glava mi je bila pognuta, a oči pune suza… Zato nisam video njihovu reakciju, ali sam osetio iskrenu emociju. Hvala selektoru, celom stručnom štabu i timu što su sa mnom proživeli taj emotivni trenutak“.
Odluku si doneo još u septembru, a kako se osećaš sada dok o tome govoriš?
„Odluka nije doneta preko noći. Nije mi ni najmanje lako bilo da je donesem, naprotiv. Mislim da sam uradio najbolje za Srbiju. A najbolje je da dođu mlađi i budu nosioci igre u narednim godinama“.
Ljudi možda i ne shvataju koliko je naporno biti u reprezentaciji i raditi celog leta zarad jednog cilja. Možeš li da nam približiš kako je sve to izgledalo iz tvog ugla?
„Bilo je mnogo odricanja, ali nikada mi nije bilo ni najmanje žao. Nisam se štedeo nikada, svako svoje leto sam dao reprezentaciji. Bio sam mnogo srećan. Živeo sam za svako leto u reprezentativnom dresu. Bio sam tamo gde mnogi sanjaju da budu. Ja sam bio i živeo sam sve to i bilo je mnogo lepo. Počevši od juniorskih, pa sve do seniorskih dana, to je nešto najlepše. Igranje košarke i prijateljstva koja stekneš na celom tom putu. Igrao sam sa mnogim velikim igračima, postali smo prijatelji za ceo život, upoznali se u dušu, naučio mnogo toga od njih. Za mene je sve to bilo iskustvo koje se retko kome može dogoditi i retko ko može da oseti tako nešto. I opet bih sve, kada bih mogao sve ispočetka“.
Koliko će ti nedostajati sve to što si imao u nacionalnom timu, sa selektorom, trenerima, saigračima…?
„Sa reprezentacijom sam uzeo sve što se moglo uzeti. Meni je reprezentacija dala mnogo, zato mi nije žao što sam joj dao svako leto. Verujem da Srbija zaslužuje sve ovo što se desilo, posebno svi oni koji žive za košarku. Dao sam sve za reprezentaciju Srbije i sveti dres. Oprostio sam se i neću više igrati, ali to ne znači da neću biti s tim momcima u nekim trenucima. Voleo bih da budem uz njih, da ih posetim i da podelimo zajedničku sreću, tugu, sve. Verujem da to nikada neće ni biti problem. Svaki trenutak koji smo proveli zajedno za mene je bilo ostvarenje sna“.
PRIČALI SU DA SAM MAHAČ PEŠKIRA, ALI...
Da li si razmišljao o tome kakvu bi ulogu mogao da imaš u budućnosti?
„Volim ja da se našalim, pa kažem često da mogu da pomognem Neši Iliću (tim menadžeru prim. aut.) i ekonomu Joci (Jovica Aničić) ako im zatreba pomoć“, izgovorio je to s osmehom na licu Štimac, pa nastavio:
„Za Srbiju bih uvek dao sve, celog sebe. I u budućnosti ću se truditi da budem tu i pomognem iskustvom. Naravno, ukoliko oni to žele. Ali, ja sam im uvek na raspolaganju. To što sam rešio da stavim tačku na reprezentativnu karijeru u igračkom smislu ne znači da sam rekao zbogom Srbiji i timu“.
Tokom seniorske reprezentativne karijere imao si priliku da radiš sa velikim trenerskim lavom i čovekom koji je Srbiju vratio na sam vrh planetarne košarkaške mape…
„Da, prvi put sam u seniorsku reprezentaciju pozvan od strane Dude Ivkovića, on mi je otvorio vrata reprezentacije i njemu sam beskrajno zahvalan što mi je pružio šansu. A onda se dogodila cela neverovatna priča sa Sašom Đorđevićem. Uzeli smo tri velike medalje i napravili nešto zaista veliko, za pamćenje“.
Kada smo pitali za odnos sa selektorom Aleksandrom Đorđevićem, Štimac je pred nas izneo emocije koje su stajale dugo u njemu.
„On mi je dao ulogu…“, zastao je na trenutak Štimac, uzeo dah, pa produžio:
„Mnogi misle da je to lako, ali nije. Ima zluradih ljudi, komentara i priča da sam bio mahač peškira. Iskreno verujem da sam bio malo više od toga. Sale mi jeste dao određenu ulogu, bio sam u igri i onda kada je bilo važno. Ne mislim da sam bio, kako neki kažu, mahač peškira. Opet, kada bi se sve vratilo, kada bi se ovo sve ponovilo… Da, bio bih i mahač peškira u toj reprezentaciji. Sve bih uradio za moju Srbiju, za tim, za moje prijatelje, ljude koji su bili sa mnom svakodnevno, za Saleta, za ceo stručni štab. To je osećaj koji se ne može opisati. To je više od prijateljstva, porodice“.
Nismo želeli da prekidamo Štimca u svom izlaganju…
„Košarku sam i počeo da igram zbog tog velikog čoveka na klupi Srbije, kao i zbog Vlada Divca, Dejana Bodiroge, Saše Danilovića i svih velikana srpske košarke. Zbog njih sam počeo da treniram i sanjam velike snove. Da maštam o reprezentaciji i medaljama. Oni su usadili u mene košarku, san da želim da postanem sve ono što i jesam sada, da igram za reprezentaciju i igram za svoju zemlju“.
OSEĆAO SAM KAO DA SAM U RAJU
I, kakav je osećaj sada?
„Svaki put kada sam stao pred zastavu Srbije, kada bi išla himna, osećao sam se kao da sam u raju. To je nešto najlepše što sam ikada doživeo u sportskom smislu. Nažalost, neću moći više da pevam himnu sa momcima na parketu, ali sam izuzetno ponosan zbog svega što smo zajedno postigli. Zato sam i imao toliku želju da svaki atom snage pružim Srbiji, tako će biti i u budućnosti, uvek. Sebe, srce, celog sebe. Za Srbiju, za dres, za narod“.
Kada pogledaš iza sebe, da li je vredelo?
„I te kako. I više od toga. Niko nikada neće moći da mi ospori i uzme sve medalje, uspehe, pobede… Biće zapisano u knjigama i ostaće tu zauvek kao pečat jednog vremena. Sada ću pokušati da pomognem na neki drugi način“.
Oni koji su imali priliku da budu deo reprezentacije kažu da ne postoji ništa lepše od prijatelja koje stekneš u tom periodu?
„Stekao sam mnogo prijatelja. Ljudi ne znaju kako izgledaju ta naša zajednička leta, kako stvari funkcionišu. Ne mogu da osete to, a voleo bih da mogu. Da vide, čuju, osete kako je to biti sa istom grupom ljudi svako leto i sve što se dešava – rad, druženje, dani i noći… Nikada nam nije bilo dosadno. Zajedno smo se radovali, tugovali, pobeđivali, gubili… To je nešto neopisivo. Taj kult treba osetiti, a to je nešto najlepše što sportisti može da se desi. Mojim saigračima veliko hvala za prijateljstvo, za osećaj pripadnosti sistemu. Hvala selektoru Đorđeviću što me je istrpeo, što mi je dao snage, želje, motivacije…“
U dahu je nastavio…
„Hvala mu što me je zvao i moram da kažem da se nikada nisam osvrtao na to da li sam bio pozvan odmah ili naknadno. Bilo mi je važno samo da obučem dres, da pevam himnu, da osvojimo nešto zajedno. Kao narod smo mnogo propatili svih ovih godina, zato mi je drago što sam imao udela u osvajanju poslednje tri medalje i što smo narodu vratili osmehe“.
Šta se na kraju priče najviše pamti – pobede, medalje, prijateljstvo?
„Sve zajedno! Voleo bih da je neko snimao film o svemu što se dešavalo svih ovih godina otkako smo zajedno. Tolika doza sreće, to je neopisivo! Tri puta sam bio na Balkonu i to je nešto što ostaje za ceo život. Gledati sve te srećne ljude koji čekaju nas kako bismo zajedno podelili sreću… To je nestvarno lep osećaj. Bog mi je dao mogućnost da sam to mogao da vidim i eto, da zajedno sa ekipom usrećim nekog. To me čini srećnim čovekom“.
Neizbežno pitanje - koja medalja ti je najdraža?
„Olimpijska, bez sumnje. Mada, sve su mi mnogo drage. Što kaže Sale – tek će se za 20 godina shvatiti šta smo zapravo postigli. Videćemo tada koliko je sve ovo bilo veliko. Zato sam počastvovan što sam nosio dres reprezentacije, pevao himnu i zajedno sa celim timom doneo sreću naciji“.
Kakvu Srbiju vidiš u budućnosti?
„Srbija će biti velika! Osvojiće još mnogo medalja u budućnosti, a nadam se da će Sale biti selektor još mnogo godina, da će mlađi igrači biti uz tim, a da će stariji ostati. Znam da će svi zajedno donositi još mnogo sreće i medalja zemlji“.
Koga sada vidiš kao centarske nosioce Srbije?
„Definitivno Nikola Milutinov i Nikola Jokić. Verujem da će sa njima tu biti i Boban Marjanović i Miroslav Raduljica. To su sve mnogo ozbiljni igrači, veliki igrači. Joka i Milutinov tek treba da daju mnogo, a Radulja i Bobi su već učinili mnogo. Raduljica posebno, jer je bio deo dve velike medalje“.
Vlado, hvala ti za sve i neka te sreća prati kroz ostatak karijere.
Izvor: mozzartsport
FOTO: Star Sport
Komentari / 0
Ostavite komentar