Zašto će Bata uvijek biti Valter?

Gledaoci će uvijek imati sliku svog filmskog junaka određenu prema glumcu koji je na njih ostavio neizbrisiv trag.

Bosna i Hercegovina 22.10.2016 | 12:22 Glumačka igra, posebno ona na filmu, takva je da od aktera često ostane upravo ta slika koju su stvorili, bilo na početku svoje karijere ili u poznim godinama. Vrhunske holivudske glumce često znaju obilježiti prve uloge u kojima zablistaju te ih to dovede do tipskih uloga. Engleski izraz za to je "typecast".

Takozvanu zamku tipiziranja samo rijetki uspiju prevazići. Ni glumci iz kinematografija balkanskih zemalja (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija) nisu imuni na taj problem - Bata Živojinović će zauvijek ostati Valter, Boris Dvornik Meštar, Miodrag Petrović Čkalja ostao je pojam komedijaša u Jugoslaviji, Mustafu Nadarevića je odredio Izet Fazlinović.

Velimir Bata Živojinović ulogama na filmu, i to njih više od 250, više od bilo kojeg drugog glumca sa ovih prostora ostavio je pečat na kinematografiji bivše države i naposljetku kinematografiji Srbije. Ali, zbog uloga prvenstveno u partizanskim filmovima (Diverzanti, Most, Bitka na Neretvi, Sutjeska, Partizanska eskadrila) ostao je upamćen sa vječitom petokrakom na glavi. A sa ulogom Valtera u filmu Valter brani Sarajevo (1972. godine) tu petokraku je i zacementirao.



Boris Dvornik, još jedna glumačka gromada bivše države, kao i kinematografije Hrvatske, sa kojom je Bata dijelio filmsko platno u Mostu i Sutjesci, imao je pregršt kvalitetnih filmskih rola, ali je nekako ostao upamćen kao veseli i dobroćudni Dalmatinac još od uloga u TV-serijama (Naše malo misto kao Roko Prč i Meštar iz Velog mista). Tih uloga se nije mogao osloboditi ni u svom kasnijem opusu.

Mustafa Nadarević nije upao u jednu, nego u dvije zamke. Iako je počeo karijeru ozbiljnim karakternim ulogama (npr. Leon iz Glembajevih), osamdesetih se činilo da je upao u kalup “režimskog čovjeka“. U filmu Otac na službenom putu reditelja Emira Kusturice glumio je udbaša; u filmu Miris dunja Mirze Idrizovića, glumio je kolaboracionistu, a u Kuduzu Ademira Kenovića bio je lokalni milicajac. Sa filmom Praznik u Sarajevu Benjamina Filipovića, oslobodio se okova “režimskog čovjeka“ i portretirao sitnog kriminalca.

Međutim, pod stare dane i za nove generacije će ostati upamćen kao Izet Fazlinović iz TV-serije Lud, zbunjen, normalan. Nadarević je toliko “uronio“ u lik, ipak karikaturu, da ga je sada gotovo nemoguće, a ne poistovjetiti sa karakterom Izeta Fazlinovića, šenulog dedice koji zagorčava život sinu i unuku.

Čak ni ikona bh. glumišta, impozantnog glumačkog opusa, Nada Đurevska nije mogla pobjeći od ulaska u tipski kliše. Još od uloge Hasanaginice u istoimenoj TV-drami, Đurevska je upala u ulogu brižne majke, pa nije ni čudo što joj u poznoj dobi toliko dobro stoje uloge brižne bakice, a koje su je odredile za novije generacije filmskih i TV gledatelja.

Od novije garde bh glumaca Enis Bešlagić, komičar po opredjeljenju, gotovo da je nezaobilazan u filmovima balkanske produkcije (Hrvatska, Srbija, BiH). Upravo su ga komične uloge i dovele do zamke ulaska u tip “Bosanca koji malo slabije kopča stvari“. Počelo je to sve sa njegovom ulogom Šemse u megapopularnom TV-serijalu Naša mala klinika i nastavilo sa TV-serijom Cimmer Fraj, kao i u ekranizacijom istoimenog književnog djela Stevana Sremca, pravim balkanskim blockbusterom Ivkova slava.

Mira Furlan je do 1985. godine i uloge u filmu Otac na službenom putu odigrala rola i rola, što u TV-serijama, što u filmovima, te je prosto neodredivo kada je upala u tip femme fatale, uloge žene koje će obično doći glave glavnim junacima. Nekako je uloga u Kusturičinom filmu zapečatila tu etiketu koje se oslobodila tek sa promjenom adrese i filmskog tržišta; odlaskom u SAD nanizala je dosta drugačijih uloga u popularnim TV-serijama poput Lost (Izgubljeni).

Dragan Nikolić, iako glumac širokog glumačkog raspona, za starije generacije uvijek je ostao Prle iz TV-serije Otpisani. Istu sudbinu imao je i Voja Brajović, koji je sa Nikolićem u Otpisanim glumio Tihog. Sudeći po mlađim generacijama, koji ih pamte po nekim drugim ulogama, ova dvojica glumaca su se uspješno oslobodili tog bremena.

Glumica koju je gotovo nemoguće staviti pod typecast jer ima širok glumački raspon i kvalitete na kojima joj zavide mnoge kolege i kolegice jeste Mirjana Karanović. Ne postoji uloga koju ona nije glumila, iako se prvenstveno smatra za karakternu glumicu. Iako se u kinematografiji balkanskih zemalja uloga koju bi igrala glumica mogla okarakterisati kao ona “ili svetice“, “ili kurve“, Karanović se svojim glumačkim umijećem nametala rediteljima te za nju skoro da i nije bilo isključivo podjele jednog tipa.

Primjer glumca koji je na početku karijere brendiran kao komičar, a uspio se odvojiti od te etikete jeste Branko Đurić Đuro. Đuro je toliko puta polagao prijemni ispit za glumca na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti, te je nakon što je primljen prosto morao zasjati u predstavi Audicija, a potom i briljirao humorom u radio i TV-projektu Top lista nadrealista.

Nanizaće Đuro nakon toga mnoštvo ozbiljnih uloga, počev od one u filmu Ovo malo duše, Domu za vješanje, Kuduzu, pa sve do oskarovca Ničija zemlja u kojem je savršeno izbalansirao komično i ozbiljno. Ipak, kao glumac, Đuro će za neke uvijek ostati Solomon Bičakčić iz Audicije ili vječiti nadrealista.

Filmski glumci, svuda u svijetu, počevši od holivudske fabrike snova, pa do jednog Balkana upadaće u zamršenu zamku zvanu "typecast", a nove generacije gledalaca će uvijek imati sliku svog filmskog junaka određenu prema glumcu koji je na njih ostavio neizbrisiv trag.

Izvor: Al Džazira