Globalizacija u našim njivama

Brojni stručnjaci ukazuju da će u 21. vijeku ratovi biti vođeni oko nezagađenih izvora vode, obradivog zemljišta, šuma i drugih prirodnih resursa. Mislim da griješe, jer zašto ratovati za nešto odavno napušteno, obezvrijeđeno, zaboravljeno...?

Bosna i Hercegovina 02.08.2014 | 08:31
Globalizacija u našim njivama

Globalizacija, novi svjetski poredak, alijenacija i slični fenomeni odavno su prisutni u našoj spoznaji, ali zalud nam bilo kad iste još uvijek doživljavamo kao „dekadencije Zapada“ i neprimjećujemo u našem neposrednom okruženju.

Pojedini uzbunjivači u našoj svijesti ukazivali su na opasnost i vremenom jednostavno utihnuli pred strastima kladionica, TV-sapunica, rijaliti programa, elektronskih „druženja“, ma usljed opšte dezorjentacije i autodestrukcije. Ponekad, zaista rijetko i najčešće natjerani nekom mukom, zadesimo se na našim zapuštenim njivama ili šumama i pomislimo kako bi lijepo bilo pronaći kupca za to „beskorisno nasljeđe“.

Vrlo brzo doći ćemo u priliku da u bescijenje prodamo to šta su naši preci vijekovima krvlju branili, žuljevitim rukama održavali i uz odricanja čuvali za svoje nasljednike.

Pokušajmo za trenutak stišati emocije i racionalno razmotriti pojedine aktuelne društvene procese. Ono šta okvirno nazivamo tranzicijom (čitaj: bjesomučna pljačka i uništavanje) sadrži i pojave kakve su „opštepoznate“, ali u pojedinim dimenzijama ispoljavanja ipak latentne u mjeri potpunog neprepoznavanja. Jedna od tih opštepoznatih dimenzija globalizacije svakako je iracionalna urbanizacija.

Širom svijeta egzistiraju megagradovi sa desetinama miliona stanovnika, a stotine miliona kojekakvih „metroseksualaca“ sanjaju da dospiju u te ljudske košnice. Sad, zapitajmo se kako nastaju i materijalizuju se takve naoko iracionalne tendencije ili društveni procesi?

Htjeli mi to priznati ili ne, ali finansijski centri moći su primarni kreatori društvenih tokova, procesa i promjena. Ovi centri moći su u poziciji da određene kategorije društva razvijaju, a druge da uništavaju. To se identično manifestuje i u odnosu na određene ekonomsko-privredne procese, društvene promjene ili tokove.
I ta neracionalna i svakako pretjerana urbanizacija zapravo je ciljno i planski realizovana aktivnost financijskih centara moći. O čemu se radi?

Jedna od prvih tranzicijsko-pljačkaških aktivnosti 90-ih godina prošlog vijeka na cjelokupnom prostoru bivšeg Istočnog bloka manifestovala se u vidu promjena vlasničke strukture bankarskog sektora (osnovnog instrumenta finansijskog djelovanja).

U gotovo svim postkomunističkim zemljama uništene su domaće bankarske institucije i prodavane za bukvalno simbolične iznose.

S obzirom na to da postkolonijalna i postkomunistička društva čine veći dio čovječanstva, valjda je jednostavno shvatljivo da nekoliko finansijskih centara moći dominira globalnim procesima i promjenama, no, maleni smo mi da percipiramo tako velike i složene konstrukcije, tako da je u daljem najbolje usmjeriti se na naše neposredno okruženje.

Svi se dobro sjećamo kako su svojevremeno pojedini naši ekonomski „stručnjaci“ i politički moćnici hvalili se time što su domaće banke dobro „utopili“ za čak (!?) jedan evro. Zatim moćne inobanke započinju kreiranje domaćeg društvenog ambijenta, a prema već prilično razvijenim strategijama opšte dezorjentacije, razaranja domaće privrede, uspostavljanja kontrole u sferi razmjene (trgovine), jačanja uvozničkih kapaciteta, stvaranja ekonomskog roblja i sličnih aktivnosti pogubnih po društvo u kakvom se materijalizuju.

Krediti su svakako najvažnije sredstvo „specijalnih operacija“ uništavanja država i društava, no, prije toga moramo razjasniti određena prethodna činjenja i dešavanja, a karakteristična za ove naše prostore.

Jugoslavija je razbijena kroz dva osnovna koraka:
prvi, razbijanjem države i najvažnijih subjekata njenog funkcionisanja (poput predsjedništva ili JNA), te, drugi, razbijanjem srpskog etničkog bića kao primarnog konstituensa te južnoslavenske države.

Razbijanje ove države, primjenivši modernu terminologiju, predstavlja „udruženi zločinački poduhvat“ domaćih i inostranih aktera, gdje je lični interes nesporno bio primarni motiv ovog protivpravnog i anticivilizacijskog činjenja.

Još tokom rata započinje ta famozna tranzicija, iliti bolje rečeno pljačkaška i ratnoprofiterska promjena strukture vlasništva nad našom „zajedničkom“ (društvenom) imovinom, pa i stvaranje nekih novih ekonomskih „elita“. U prvi plan ističu se neki čudni „privrednici“: mladi, nabildani, tetovirani i brzi na pištolju, no, ipak se političko-bezbjednosna oligarhija u pozadini događanja jasno razaznaje kao kreator bjesomučne pljačke.

Nakon rata ova nova ekonomska „elita“ dominira novostvorenim društvima sa obe strane Drine, a sve do potpunog sloma srpskog naroda kakav nastupa nakon 2000. godine.

Tek tada, nakon uspostavljanja apsolutne kontrole nad svim političkim odnosima i procesima unutar srpskog etničkog korpusa, na ove prostore stižu „inopartneri“ naših oligarha i započinje proces kakvom je ovaj tekst posvećen.

Samo konstatacije radi treba reći da su u trenucima pristizanja „daška demokratije“ na ove naše srpsko-srpske prostore kapital i financijska moć bili koncentrisani kod malog broja domaćih ratno-sankcijskih profitera i inostranih bankarskih mešetara. Na drugoj strani građani su imali želje, htijenja i realne potrebe, ali nisu raspolagali „početnim kapitalom“, a istini za volju ni pretjeranom mudrošću.

Usljed takvih okolnosti započinje naše poniranje u ambis, za koji mislimo da smo dotakli njegovo dno, međutim, poznata indijska narodna kaže: „Uvijek može biti gore.“ i to ćemo tek saznati.

Dakle, kreditne mahinacije okvirno izvode se na dva nivoa – opštem i pojedinačnom. Ono šta je činjeno na opštem nivou možemo posmatrati kroz pojave poznate kao grčki, španski ili portugalski „sindrom“, ali suština je ista – financijskim manipulacijama od državne administracije vještački se stvara srednji stalež (najbolji društveni stalež stvara se iz ove parazitske kategorije).

Povlađivanje partokratskim i politikanstskim interesima dovodi do toga da se država sve više kreditno zadužuje, a najgore, ova državno-parazitska kategorija vremenom raste, baš kao što raste i nezajažljivost njenih ključnih aktera, pa kreditima nikad kraja.

Na drugoj strani, i na pojedinačnom planu kreditna zaduživanja građana prelaze ekonomske i uopšte zdravorazumske granice, a to se posebno ispoljava u pomenutoj državno-parazitskoj kategoriji. Ali pokušajmo proanalizirati strukturu građanima dostupnih kredita.

Primarno se plasiraju tzv. nenamjenski krediti sa gotovo zelenaškim kamatama. Zatim slijede namjenski krediti, ali „nekim slučajem“ instrumentalizovani za kupovinu automobila, tehničkih proizvoda ili roba iz zemalja koje istovremeno i dominiraju našim bankarskim sektorom.

Vrhunac manipulacije slijedi u sferi tzv. stambenih kredita. Jeste da banke ne uslovljavaju građane gdje će i za šta iskoristiti dobijene kredite, ali imovina u ruralnim područjima svedena je na bukvalno simboličku vrijednost, tako da je zasigurno ogromna većina stambenih kredita realizovana u nekoliko urbanih centara.

Uglavnom, bilo kako bilo, danas imamo situaciju prezadužene države kakva više nije u mogućnosti financirati sopstvenu ogromnu državo-parazitsku kategoriju, a, opet, ta kategorija društva je kreditno „zarobljena“ do granice bukvalnog shvatanja korijena te riječi (od rob, robovati).

I onda dolaze izbori sa već otrcanim parolama o tome kako su naši prirodni resursi ta „slamka spasa“ za koju se hvatamo prilikom daljeg propadanja u ambis. No, zapitajmo se gdje su ti naši prirodni resursi, u kakvom su stanju, kako da ih iskoristimo za sopstveno spasenje i, na kraju, da li su još uvijek naši?

Aktuelne političke elite vrhunac upravljanja prirodnim resursima vide u davanju u koncesije naših rijeka, u nenaplaćivanju eksploatacije drveta u već opustošenim šumama, u destimulisanju poljoprivrede i sve tako nekim „veleumnim“ idejama.

Istovremeno, desetine hiljada seoskih imanja naših „novourbanizovanih“ građana zarasla su u korov, šikare i pretvorena u „terete“ ovisne o odavno onemoćalim roditeljima.

Za najduže 10-ak godina će „biološke neminovnosti“ u potpunosti opustošiti na stotine naših sela, a time presjeći i tu posljednju vezu ove naše „novourbanizovane“ populacije sa njihovim nasljedstvima, odnosno imovinom na ruralnim prostorima.

Dakle, ovakve tendencije možemo sublimirati kao otuđivanje populacije od prirodnih resursa. Kad k tome dodamo činjenicu da je vrijednost imovine na ruralnim prostorima (a gdje se prirodni resursi nalaze) svedena na nivo apsolutne obezvrijeđenosti, onda nije teško pretpostaviti da će promjene vlasničke strukture na ovim prostorima ići po već poznatim „principima vaučerske privatizacije“.

Dakle, kad slušamo ili čitamo o našim „prirodnim resursima“, treba da shvatimo kako su to upravo naše njive, livade, šume, izvori, potoci, rijeke...

No, pokušajmo prisjetiti se u kakvom su stanju ti naši „potencijali“ i kad smo onomad posljednji put iste obišli. Je l' ono kad smo staroj majci odnijeli lijek? No, pustimo to i pokušajmo zamisliti jednu objektivno moguću dimenziju naše budućnosti.

Zamislimo kako se iznenada pojavio domaći ili ino kupac za naše nasljeđeno, a ionako zapušteno, napušteno i gotovo bezvrijedno seosko imanje.

Zatim, zamislimo svoju „sreću“ jer smo se nenadano zaposlili i svako ujutro odlazimo na posao u novoizgrađenu fabriku pitke vode, kakav industrijsko-prerađivački pogon, ili na plantažu voća/povrća, ili na farmu - zašto ne?

E onda, zamislimo kako zarađene plate trošimo u tržnim centrima (normalno u vlasništvu naših poslodavaca), i to upravo na robe koje proizvodimo kao „srećni radnici“.

Oni malčice mudriji možda shvate kako su naši kreditori, poslodavci i „davaoci usluga“ kod kojih zadovoljavamo svoje osnovne potrebe u stvari jedna te ista lica, odnosno ista ona ratnoprofiterska i financijskomešetarska inostrana i domaća bagra kakva nas je upravo dovela u današnju poziciju.

Oni najmudriji možda shvate kako se taj novi životni ambijent u stvari svodi na puko zadovoljavanje osnovnih potreba, kakvo je roblju obezbjeđivano i u antička ili srednjovjekovna vremena.

Većina neće ništa shvatiti, a šta je i razumljivo za one „sposobne“ da nekoliko godina svog života posvete kakvoj turskoj ili latinoameričkoj sapunici. Na kraju, bilo kako bilo, zamišljali mi ovo ili ono, jedno je nesporno - globalizacija je ušla u naše njive...

Izvor: Frontal.rs

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

Frontal

02.08.2014 10:14

Frontal- jedino objektivno i srpsko glasilo u Republici Srpskoj.... Donekle i srpski Radio Vučijak. Ostali su globalizovani odavno

ODGOVORITE