Erdogan je diktator, sektaš i kukavica!

Svjetska politička elita bukvalno u istom danu izražava "žaljenje" za žrvama terorističkog napada u Nici i podršku Tajipu Erdoganu – osobi direktno odgovornoj za eskalaciju islamističkog zločinaštva! Da Bog sačuva! Za to vrijeme „Sultan“ je jedino posvećen kako nadimak pretvoriti u političku realnost.

Svijet 20.07.2016 | 10:51 Pratim izjave eminentnih srpskih analitičara i pitam se da li možda živimo u nekakvim paralelnim svjetovima. Neki, tako, procjenjuju da bi neuspjeh vojnog puča u Turskoj mogao u perspektivi doprinijeti razvoju srpske provrede(???). Karikiraju kako će Erdogan sad načiniti otklon prema Sjedinjenim Državama i približiti se Rusiji, a to (bar po njima) znači i Srbiji.

Vidim i da neki „stručnjaci“ mantraju kako bi pučisti, da su uspjeli, „sigurno ugrozili Srbiju i Srpsku“ (eto Erdogan nas „čuva“!). Ima još sličnih (kvazi)opservacija, no posebno mi je interesantna ta da su Sjedinjene Države i CIA organizovale svrgavanje Erdoganovog režima.

Takve konstrukcije teško da prolaze nekakva esencijalna pitanja kakva u sličnim situacijama moramo postaviti. Primjera radi, moramo se zapitati: koliko je realno da Barak Obama u zadnjim mjesecima mandata odobri realizaciju FID operacije svrgavanja šefa savezničke (NATO) države?

Ovakve operacije se u principu ne izvode bez predsjednikovog potpisa i pečata. Možemo razmišljati i o angažovanosti pojedinih „otuđenih centara moći“, kao u slučaju kad je rušenja Gadafija, no i tu se moramo zapitati: ko bi se usudio na takve poteze? Posebice u ovako složenoj i unutrašnjoj/predizbornoj i geopolitičkoj situaciji. Ili, nakon objelodanjivanja famoznog Čilkotovog izvještaja o protivpravnom obaranju Sadama Huseina.

Dakle, to što Sjedinjene Države podržavaju Fetulaha Gulena, kog Erdogan optužuje kao ključnog aktera pokušanog prevrata, i na čemu pojedini analitičari baziraju procjene, u suštini korespondira sa njihovim opštim principima primjene „meke moći“ u državama za kakve su zainteresovani.

Amerikanci uvijek podržavaju više političkih lidera, međusobno ih konfrontiraju, instrumentalizuju i (zlo)upotrebljavaju zarad svojih interesa. No, ukoliko težimo ka tome da stvari gledamo iole objektivno moramo prihvatiti činjenicu da Sjedinjene Države ponajviše podržavaju Erdogana i da je upravo zahvaljujući njihovoj pomoći dospio do nivoa današnje moći.

Da bih uspješno poentirao moram podsjetiti na nekoliko činjenica kakve javnost nikako da prepozna u onom fenomenološkom i etimološkom smislu. Tajip Erdogan je klasičan reprezent „neoselefizma“ stvorenog unutar identičnih centara moći kakvi su prethodno idejno osmislili i materijalizovali fašizam, nacizam i slične anticivilizacijske ideologije. Bez spoljne financijske, političke, obavještajne, medijske i ine pomoći Hitler bi ostao zapamćen kao lokalna budaletina i predmet njemačke sveopšte sprdnje.

No, danas već manje-više poznati centri moći proizveli su famozni „privredni bum“ potreban da Njemačku osposobi za izazivanje još jednog globalnog krvoprolića, na kakvom su kao „tihi partneri“ značajno uvećali sopstvena bogatstva. Ukoliko težimo da istoriju koristimo kao polazište u prepoznavanju aktuelnih geopolitičkih događanja upoređivanje onovremenske Njemačke i današnje Turske ima potrebnu logiku i činjeničnu utemeljenost.

Baš kao i njegov pomenuti prethodnik, Erdogan je prije osvajanja vlasti (1999. g.) osuđen i zatvoren obzirom da tadašnjoj sekularnoj Turskoj vlasti nisu bila prihvatljiva njegova poimanja „militarizacije islama“. Zaista je fascinantno kako „bivši robijaši“ ostvaruju važnu ulogu u kriznim svjetskim dešavanjima, a o čemu smo i iz sopstvene istorije mogli štošta naučiti. Pri tom, moram cinično primijetiti da su i Hitler i Erdogan eklatantni primjeri da je krajnje nakaradne ideologije moguće širiti i snažiti na još nakaradnijoj ekonomskoj osnovi. Moguće jeste, ali samo do onog nivoa kad za „tihe partnere“ postaju upotrebljivo sredstvo globalne destrukcije.

Ono na čemu u ovom dijelu analize želim poentirati jeste da su Sjedinjene Države i pojedini centri moći zapadne hegemonije zarad sopstvenih interesa i realizacije zamišljenih projekcija budućnosti upravo ovakvog Erdogana ustoličili i međunarodno ojačali. Pri tom, od njega (kao marionete) tek očekuju određene poteze, a onaj najvažniji jeste širenje međumuslimanskog krvoprolića i stradanja.

U tom smislu je iracionalno razmišljati o njegovom svrgavanju. To bi bilo kao da je Hitler oboren 1939. godine, a projektovan je upravo za ono šta je nakon toga uslijedilo. No, da bi moje tvrdnje bile razumljivije moram objasniti na kakvim osnovama funkcioniše Erdoganov režim, a to u širem podrazumijeva i pojašnjavanje nečega šta nazivam „konceptom islamske države“.

KONCEPT ISLAMSKE DRŽAVE

Dakle, van svake sumnje, Tajip Erdogan političku snagu crpi iz ekonomskog razvoja kakav je materijalizovao po dolasku na vlast. To se normalno reflektovalo na poboljšanje životnog standarda populacije, a u daljem i na sve veću podršku naroda njegovoj „politici“.

Po meni, ponavlja se ekonomski koncept Hitlerove Njemačke, nakaradan i dugoročno neodržviv, ali na kratke staze ostvariv. Samo što ovoga puta na djelu imamo spoj islama i ekonomije ili „islamske ekonomije“, no u svakom slučaju ponavlja se „ekonomski bum“ na iracionalnim osnovama. Normalno, vještački kreiran! Elem, hajde da determinišemo Erdoganov „slučaj“.

Za Erdogana je poznato da je od rane mladosti vrlo aktivan u sferi političkih opcija radikalnog islamizma kakve su se suprotstavljale Ataturkovom konceptu razvoja sekularnog društva. Bio je aktivista više partija čiji je rad zabranjivan. Zanimljivo, i njegovo formalno obrazovanje (završio je ekonomski fakultet i muslimansku vjersku školu) jeste na fonu „islamske ekonomije“. No, od suštinskog značaja jeste Erdoganovo poimanje islama.

To je taj sporni „selefijsko-sektaški“ pravac kakav zastupaju vjersko-političke organizacije poput Muslimanske braće (njemu bliske), i iz kakve su iznikla civilizacijska čudovišta poput Al Kaide ili Islamske države (kakve opet znamo ko i kako je stvorio!).

Dakle, time što je na poziciju premijera došao jedan islamistički fundamentalista arapski svijet, inače prilično netolerantan prema Ataturkovoj Turskoj, bitno mijenja odnos prema toj zemlji. To se automatizmom reflektuje na planu razvoja ekonomskih odnosa, a posebo u domenu investicija, trgovine, izvoza i turizma. Jedan od ključnih izvora turskog razvoja tokom zadnje dekade počiva na ideološkoj bliskosti Erdogana i političkih lidera pojedinih bogatih muslimanskih zemalja.

No, Erdoganovo tumačenje islama vrlo je „privlačno“ i zapadnim centrima moći. Možemo to posmatrati kroz primjenu doktrine divide et impera, možemo kroz angloameričke strategije „unutrašnje odbrane prijateljske zemlje“, ali u svakom slučaju dolazimo do činjenice da određeni zapadni centri moći redovno podržavaju i potpomažu različite radikalno-islamističke pokrete.

Baš kako na nivou ciljnih država centri zapadne hegemonije instrumentalizuju i sukobljavaju pojedine lidere, ili kako na širem planu identično konfrontiraju države, tako čine i u domenu ideologija/religija. Pri tom, kad je islam u pitanju posebno su im interesantne te dekadentne i sektaške podkategorije čije bitisanje počiva na hadisu Poslanika Muhameda o tome da će islamska zajednica (ummet) biti podijeljena na 73 grupe, od kojih će samo jedna ući u njegov dženet. Vijekovima se različite grupe međusobno tamane u nastojanju da postanu „oni izabrani“, a vidimo da to traje i danas.

No, u pojedinim društvima, uključujući i tursko, vremenom se islam razvio, prevazišao konfrontacije na takvim tumačenjima, prilagodio modernim sekularnim društvima i tako postao „neupotrebljiv“ za hegemonističke centre Zapada, kakvi na bazi međumuslimaskih podjela materijalizuju dominaciju i sopstvene interese.

Upravo zbog njihove autodestruktivne i konfliktne naravi Zapad potiče ideje vraćanja na „izvorna tumačenja islama“, zbog čega je sasvim očekivano podržao i Tajipa Erdogana. To se dalje materijalizovalo u sferi ekonomskog povezivanja Zapada i Turske, odnosno u domenu investicija, izvoza, turizma i ekonomije uopšte, te dodatno ojačalo međunarodnu poziciju Turske i – ponajviše njenog predsjednika.

Znači, Erdoganova nakaradna ideologija dovela je do približavanja Turske sa bogatim arapskim zemljama kakve vode slični ideološki zaluđenici. Na drugoj strani Zapad redovno pomaže radikalne islamiste i na tom planu je Erdoganovoj Turskoj obezbijedio štokakve povoljne ekonomske aranžmane.

U biti jedan specifičan spoj različitih interesa i geopolitičkih okolnosti proizveli su mogućnost razvoja turske privrede iako je Erdogan istu zasnovao na poprilično iracionalnim osnovama spoja islama i ekonomije ili „islamske ekonomije“. Elem, od suštinskog značaja je shvatanje kako „islamska ekonomija“ čini samo element „islamskog društva“, odnosno „islamske države“.

Ovde moram istaći kako Erdogan nije smislio „recept islamske ekonomije“, prosto zbog činjenice da takve ideje nalazimo u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića. Nekoliko decenija prije Erdogana „naš“ Alija se bavio svojevrsnim modelom podruštvljavanja prirodnih resursa u funkciji stvaranja islamske države. Nisu slučajno ili situaciono američki, britanski i ini centri moći zapadne hegemonije podržali Izetbegovića.

Ta Izetbegovićeva specifična politička sinergija ideja fašizma i radikalnog islamizma odlično se uklopila u projekcije uspostavljanja Novog svjetskog poretka. Bez obzira na dužinu teksta moram pojasniti ulogu Alije Izetbegovića u odnosu na kreiranje fenomena „islamska država“, kakav je u Erdoganovom slučaju kasnije samo usavršen.

Alija Izetbegović, baš kao kasnije Erdogan, Muhamed Morsi i slične Zapadu prihvatljive „demokrate“, kako u Islamskoj deklaraciji sam navodi, islam percipira kao „jedinstvo vjere i politike“. U principu, Izetbegović i slični nedovoljno vjersko obrazovanje nastoje nadoknaditi političkim znanjima (jednako nakaradnim!), dok suštinski islam koriste samo kao instrument vlastitog političkog pozicioniranja.

Bez obzira o kome govorimo redovno uočavamo identičnu matricu u kakvoj se politički manipulanti konfrontiraju sa vjerskim institucijama, kakve odbijaju povinovati se njihovim političkim zahtjevima (decenijama se Alija sukobljavao sa IVZ dok nije ustoličio rejsa Cerića), šta ih u daljem redovno uvodi u zonu sektašenja i sličnih dekadencija. Uvijek je riječ o „autentičnim tumačima“ Kurana i to samo onih osnova kakve su uopšte uspjeli savladati. Zatim, vjerski manipulanti redovno zazivaju vraćanje izvorne ideje iz prvog vijeka islama kad je ostvarena ubjedljivo najveća ekspanzija te religije, šta u daljem podrazumijeva radikalizaciju i nasilnost, pa netoleranciju prema nemuslimanima itd.

Elem, ono šta Izetbegovića Seniora izdvaja jeste nastojanje da kroz jedan skalabudžen pamflet pokuša definisati pojmove kao što su „islamsko društvo“, „islamski poredak“ i „islamska država“. Suštinski „islamsko društvo“ je većinska zajednica muslimana kakva ima zadatak da uspostavi šerijatski poredak i u konačnici „islamsku državu“, u kakvoj je Kuran jedini ustav i zakon. U modernoj praksi njegove zamisli su neizvodljive, no globalističkim centrima moći i nije nakana razvijati islam, nego ga razarati, zloupotrebljavati i podređivati sopstvenim interesima.

Zato su globalisti prvo napali južnoslavenske muslimane, inače reprezente modernog evropskog islama. Nakon toga slijede Ataturkovi sekularni Turci, pa Tunižani, Egipćani, Libijci, Sirijci i ini. Moramo shvatiti da globalisti listom napadaju one civilizacijski napredne većinsko muslimanske zajednice, kakve teže ka stvaranju modernih sekularnih društava , ka suverenitetu i očuvanju vlastitih prirodnih bogatstava.

U takvim društvima Zapad razne ekstremne, devijantne, sektaške i nasilne skupine instrumentalizuje za obaranja legitimnih sekularnih režima i uspostavljanje vlasti sa kakvima mogu manipulisati kako im volja. Upravo kako to čini sa monarhijom Sauda kojoj je „podario“ državu.

Znači, „koncept islamske države“ u svojoj esenciji je tek puki instrument centara moći globalizacije i Novog svjetskog poretka protiv muslimana kao zajednice i protiv pojedinih država za čija bogatstva su vrlo zainteresovani. No, u daljem funkcija „islamske države“ jeste konfrontacija sa drugim nemuslimanskim društvima, odnosno sa čovječanstvom uopšte.

Odavno tvrdim da ono što percipiramo kao „Islamsku državu“ u zaraćenoj Siriji treba da proizvede teško međumuslimansko krvoproliće, a potom i intervenciju jednog još uvijek nedefinisanog broja država (npr. instrumentalizuju Francusku) sa ciljem osvajanja prebogatog Južnog Mediterana. U pitanju je projekat čija realizacija traje godinama i u kakvom Tajip Erdogan ostvaruje namjenjenu mu ulogu, odnosno tek treba da materijalizuje određene zamisli njegovih mentora. Koji, uzgred rečeno, nemaju nikakvih motiva da ga ruše.

MOJA PODRŠKA PUČISTIMA!

Iskreno, nije mi jasno zbog čega u baš svaki svjetski važan događaj moramo uplitati CIA ili Pentagon. Valjda je moguće da određene snage samoinicijativno i bez spoljne pomoći organizuju određene promjene. Upravo vjerujem da se nešto slično ovih dana odigrava u Turskoj. O čemu je riječ?

Krvoprolića i nestabilnosti proizvedena „arapskim proljećem“ manje-više traju i danas, a kad je listom saučestvovao u destabilizacijama drugih zemalja sopstvenog okruženja Erdogan je morao misliti na to da će se konflikti reflektovati i u njegovo dvorište. Danas je nesporno da su Erdogan, Davutoglu i njihovi najbliži saradnici profitirali krijumčarenjem nafte, oružja, terorista, umjetnina i istorijskih artefakata.

Baš kao što je nesporno da su učestali i sve brutalniji teroristički napadi, protesti različitih društvenih („sekularisti“) ili etničkih (Kurdi) kategorija i drugi teški unutrešnji problemi kakve Turska mjesecima trpi direktna posljedica nakaradne politike rukovodstva zemlje. Sasvim očekivano problemi su kulminirali pokušajem vojnog puča i nije mi jasno zašto tome moramo dodavati kojekakve neutemeljene konotacije. Uostalom, dogodilo se upravo ono šta je svjetska javnost mjesecima očekivala i upravo zbog toga su uslijedile onako brze i jednoglasne reakcije političkih moćnika.

Prema do danas poznatim podacima nosioci neuspjelog puča dolaze iz kategorije „sekularista“, kakvi u esenciji predstavljaju onaj opštecivilizacijski najprihvatljiviji dio turskog društva (intelektualci, pravnici, profesori, novinari, oficiri i ini predstavnici urbane kulture). Takvih su se zapadni lideri odrekli još tokom trajanja sukoba, a o čemu ponajbolje svjedoče njihove izjave davane u kritičnim trenucima, dok su, na drugoj strani, podržali jednog sektaškog maloumnika, diktatora, megalomana i – kukavicu!

Da, svijet je podržao jednu običnu kukavicu, koji se već sa prvim naznakama opasnosti „digao u vazduh“ i počeo tražiti azil od Njemačke, a doznaćemo i od koga još. Potom je „sa sigurne distance“ pozvao narod da izađe na ulice i brani njegov režim. Vratio se tek kad je bilo jasno da su pučisti savladani. Baš „viteški“ nema šta!? No, problemi tek slijede obzirom na uobičajenu sklonost kukavica ka iskaljivanju nad nemoćnima.

Vidimo da se broj smrtno stradalih konstantno uvećava, pa možemo sasvim opravdano sumnjati da Erdogan vrši likvidacije svojih protivnika. Uz to su krenula masovna hapšenja (zadnje preko 6 000) i to na bazi vrlo diskutabilne pravne osnovanosti, a možemo samo pretpostaviti kakva prava uživaju utamničeni.Potom, vidimo da je već smijenio preko 2 700 sudija (nezapamćeno u modernoj svjetskoj praksi!) – čija upražnjena mjesta će popuniti sebi odanim „kadijama“, čija će prava funkcija doći do izražaja nakon vraćanja smrtne kazne. Tek će svijet vidjeti koga je podržao!

U daljem vidimo da je Erdogan od Amerikanaca već zatražio izručenje Gulena, da na zasjedanju parlamenta vlada nezapamćeno „jednoumlje“, odnosno da režim neuspjeli puč maksimalno koristi za uspostavljanje potpune dominacije. Upravo iz riječi samog Erdogana vidimo kako će ovaj događaj rezultirati – nazvao ga je „Božjim darom“!

Podsjetiću da već neko vrijeme nastoji sakupiti potrebnu većinu i promijeniti ustav, odnosno uvesti predsjednički sistem kakvim bi proširio ovlaštenja i sopstvenu moć. Sasvim utemeljeno možemo očekivati da će Erdogan u maksimalno mogućoj mjeri iskoristiti datu situaciju i svoj nadimak „Sultan“ pretočiti u realnu političku poziciju neograničene moći. U biti to je ono suštinsko šta su pučisti pokušali spriječiti, a šta su svjetski moćnici podržali. Baš kao što su njima slični svojevremeno podržavali Hitlera!

Na kraju moram apostrofirati da me prosto boli ponašanje građana razvijenih društava spram političkih stavova njihovih lidera. Zar su ih izabrali da podržavaju diktatore poput Erdogana, kakvi ugrožavaju čovječanstvo? U stvari, većina njih pojma nema ni zašto, ni za koga je glasalo, a ponajmanje kako se sve to reflektuje na njihove živote. Najbolji primjer je Britanka Lusi, koja je rekla da je ubistvo 84 osobe "pokvarilo" njeno šoping putovanje u Nicu.

Kako sad našoj Lusi pojasniti da Erdogan snosi ličnu odgovornost za eskalaciju terorizma diljem svijeta, jednako kao i njen premijer koji ga podržava? Ovako, ostaje nam da zaključimo kako će naša Lusi i slični iz te famozne „zlatne milijarde“ još neko vrijeme trpiti „rizične šopinge“, a šta je tek početak onoga šta odavno predviđam – eskalacije već započetog svjetskog rata.

U tom smislu cijenim da je nesupjeli turski puč u svojoj esenciji pozitivan čin razuma protiv sveopšteg ludila, da je u pitanju civilizacijski prihvatljivo ponašanje, a posebice u datim/nametnutim okolnostima. Lično podržavam i pučiste i njihove postupke, te žalim što ova nakana nije uspjela. Prihvatam i da drugi misle različito, pa čak i fantazije da će Erdogan doprinijeti „razvoju srpske privrede“, uz opasku da sam doista najsrećniji kad pogriješim u procjenama izvora i obima opasnosti. Problem je što se to vrlo rijetko događa.

Autor: Borislav Radovanović