Bjelovac - nekažnjeni zločin

U porti crkve Svetog proroka Ilije u bratunačkom selu Bjelovac danas je služen parastos za 109 nastradalih Srba iz ovog i susjednih sela Sikirić i Loznička Rijeka, od kojih su njih 68 ubile muslimanske snage iz Srebrenice na današnji dan 1992.

Republika Srpska 14.12.2013 | 20:11 U porti crkve Svetog proroka Ilije u bratunačkom selu Bjelovac danas je služen parastos za 109 nastradalih Srba iz ovog i susjednih sela Sikirić i Loznička Rijeka, od kojih su njih 68 ubile muslimanske snage iz Srebrenice na današnji dan 1992. godine. Prislužene su svijeće za pokoj duša poginulih i položeno je cvijeće uz spomen-ploče na zidu bjelovačkog hrama sa imenima svih 109 poginulih, čime je obilježena 21 godina od njihovog stradanja. Cvijeće su položile delegacije opštine, opštinske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Bratunac, kao i boračkih organizacija iz Bratunca i Srebrenice. Na današnji dan prije 21 godinu, u ranu zoru, jake muslimanske snage iz Srebrenice i okolnih sela, pod komandom Nasera Orića, upale su u ova tri podrinjska sela, ubijajući sve što su stigle, pljačkajući i paleći srpsku imovinu. "Iz sna su nas probudili pucnjava i jake detonacije. Nije bilo svanulo kad su muslimani upali u selo. Neki mještani su odmah ubijeni. Poginuo mi je osamnaestogodišnji sin Grujica i još mnogo članova šire porodice", prisjeća se Krsto Rankić, koji je preživio taj napad na Bjelovac. On je istakao da je svaki treći stanovnik Bjelovca tog kobnog dana ubijen ili ranjen. "Vidio sam grupu u crnim uniformama i oni su masakrirali i odsijecali glave ubijenim. Kada smo nakon dva dana sakupljali leševe neke masakrirane komšije nismo mogli prepoznati, a trojici su odsjekli glave i odnijeli u Srebrenicu", ispričao je Rankić. Predsjednik opštinske Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Bratunca Radojka Filipović tog dana je izgubila muža Dragana i svekra Dragoljuba, a u zarobljeništvo u Srebrenicu odvedena joj je svekrva, jetrva i njeno dvoje djece. "Neprocesuiranje ratnih zločina je najveći zločin koji se u miru vodi protiv Srba. Pravosuđe BiH svojim nečinjenjem pokazuje da je to sigurna zemlja za zločince iz reda bošnjačkog naroda. Zar za ovoliko ubijenih i masakriranih ljudi u njihovim kućama i dvorištima niko da ne odgovara? Većina poginulih bili su civili, a nijedne optužbe i presude za ovaj zločin nema u pravosuđu BiH. To je sramota", rekla je Filipovićeva. Prema njenim riječima, na predmetima ratnih zločina u Tužilaštvu BiH radi 30 tužilaca i nijedan za toliko godina nije postupio profesionalno da obradi neki predmet zločina nad Srbima u Podrinju i podnese optužnicu, što govori o jednostranom radu i pristrasnosti pravosuđa BiH. Ona ističe da je u Bjelovcu počinjen jedan od najstrašnijih zločina u srednjem Podrinju. "Ukoliko bi bile donesene presude za zločine nad Srbima, one bi morale biti kvalifikovane kao genocid i time bi Bošnjaci morali izbaciti kvalifikaciju rata kao agresiju i genocid", naglasila je Filipovićeva. Rijetki koji su preživjeli ovaj zločin pričaju da je nevjerovatno mnogo pripadnika muslimanske vojske upalo u selo i da su uništavali i pljačkali sve, a da su civili bježali prema Drini kako bi se domogli Srbije. Pored rijeke Drine bile su ubačene muslimanske zasjede i mnogi su ubijeni na obali ili su nastradali u hladnim talasima rijeke. Slavki Matić su tog jutra u kući ubijene kćerke Snježana i Gordana i muž Radivoje, a kuća je opljačkana i zapaljena. Ona sada živi sama u kući koju je dijelom sama obnovila. Slavka kaže da je izgubila nadu da će pravda stići počinioce ovih monstruoznih zločina, te da je jedina pravda za preživjele stanovnike ovih sela Republika Srpska, a da se još jedino nada u Božiju pravdu. "Da je neko ubio toliko kokošaka odgovarao bi, a kamoli za ljude. A Haški tribunal oslobodio je Nasera Orića i u pravosuđe i pravdu više ne vjerujem", rekla je ova ogorčena žena. Ona je ispričala da je još nekoliko starih žena i invalida ubijeno na kućnom pragu, a da su neke uhvaćene u kućama i sa djecom odvedene u logor u Srebrenicu. "Kasnije su se vojske pomiješale, cijeli dan je bila pucnjava i vodile su se borbe po dvorištima i voćnjacima. Mnogi su poginuli na obali Drine ili u čamcima, pokušavajući da se domognu Srbije. Snajperi su tukli sa obližnjih brežuljaka, a selo je gorjelo. Oko polovine poginulih bili su civili", priča Matićeva. Dragan Cvjetinović, koji je tokom rata bio vozač saniteta, prisjeća se da je tog dana tri puta sanitetskim kamionom iz Bjelovca dovozio ranjene i mrtve u bratunački Dom zdravlja, dok i on nije ranjen. "Otvorila se žestoka cjelodnevna borba i jedno sanitetsko vozilo su mi izrešetali i uništili, a kada sam treći put izvlačio ranjene i poginule i sam sam ranjen i zadržan na liječenju", prisjeća se Cvjetinović. On kaže da je dan bio hladan kao današnji, samo maglovit i da su se, zahvaljujući magli, rijetki uspjeli nekako sakriti i preživjeti, a sva imovina je opljačkana i popaljena. "Hiljade vojnika i civila je upalo u selo i pljačkalo", rekao je Cvjetinović. U logor u Srebrenicu odvedene su žene, civili Dostana i Mira Filipović te sedmomjesečni Nemanja i trogodišnja Olivera Filipović, kao i devetogodišnji Brano Vučetić kome su toga dana ubijeni otac Radovan i brat Milenko, dok je majku izgubio tri mjeseca ranije. Oni su odvedeni u Srebrenicu gdje su zlostavljani i gladovali dva mjeseca dok nisu razmijenjeni. Starica Božana Ostojić još se vodi kao nestala. Najmlađa žrtva bio je petnaestogodišnji Slobodan Petrović, a najstarije su bile Dostana Matić /88/ i Zlata Jovanović /81/ koje su ubijene u svojim kućama. Kao i za brojne druge zločine počinjene nad Srbima u srednjem Podrinju niko nije odgovarao, a porodice nastradalih gube nadu da će zločince nekada stići pravda, ali kažu, vjeruju makar u onu Božiju.