Sudbina somborskog Foresta Gampa

Za Lazara Rišara javnost je prvi put čula prije nekoliko godina kad je u pocijepanim cipelama i farmerkama, bez dana treninga, pretrčao somborski polumaraton.

Srbija 30.12.2015 | 15:42
Sudbina somborskog Foresta Gampa

Lazar je na stazi pogrešno skrenuo i umjesto da završi trku zadovoljstva, pretrčao je polumaraton.

Život ovom mladiću nije bio naklonjen. Kao dječak je ostao bez majke, kasnije ga je i porodica zanemarila. Spavao je u šupi na groblju, po napuštenim kućama. Zbog, kako se ispostavilo, neosnovanih optužbi proveo je i dva mjeseca u zatvoru.

Ponovo je ostao bez posla.

Kao i tada, i danas somborski publicista Milan Stepanović, skrenuo je pažnju na tešku sudbinu Lazara Rišara.

Tekst koji je Stepanović napisao na svom Fejsbuku o Lazaru Rišaru prenosimo u cjelosti:

- I treći put za par godina pišem o Lazaru Rišaru. Siromašnom somborskom dječaku, koji je sa 17 godina, u starim poderanim cipelama i pantalonama, bez sata treninga, pretrčao svoj prvi polumaraton (21 km). I počeo je Lazar, kao Forest Gamp, da trči…

Trčao je polumaratone, maratone, pa i ultramaratone. Već 2011. g. postao je poznat. O njemu su pisale novine, snimane su o njemu TV-emisije na velikim televizijama (Prva TV, B92, Pink), obećana mu je bila pomoć od grada Sombora (koja nikada nije stigla), počela je da pristiže i druga pomoć raznih znanih i neznanih dobročinitelja. Pa je to lagano splasnulo…

 

Krajem 2013. g. pisao sam ponovo o Lazaru, kako, sa već pregrštom osvojenih medalja, spava u šupi, na Malom katoličkom groblju. I ponovo su se pokrenuli darežljivi i humani ljudi, ponovo su o Lazaru pisale najtiražnije srpske novine, dobio je i posao na benzinskoj pumpi, završio je, u međuvremenu, i specijalnu osnovnu školu. I sve je izgledalo bolje, znatno bolje nego ranije. Ali… Mnogočlana porodica u kojoj je živio obilato se koristila njegovom popularnošću, i obilato je primala svaku vrstu pomoći koja je stizala za Lazara. I živeli su bolje nego ranije. A onda, kada je pomoć splasla, početkom ove godine, Lazar je na najnevjerovatniji način bio udaljen iz te porodice.

Pod monstruoznom optužbom da je pokušao da napastvuje jednu devojčicu iz porodice, Lazar je dva mjeseca (od kraja januara do kraja marta) proveo u zatvoru i zatvorskoj psihijatrijskoj ustanovi, gdje je bio vezivan, kljukan lijekovima, živjeći između nevinosti svoga sna i pakla sopstvene jave. Poslije dva mjeseca, kada se otkrilo da je sve bilo laž, Lazar je, nalogom nadležnog tužioca, po hitnom postupku oslobođen.

Nadoknadu za paklena dva mjeseca svog života, od države, do sada nije dobio. Za vrijeme boravka u zatvoru izgubio je posao na pumpi i ostao bez bilo kakvih sredstava za život, a nije više imao ni gdje da ode. Ali je nastavio da trči…

Dobrotom jednog Somborca, skoro pola godine je proveo u njegovom praznom stanu. Radio je gdje god su ga zvali, bilo za hranu, bilo za neku sitnu paru. I nastavio je da trči… Maratoni, medalje i pehari su se ređali (ima ih već na desetine).

Kada je, početkom jeseni, morao da se iseli iz stana u kome je privremeno živio, našao je skromnu sobicu u staroj kući na somborskoj periferiji, u kojoj prespava pod tankim jorgančićem (ostao je bez svih svojih stvari poslije zatvora, jer sve mu je razvučeno, a mnogo toga što je dobio još je ranije razdijelio onima koji nemaju). Grijanja u stančiću nema. Tople vode nema. Kupatila nema. Ali Lazar trči…

Prije neki dan je pretrčao ultramaraton Osijek-Apatin (55 km). U starim pokidanim patikama. I odlazi, kad god može, na Ostrog, gdje ostaje i po nekoliko sedmica, služeći i pomažući manastirskom bratstvu. Kaže – tamo mu je najljepše. I slušam njegove priče o Ostrogu, o Bogu i ljudima, o njegovom životu, slušam ovog skoro nepismenog momka, koji nikada nije naučio sasvim pravilno da govori. Slušam i ostajem naježen njegovim riječima. Provociram njegovu vjeru i pitam ga: “Kako to, Lazare, Bog dopušta da ti, koji toliko vjeruješ u Njega, tako surovo stradavaš?”, a on mi odgovara: “Da, ali On je učinio da sve to meni ne bude teško!”.

I ja ostajem postiđen njegovim odgovorom. Za koji dan prostodušni, dobri Lazar napuniće 22 godine (na pravoslavni Badnji dan). Neće se za rođendan počastiti ni kockom čokolade. Biće dobro ako tog dana bude nešto pojeo. Ali će i tog dana trčati…”

(B92)

 

Komentari / 4

Ostavite komentar
Name

Stidi se Srbijo

30.12.2015 16:08

Vucic odma u Sombor smjeni sve ...

ODGOVORITE
Name

Munja

30.12.2015 17:05

Ovome ne treba auto

ODGOVORITE
Name

...

30.12.2015 18:59

Zalosno,pa et

ODGOVORITE
Name

XXX

30.12.2015 22:22

Nema Tatu da mu da tri miliona maraka. Strašna sudbina.

ODGOVORITE