Pismo Hrvata uzdrmalo region

Redakciji Indexa javio se mladi hrvatski preduzetnik koji već neko vrijeme živi i radi u inostranstvu.

Republika Srpska 25.03.2014 | 22:50 Redakciji Indexa javio se mladi hrvatski preduzetnik koji već neko vrijeme živi i radi u inostranstvu. Njegovu životnu priču prenosimo u cjelini:“Pišem vam iz jedne velike evropske zemlje u koju sam se sklonio od neefikasne i tragično loše Domovine Hrvatske. Želio sam nekome prikazati stvarne probleme zbog kojih mladi bježe iz Hrvatske i koji su zaista problemi zašto oni koji mogu biti uspješni biraju alternativu. Rođen sam u Zagrebu u tom “prokletom komunizmu,” u tridesetim sam godinama i danas uspješan preduzetnik koji s Hrvatskom dijeli jedino sjećanja i porodicu (roditelje) koje sam ostavio. Vratiti se vjerovatno nikad neću o čemu nešto kasnije. Živio sam u porodičnom okruženju s visokim radnim navikama, otac privatnik  bio je  uspješan u poslu pa je i majka ostavila državni posao da mu se pridruži. Uvijek smo davali manje srećnima od nas čemu nas je učio katoličko-hrišćansko vaspitanje ali i osjećaj solidarnosti. U Crkvu smo išli redovino gledajući kako se i ona mijenja s vremenom koje je prolazilo (čast izuzecima). Srednju školu sam završio sa savršenim ocjenama i vaspitanjem, u stranke nisam išao kao ni porodica. Tata je kratko bio vojnik  (par mjeseci). Ukratko reklo bi se “savršena obitelj Hrvata”. Moglo bi se reći da su moji s velikom srećom dočekali 90-te.  Porodični  prijatelji bili su brojnih vjera i nacija i nismo diskriminirali. Gledali smo kako ih drugi diskriminišu  i kako se moraju više dokazivati od nas samih. U srednjoj školi sam saznao da ima djece koja po imenu i prezimenu i nekim drugim obilježjima znaju ko je iz koje od tih manjina. Mene nije nikada lično to pogađalo ali ni dan danas to ne razumijem. Zašto je lakše mrziti druge nego uvažavati sve? Fakultet sam teže upisao uprkos svim ocjenama. Kasnije sam saznao da su se neki upisivali bez problema s lošim ocjenama. Plaćali smo studije, nije to bilo puno mojima ali taj okus te nepravde je bolio. Faks sam završio na vrijeme. S jako visokim prosjekom, rektorovom nagradom i dva napisana rada objavljena u eminentnim časopisima. Mjesta za karijeru na Sveučilištu ipak nije bilo za mene. Bilo ga je za neke “savršenije od mene”, uglavnom “pravije Hrvate”. Počeo sam s preduzetništvom u Hrvatskoj. Spoznaja da odmah od početka treba imati računovođu, početni kapital i papirologiju (prostor s ugovorom…) za koju sve skupa treba raditi je bila bolna. Želim privređivati za sebe i državu ali me i u tome tjeraju da se mučim. Zašto? Nije me to zaustavilo, radio sam po čitave dane i pokrenuo proizvodnju. U roku godine zapošljavao sam četiri osobe. Radilo se puno a dragi ljudi s kojima sam radio su sa mnom stvarali. Meni su oni bili zahvalni jer sam ih zaposlio kada niko drugi nije htio. Radilo se o sjajno sposobnim osobama i ja sam čak bio zahvalan drugima što ih nisu zaposlili. Problemi su počeli s prvom inspekcijom koja nam je stigla. Znate onu kada neko traži “dlaku u jajetu”? To su meni tražili i našli. Inspekcija je bila kao streljački vod, prema meni su se ponašali kao na suđenju a zamislite tražili i ručak i kafu. Nebitno o čemu se radi. Prva kazna. Druga inspekcija. Druga kazna. Potom greška računovođe za koju opet ide meni kazna. Prokuvalo je u meni. Htio sam firmu držati radi radnika koje sam zavolio kao porodicu ali nisam više mogao. Nisam spavao dobro. Znao sam da tako više ne mogu. Kako sam izvozio često sam sa svojim kupcima pričao i oni su mi se čudili da želim tako raditi. Tada sam donio odluku. Zatvoriti firmu, otvoriti vani i preseliti se. U roku od pola godine vani život mi se preporodio. Država ti pomaže, cijenjen si, posluješ bez problema. Prvu inspekciju koju sam imao najavili su mi mjesec dana ranije. Pronađene sitnice koje nisu bile usklađene su mi ukazali i pomogli da ih ne radim. Nije bilo kazne! Računovodstva gotovo i nema dok ne pređete određenu zaradu i sve je toliko jednostavno da mi to gotovo nije bilo jasno. Radim isti posao a zarađujem deset puta više. To je realnost. U zadnje vrijeme upoznao sam ljekara  iz Zagreba koji je tu došao i koji govori gotovo iste stvari samo iz svoje branše. Prema nama kao strancima nema diskriminacije, živimo u društvu koje cijeni rad a uopšte ne znam ko je kakve političke afiliacije niti koga to ovdje uopšte zanima. Družim se i s Hrvatima i Srbima i Bosancima i domaćima. Nema neke solidarnosti među nama. Znate zašto? Ne treba je. Ako ste uspješni, uspješni ste a ako niste država pomaže. Jedini koji kopaju po smeću su narkomani tj. oni koji biraju takav život. Nesrećni su i ti ljudi ali je teško pomoći onome koji ne želi pomoć. Zato se vratiti nikad neću. Ovdje se budim i spavam srećan. Porodica mi fali, fale mi zagrebačke ulice ali sve manje. Ne idem više ni na Jadran jer sam vidio brojne druge prekrasne lokacije i zemlje u kojima sada uživam. Ljepote koje nisu ništa manje od onih kojima obiluje moja Domovina. Roditelji dolaze  meni a sa zaručnicom, uskoro suprugom, čekam i dijete. Zaručnica nije iz Hrvatske, dijete neće biti Hrvat a i ja ću uskoro dobiti novo državljanstvo. Što to ovdje imam a u Hrvatskoj nemam. Ljudsko dostojanstvo, priliku da se dokažem i slobodu. Zašto vam onda pišem? Jedino što mi je žao jesu drugi koji ostaju u Hrvatskoj. Nije ovo poziv svima da napuste zemlju nego želja da kažem što je Hrvatskoj potrebno. Nisu to velike investicije izvana, velika INA ili Podravka. Hrvatskoj treba liberalizacija poslovanja za one male preduzetnike jer što god mislili Hrvatska obiluje mladima koji znaju i mogu ali nemaju priliku. Ovdje je takvih na desetine i upravo iz Hrvatske dolaze najsposobniji. Upoznajem ljude iz velikog broja evropskih zemalja koji su ovdje došli ali najviše je onih iz Hrvatske koji rade najplaćenije poslove i vode svoje firme. Hrvatska ako želi opstati treba sljedeće. Ne treba preduzetnicima ni smanjenje poreza, i to se može podnijeti jer su mladi  sposobni. Treba ukinuti birokratiju i olakšati poslovanje. Treba donijeti zakon po kojem će se firma osnovati u roku jedan dan a da za izostanak toga odgovaraju suci trgovačkog suda i ostali u birokratiji. Treba ukinuti sva davanja do 150,000 kuna godišnje. Zašto toliko? Zato što se s time može osigurati jedna dobra plata i jedna prosječna, unajmiti prostor i kupovati osnovnu opremu. Taj iznos može biti i veći ako se radi o proizvodnji. Treba osigurati da se putem internetskog bankarstva sve može platiti, uključujući i državi s upisivanjem osnovnog bruto iznosa. Da se izbace računovođe ne zato što su loši nego zato što se treba pružiti prilika da zarađujete više a tek onda da ste dužni birokratiji. Želim reći još nešto. U birokratskom aparatu sam sretao brojne ljude koji su mi pomagali i naporno radili. Nisu u državi svi neradnici ali su i oni koji rade frustrirani jednako kao mi koji smo preduzetnici. Zašto? I tamo se sposobni šikaniraju. Znate šta sam kod računovođa u Hrvatskoj vidio. Oni kažu, izvući ćemo vam novce tu i tu jer je tu zakonska rupa. Dođavola. Kakva je to država koja birokratizira sve pa morate uzimati ljude koji će opet tražiti rupe da vam pomognu. Ne zamjeram im, oni (računovođe) rade svoj posao najbolje što mogu ali to je sve skupa apsurdno. Gledam vijesti iz Hrvatske i ne razumijem. Čuva se porodica  od “povampirenih homoseksualaca” a mladi nemaju s čim zasnovati porodicu. Priča se o ćirilici a ne o birokratiji i porezima. Niko ne predlaže poreznu reformu za mlade. Među političarima nema očito nikog  ko je sam zarađivao za svoj hljeb. Vidim da vaš medij ganjaju zbog Student servisa a niko se nikad nije zapitao da li su davanja koja morate inače dati jednostavno prevelika za vaš biznis. Zatvoriti, uništiti, kazniti kao da je moto nerazumnih i za Hrvatsku autodestruktivnih političara. Za mene je kasno. Kao što sam rekao, neću se vratiti. Pišem zbog onih koji ustraju u ostanku. Njih treba spasiti. Molim da ukoliko imate želju ovo pismo objaviti isto ne potpišete jer ne želim tati i mami priuštiti inspekcije. Oni ne žele napustiti Hrvatsku. Puno pozdrava iz normalne Evrope”.