Uhođenje narodnog pjesnika Filipa Višnjića

Ili kako je za nepuna dva dana i jednu noć, obilazeći zavičaj Filipa Višnjića, beogradski pjesnik Miljurko Vukadinović, član najužeg rukovodstva Udruženja književnika Srbije, sastavio svoju pjesmaricu.

Republika Srpska 03.11.2016 | 17:57 Da li zbog toga što je bio opčinjen Semberijom i njenim ljudima, da li zbog svoje odanosti prema svome narodnu i jeziku, da li zbog jedinstvenog, upečatljivog pejzaža semberske ravnice i majevičkog pobrđa ili zbog svega toga zajedno - u pjesniku Miljurku Vukadinoviću, pobuđeno je ushićenje, pa je za samo dva dana i jednu noć u Filipovom zavičaju napisao zbirku stihova.

Nezadrživo su kuljale riječi iz njega, slično drinskim povodnjima. Iskrena poezija s obiljem duha, ljepote i čistote jezika, nabijena emocijama. Misaona. Ispjevana je tako još jedna njegova nova i neobiča pjesmarica, jedinstvenih slika.

Uhodio je Filipa Višnjića.
Za ručkom, u šetnji gradom, u parku, na trgu, u biblioteci, galeriji, automobilu, sobi - iz časa u čas - ustreptali pjesmotvorac uhodio je velikog Filipa. Stihovi su se redali i ulazili u njegov poetski hram, u prostranstvo pjesnikovog duha.

Činio je to rođački, manirom dobrog domaćina. Išao je do tada za njega neviđenim, širokim i ravnim poetskim putem.



Miljurkova poezija uvijek je bila puna jasnih i promišljenih riječi. U Semberiji to i nije neka novost. Navikla je ova ravnica da nadahnuti pjesnici naizust, snagom svog pjesničkog izraza, slažu svoje stihove u trenu, u jednom dahu, slično nevjesti kada sprema svoje svatovsko ruho.

Tako je činio ovdje Filip Višnjić. Dva vijeka kasnije Miljurko Vukadinović, uhodeći Filipa, nesvjesno je obnovio tradiciju takvog pjesničkog tvorenja.

Čim bi samo njemu znanim načinom, ritmom, redom i metrikom majstorski složio pjesmu, skrušeno je ustajao, čvrsto držeći u ruci neveliki notes, pogledao bi papir, onda široko sve oko sebe, pa opet papir. Kratko bi oćutao. Naizmjenično je gledao rukopis i slušaoce, a onda bi grunuli novi, svježi stihovi o Filipu, njegovom zavičaju i stranstvovanju, o knezu Ivi, o Dobroj vodi, o Ružinom hanu u Trnjacima, o Brocu...

Plijenio je slušaoce usred riječi i pokreta. Nastajale su nove pjesme - nizala se pjesmarica. To mu je bila uvertira, a onda bi bogobojažljivo kazivao sve stihove koji su netom nastali.

Uhodio je Filipa Višnjića.
Ključalo je u pjesniku nepuna dva dana i jednu noć. Bučalo je i hučalo kao nabujale drinske vode prije nego bi se o povodnju razlile ravnicom. Pjesnički povodanj bilo je naizust govorenje stihova, a razlijevanje poezije ljepota i čistota srpskog jezika.



Na momente se činilo da se nadahnuti pjesnik u uhođenju Filipa ne može zaustaviti u svom nenadanom stvaralačkom zamahu - da ga ni Filipov duh niti ravnina ravna ne mogu splasnuti. Tako je i bilo.

Pjesnik je slagao neobičnu poeziju kao na beskrajnoj traci. Bila je drugačija i mnogoglasnija i od Filipove, Dučićeve, Magine, Ljiljanine i Kuđićeve, ali i od pjevanja ostalih semberskih poeta - od one koju smo ranije poznavali.

O Miljurkovom uhođenju Filipa Višnjića pjesnik Ljubomir Ćorilić veli:
"Vukadinović je avangardni srpski pjesnik kome je inspiracija sve što čuje, vidi, pročita... Ispisivao je pjesme pri susretima s ljudima, predjelima, sa istorijom, mitom i legendom. Uzbudi ga slika iz oka, riječ, podatak, priča... Inspiriše ga unutrašnji smisao svega. Ušle su u Miljurkovu pjesmaricu u Filipovom zavičaju i priča o Magdaleni Živanović, prvoj neostvarenoj ljubavi Jovana Dučića, o Žarku Prolazniku, o Jovi Caru koji podiže bijeljinski park, o crnom gavranu sa polja Mišara, o Tavni i Tronoši, o Ivi Kneževiću, o... I o samom Filipu Višnjiću. Miljurko je na ovaj način uhvatio trenutak i sačuvao ga za prolazni san o vječnosti."

O uhođenju Filipa Višnjića književnik Vuk Krnjević kazuje:
"Taj njegov munjevit susret sa Semberijom pretvorio se u nesvakidašnju pesničku rukovet o Filipu Višnjiću, koja aktuelizuje našu gotovo mitsku ličnost epskog pevanja. Svojim stihovima u pesmarici 'Uhođenje Filipa Višnjića' Miljurko je potvrdio takozvano 'otadžbinsko pevanje', a ona je, ujedno, potvrdila i sve osobine dosadašnjeg njegovog pevanja: jezički ludizam i igrivost do začudnosti, humor i leksičku svežinu".

Uhođenje Filipa Višnjića.
Miljurkovo naizust pjevanje u prvi mah ličilo je na satiranje pjesničke duše, ali kada se nanizala pjesmarica jedno jeste - širom je raskrilio dveri svoga pjesničkog hrama višeznačne poezije.
Pjesmaricom se u Semberiji i na majevičkom pobrđu - u Filipovom zavičaju - nazivaju se zbirke pjesama koje čitaocima stvaraju osjećaj ulaska u neko sveto mjesto. Takva je i Miljurkova pjesmarica "Uhođenje Filipa Višnjića" - na tren sročeni stihovi - koji afirmišu život, jezik, čistotu, duh, mudrost, emocije i tradiciju. Veličaju prostranstvo življenja.

Pjesmarice u Filipovom zavičaju i dan-danas rado se čitaju i pažljivo se uvijaju u nepromočive papire ili bijele kumovske i djeverske peškire.
Čuvaju se tamo gdje su domaćinove tapije na imanje, rodoslovi i molitvenici.
Čitaju se u samo određene dane u godini - u posvećene, odabrane i zavjetne.

Tako je to oduvijek bilo u kraju koji rađa, poštuje i voli pjesnike.
Tako je i tako će uvijek biti.
U zemlji domaćinskoj i vilovitoj.
U pjesničkoj kneževini.

BN televizija (T.N.)