Smiješak generala Gotovine

Posle sloma SFRJ bilo je samo pitanje vremena kada će se suočiti partizanska i kvislinška Hrvatska.

Republika Srpska 09.12.2013 | 16:36 Posle sloma SFRJ bilo je samo pitanje vremena kada će se suočiti partizanska i kvislinška Hrvatska.Posle svega što se u Hrvatskoj događalo proteklih dana i meseci sa ćirilicom i na fudbalskim stadionima, postavlja se pitanje: na koji način bi Srbi i Hrvati, kao komšije-susedi, mogli realno da sagledaju jedni druge? Recept je vrlo jednostavan, obe strane trebalo bi da se iskreno suoče sa prošlošću. Jer i jedni i drugi kao da su i danas taoci prošlosti. Pri čemu i nije glavni problem istorijska istina o međusobnim odnosima, i o onome što se zbivalo tokom Drugog svetskog rata i početkom devedesetih godina, već kako tu istorijsku istinu danas doživljavaju Hrvati, a kako Srbi. Pošto je posle razbijanja Jugoslavije duh istorijskog revizionizma definitivno pušten iz boce. Samo je Jugoslavija imala tu snagu da ga, koliko-toliko, drži zatvorenim u boci. Je li to bilo dobro, ili je bolje što je taj duh napokon izašao na videlo, osetiće naredne generacije. I Srba i Hrvata. Jer, prošlost i jednih i drugih prepuna je nacionalnih trauma, jedni o drugima imaju unapred formirane predstave, i jedni i drugi smatraju da su kao nacije imuni na zlo. Možemo sada, na osnovu filmskih snimaka, nagađati koliko je Hrvata oduševljeno dočekalo trupe Vermahta prilikom ulaska u Zagreb u aprilu 1941. a koliko ih je na ulicama i trgovima dočekalo ulazak partizana u Zagreb 1945. Mnogo manje. Zašto su stari Zagrepčani dolazak partizana 1945. nazivali „preokretom“, a ne oslobođenjem? Ili zašto su neki stari Beograđani i posle 1945. potajno očekivali da na ulicama pozdrave američko-britanske trupe koje su priželjkivali da iz Trsta stignu do Beograda? I noću igrali bridž čekajući te trupe. Istorijske se činjenice sada maksimalno relativizuju. U Hrvatskoj se partizanska borba u Drugom svetskom ratu posle 1990. godine minimizira, antifašizam se potiskuje, ustaštvo se protežira, pa čak i rehabilituje. Blajburg se izjednačava s Jasenovcem, o Titovoj vojsci se govori kao o krvnicima i sadistima, piše se da su partizani bili mrtvozornici Hrvatske, a ustaše borci za slobodnu i demokratsku Hrvatsku. Nešto mi je sve to poznato i iz drugih sredina. Na državnom i službenom nivou u Hrvatskoj se i danas tvrdi da su „blajburške žrtve dale svoje živote za najveće ljudske ideale: domovinu, naciju i veru, da su te žrtve uglavnom bili nedužni ljudi čija je jedina krivica bila to što su bili Hrvati i protivnici komunizma, da su oni hrvatska tuga ali i ponos, te da se njihovim primerom rodoljublja treba nadahnuti“. Zagovara se teza da je „među blajburškim žrtvama bilo iskrenih antifašista više nego među partizanima, i da su se, zapravo, partizani ponašali fašistički“. A istorijska istina je da su Englezi odbili da se ustaško-domobranske snage na Blajburškom polju predaju britanskim snagama, već su ih prepustili partizanskim jedinicama, koje su izvršile odmazdu nad ustaškim trupama, sa kojima je na tom mestu bilo i mnogo civila. Za tu odmazdu pre bi mogao da se optuži Vinston Čerčil i London nego maršal Tito. I sada mi optužujemo sirotog Josipa Džoa Šimunića, umesto da Zagrebu službeno poručimo neka se za ratne traume obrate Britancima u okviru EU familije. Ako smeju. Posle sloma SFRJ bilo je samo pitanje vremena kada će se suočiti partizanska i kvislinška Hrvatska. Smešak generala Gotovine, kada je nedavno u Vukovaru državnom vrhu Hrvatske preprečen put, govori da je taj trenutak sada i stigao. Trenutak istine, ili istorijsko-političke maskerade čeka i Srbiju. Ili je već i ovde stigao? Jer, „hrvatska povijest” očito ne može bez „srpske istorije”... Zašto se Srbi i Hrvati „ne vole”? Zato što su slični i zato što mešavina jezičke srodnosti i razlika u broju stanovnika, odnosno u nacionalnoj veličini, čini prilično nezdravu kombinaciju. Nijedan drugi zvanični nacionalni jezik nije toliko sličan hrvatskom zvaničnom jeziku kao što je to srpski zvanični jezik i obrnuto, iako ja lično, odnosno osobno, smatram da je to isti jezik. Hrvati kažu kruh za hleb, Srbi hleb za kruh, a u Hrvatskoj postoje Hlebine, u Srbiji je Kruševac. Okupljanje Srbi nazivaju i saborovanjem, a Hrvati svoj parlament zovu Saborom. Iza jezičke srodnosti krije se i velika sličnost u mentalitetu. Naravno, posle 1991. godine u Hrvatskoj se intenzivno radilo na uvođenju nekih jezičkih arhaizama, sve u cilju da bi se jezik što više razlikovao od srpskog. I u tome se i uspelo, jer je zadivljujuća disciplina građana Hrvatske, koji i u običnom neformalnom razgovoru koriste nove termine, ne samo mlađa populacija koja i nije imala prilike da govori „normalnim“ hrvatskim jezikom, već i starija generacija koja je 50 godina govorila bez novih kovanica. Nisam stručnjak za jezik, osim toga i ja sam nekada govorio i pisao ijekavski, a sada govorim i pišem ekavski, ali konstatujem da su jezički komesari u Hrvatskoj uspeli u svom poslu. Jer, tako se stvara država i nacija. A susedi su sve tome podredili... Miroslav Lazanski