"Gdje si, Nenade Stevandiću, ratovao?"

„Ti si dezerter", reče Nenad Stevandić Vukoti Govedarici i spomenu poginulog brata i petoricu pripadnika Studentske brigade VRS, pa me vrati daleko unazad, u ratne godine, godine stradanja, patnje, pogibija, godine kada se stvarala Republika Srpska.

Vrati me Stevandić u vrijeme kada sam gotovo svakodnevno ostajao bez nekog bliskog, voljenog, dragog rođaka, prijatelja, saborca. I gotovo da ne prođe nijedan dan, a da ih se ne sjetim. Sjetim se i svog ratnog puta, na koji sam ponosan.

Imao sam čast i da obavljam neke od najodgovornijih državnih funkcija u Republici Srpskoj i nikada u svom radu nisam zaboravljao one koji su ginuli za Srpsku, ali isto tako nikada nisam imao potrebu da spominjući one kojih više nema, ističem sebe.

Zato mi nikako nije jasno šta želi Nenad Stevandić kada spominje poginule borce? Zašto ih, Nenade, ne ostaviš na miru, Bog da im dušu prosti. Neka im je vječna slava i hvala što su živote dali za Otadžbinu. Nisu njixova imena i pogibije tako malo vrijedni, pa da se koriste u političkim prepucavanjima i raspravama.

Možda bi pristojnije, uljudnije i iskrenije bilo da nam napokon kažeš gdje si to ratovao Ti. Bilo bi, poslije svih tvojih priča o borcima, ratu, srpstvu i patriotizmu, u najmanju ruku korektno i moralno da jednom izađeš pred kamere, u javnost i pokažeš svoju vojnu knjižicu, rješenje o kategorizaciji, da kažeš u kojoj si to brigadi ratovao, da spominješ samo imena saboraca s kojima si bio u rovu, na liniji fronta, da ne pričaš, ne pišeš i ne spominješ one kojih nažalost više nema, dok si ti možda bio daleko od linija fronta.

Kaži da li primaš borački dodatak, u kom iznosu, pa da svi građani Republike Srske znaju koliko si vremena u ratu proveo. Dok god to ne pokažeš i ne dokažeš svoje učešće u ratu, nemaš pravo ni da druge prozivaš za dezerterstvo.

Nisu, Nenade, dezerteri bili samo oni koji su bili izvan RS u toku rata. Kakva je razlika izmeću njih i onih likova u maskirnim uniformama (a bilo ih je) koji su „ratovali" u raznoraznim sekcijama, društvima, udruženjima npr. u Sokolskom domu, u Gospodskoj ulici, na krvavoj liniji fronta od hotela „Bosna" do Kočićevog parka u Banjaluci.

Meni, koji sam obavljao dužnost ministra za boračka pitanja, mnogo toga je poznato i jasno, pa meni i ne duguješ odgovore i objašnjenja, ja ih znam, ali mnogi u ovoj našoj državi ne znaju, a zaslužuju da znaju jer Ti, danas nisi samo Nenad Stevandić, ljekar.

Uz tvoje ime i prezime piše da si nosilac odgovorne funkcije potpredsjednika NSRS i narod ima pravo da zna da li si zaista to što sam za sebe stalno govoriš da jesi ili si, ne daj Bože, „lažnjak". Dokaži, Nenade, da nisi - da narod ne bi nagađao. Reci jasno i glasno da si borac VRS prve kategorije, da si kao vojnik, podoficir ili oficir ratovao za Srpsku u RJ (ratna jedinica za one koji ne znaju), koja je prošla ratni put od - do. Pokaži i dokaži da postoji ogromna razlika između onih (a bilo ih je) koji su, primjera radi, ranjeni ili samoranjeni u kupaonici pod toplim tušem u Banjaluci i onih koji su rane zadobili u krvavim bitkama, na linijama fronta gdje je ratovala srpska sirotinja, gdje nije bilo ni struje, ni vode, a kamoli tuš kabina.

U koje od ovih ranjenika Ti spadaš, Nenade?

Nadam se da ćeš se složiti sa mnom da između onih koji su šetali gradovima Srpske obučeni kao manekeni za vojnu opremu i onih pravih boraca u rovovima do kojih su teško dolazile maskirne uniforme, postoji jezivo velika razlika.

Za te, iz rova kojima i sam pripadam, dezerteri su i oni koji su pobjegli iz Republike Srpske i oni koji su ostali kao „maskirni manekeni" u gradovima da vode sekcije, udruženja, društva, bilo da su ona sokolska, orlovska, nebeska......, a bilo ih je, znaš Ti to dobro Nenade.

Tihomir Gligoric