Đido – komad sa igranjem i pjevanjem
“Gde ćeš biti, mala Kejo,
da doveče dođem?”
“Ajd` pola – ajd` polako,
ajd` lago – ajd` lagano”.
Mala Keja napupala ljepotom, nabreklih prsa, tek stasala za ljubav. Zavodljiva. Neodoljiva. I ona vragolasto pjesmom odgovara:
Ja ću biti u đul-bašči,
bosiljak sijati.
Bosiljak će mirisati,
po mirisu dođi.
Momak i dalje pita gdje će biti da joj s večeri dođe, a mala Keja, vrela i tek zadjevojčila, s mirisom bosioka, i ruzmarina, i miloduha, pa iščikava momka:
Ja ću biti u vajatu,
dukate nizati.
Dukati će zveketati –
po zveketu dođi.
I dan-danas “Mala Keja” je omiljena pjesma i rado se pjeva u svim prilikama i na svim mjestima – širom Mačve, u Pocerini, u Tamnavi, na Skadarliji... Odjekuje. Svevremena je.
Na srpskim pozorišnim scenama u osamnaestom i devetnaestom vijeku javio se specifičan žanr – komadi sa igranjem i pjevanjem. To su bila teatarska djela u prozi, praćena muzičkim tačkama. Ova muzičko-dramska forma bila je veoma popularna, pa se nije mogao zamisliti repertoar bez te vrste muzičkog pozorišta. Od komada s pjevanjem najviše uspjeha je imao „Đido“ Janka Veselinovića, inspirisan mačvanskim svadbama, ali i svojom velikom ljubavi – glumicom Augustinom - Velom Nigrinovom.
A mačvanske svadbe? Za pamćenje. Neodoljive. Jedinstvene. I pjesme u njima. Razliježu se. Momak i dalje pita:
Gde ćeš biti, mala Kejo,
da doveče dođem?
Čim stigne jesen, s njom dolaze i te nadaleko čuvene mačvanske svadbe. A na njima se igra, pjeva, nadmeće, nadvisuje, nadaljuje i podvriskuje u svim mačvanskim selima od Drine do Cera i od Lešnice do Save. Veseli se Mačva. Tako je oduvijek bilo u ovoj ravnici – čim se prikuči jesen, odmah počinju svadbe. I one hajdučke i harambaške, sirotinjske i domaćinske, i trgovačke i ratarske, kitnjaste i raskošne. Glasovite svadbe u Mačvi.
Uvijek su inspirativne. Za umjetnike posebno, naročito za one iz Mačve, jer se u ovoj ravnici sa svadbama rađa, uz njih se raste, stasava, ženi se i udaje. Sa njima se domaćuje.
Mačvanske svadbe, ali i svatovi, zasigurno su bili i povod književniku Janku Veselinoviću da napiše pozornišni komad „Đido“ – baš onaj s pjevanjem i igranjem, koji je ubrzo izborio stalno mjesto u repertoaru Narodnog pozorišta u Beogradu. „Đido“ je, bez premca u pozorišnom životu Srbije, izvođen osamdeset i jedan put u Beogradu, ali je igran i u Skoplju, Sofiji, Zagrebu i još nekim velikim gradovima, što je za to vrijeme bio veličanstven uspjeh.
Koliko je „Đido“ bio popularan govori i anegdota kada je Janko tražio kredit u Zanatskoj banci. Novac mu je bio potreban za noćni život u Skadarliji. Janko je za prvog žiranta uzeo Branislava Nušića. Kada ga je službenik u banci pitao ko mu je drugi žirant, odmah je odgovorio:
- Pa „Đido“!
Službenik se nasmijao i dao mu kredit, jer sigurnijeg garanta za kredit u cijelom tadašnjem Beogradu ne bi našao.
Glumci-pjevači i komadi s pjevanjem u to vrijeme zauzimali su značajno mjesto u beogradskom pozorišnom životu. Muzika Davorina Jenka koju je napisao za „Đidu“ ide u red njegovih najboljih partitura.
Janko je „Đidu“ napisao pod uticajem Milovna Glišića 1891. godine, a prototip Đidine Ljubice bila je prelijepa Živana Savatićeva – djevojka iz sela Radenković u Mačvi, nedaleko od njegovog rodnog Salaša Crnobarskog i Glogovca, u kome je neko vrijeme živio, a sada počiva. Prvo izvođenje komada nije naišlo na dobar prijem kod publike i pozorišne kritike. Čak je jedan kritičar napisao da do tada pozorište nije imalo prilike da se tako obruka kao sa Veselinovićevim komadom.
Janko Veselinović
Nešto kasnije stigle su povoljne kritike, a publika se borila za mjesto u pozorišnoj dvorani.
Urodile žute kruške:
ver meni, meni,
ver meni, tebi,
ver meni, janje,
tamo moje drago.
Ne lomi sana,
ne gubi dana!
Ne da mene moja nana,
ne da mene za godinu dana.
U stvari, Janko je dao sve od sebe da „Đido“ uspije na sceni nacionalnog teatra. Napisao ga je da Ljubicu - glavni ženski lik - igra baš Vela Nigrinova, zanosna Slovenka koja je opčinila sav tadašnji beogradski boemski i umjetnički život, ali je bila kamenog srca – niko je nije mogao osvojiti, pa čak ni ljepuškasti Mačvanin Janko, koji je u to vrijeme sve svoje stvaralaštvo posvetio baš njoj.
Primijetivši da se Vela i Janko druže, Milovan Glišić je prokomentarisao u Skadarliji da to liči na ljubav, ali koja će mnogo da smrdi.
Po svemu sudeći, tako je i bilo. Uprkos tome što je Janko u prvom činu „Đide“ oblačio mačvansku nošnju i pjevao u horu.
Prošla su vremena. Oboje njih su se upokojili prije više od jednog vijeka. Janko u miru Božijem počiva u Mačvi, u Glogovcu, nedaleko od Drine, sa svojim Veselinovićima.
Povodom obilježavanja stote godišnjice Jankove smrti u Crnobarskom Salašu šabačko Narodno pozorište je izvelo „Đidu“. I tada je ovaj komad, sa igrom i pjevanjem, i nakon jednog vijeka, zračio sa seoske pozornice svježinom i srećom, ljubavlju i mladošću, ponosom i autohtonom muzikom. A kako i ne bi kada je u njega, posebno u pjesme, koje su kasnije preplavile sve dvorane, kafane, pozorišta i skupove u Srbiji, Janko Veselinović utkao svu svoju ljubav – prema svemu i svakome.
Kiša ide, tragovi se znadu,
mom jaranu na prelo ne dadu!
Moj jarane, bole li te rane?
Da ne bole, ne b' se rane zvale!
Mačvom svake jeseni jezde svatovi u uglancanim fijakerima sa uhranjenim konjima, u narodnoj nošnji i sa pjesmama iz davnine davne – i sve je kao i u Jankovo vrijeme. I ovovremene nevjeste liče na Đidinu Ljubicu, ali i na Jelicu Sevićevu - ljubav hajduk-Stanka Aleksića, ali i na Jankovu suprugu Jovanku, koja počiva pored njega u glogovačkom groblju.
Mladi Mačvani su i sada slikom i prilikom kao Đido i ostali Jankovi književni junaci. I liče na stasitog Janka.
Urodile jagodale,
mani, mani, mani!
Mani, jani, dani.
Sićani đerdani
po grlu su pali,
dukatići mali
po čelu su pali.
Ljubim ti oko,
Joko devojko!
S jeseni u mačvanskim svatovima pjevaju se i dan-danas pjesme: Osu se nebo zvezdama; Urodile žute kruške; Milić ide strančicom; Gdje ćeš biti, mala Kejo; Kiša ide; Sindžirići zveče; Urodile jagodale; Moj đerdane: Oj, Ljubo, Ljubo; Ko ti kupi srma jeleke – sve iz „Đide“.
Oj, Ljubo, Ljubo, zlaćana jabuko!
U kitu te kitim, u nedrima nosim.
Pozorišni komadi sa igranjem i pjevanjem bili su popularni sve do Drugog svjetskog rata. Kasnije, izuzev „Koštane“ Bore Stankovića, rijetko su stavljani na repertoar.
Jankov „Đido“ je nadživio i to vrijeme. Ako ništa drugo, bar su to učinile njegove pjesme iz „Đide“.
Moj đerdane, moje suvo zlato,
moje suvo zlato, moj đerdane,
moj đerdane!
Ko li će te mladoj potrgati,
mladoj potrgati, ko li će te,
ko li će te?
Da l' udovče, da li mlado momče?
Ili dragi, ili će nedragi?
O „Đidi“ i njegovim pjesmama Branislav Nušć je zaposao: Pjesme iz `Đide` su uspjele i preplavile su Beograd, zarazile su velegradske sevdalije, zaglušile beogradske kafane i pronijele se iz mjesta u mjesto, iz grada u grad, iz sela u selo.
To je zbog toga što je „Đido“ komad iz života.
Iz mačvanskog.
To su i njegove pjesme koje se i dan-danas pjevaju, a ponajviše s jeseni – u kićenim mačavanskim svatovima.
Mir pepelu Janka Veselinovića.
BN televizija (Tihomir Nestorović)
Komentari / 0
Ostavite komentar