Hrvati uništili 2,8 miliona knjiga na ćirilici

Ante Lešaja, autor dela "Knjigocid" o uništavanju knjiga u Hrvatskoj od 1990.

Republika Srpska 10.10.2013 | 12:23 Ante Lešaja, autor dela "Knjigocid" o uništavanju knjiga u Hrvatskoj od 1990. do 2000, kaže da je za jednu deceniju "očišćeno" skoro tri miliona knjiga, isključivo po etničkom i idejnom ključu. Zašto su, kako i pod kojim okolnostima uništavane "nepoćudne" knjige u Hrvatskoj od 1990. do 2000. godine tema je dela "Knjigocid" Anta Lešaje, univerzitetskog profesora u penziji. U opsežnom delu, koje su objavili "Profil" i Srpsko narodno vijeće, ovaj Korčulanac, po profesiji ekonomista, nastojao je da ovaj problem osvetli s raznih strana - iz političkog, istorijskog i moralnog ugla. Lešaja ističe da je za jednu deceniju na đubrištima u Hrvatskoj završilo oko 2,8 miliona knjiga i da ta cifra nije najpreciznija, jer je do pravih podataka gotovo nemoguće doći. Pouzdano je, međutim, da su knjige "čišćene" po etničkom ili idejnom ključu: iz javnih, školskih knjižnica, iz domova kulture i drugih kulturnih institucija odstranjivane su knjige pisane ćirilicom, dela srpskih autora i izdavača ili hrvatskih pisaca koji se nisu "uklapali" u tadašnju izrazito domovinsku političku opciju. Knjiga je nastala gotovo slučajno kada je Lešaja posle operacije došao na Korčulu 1997. i doznao za kontejner prepun bačenih knjiga. Ustanovio je da je na đubrištu završilo 400 naslova objavljenih na ćirilici ili srpskih autora, od kojih najviše Branka Ćopića - čak 19. Ubrzo je doznao da to nije usamljeni slučaj i upustio se u istraživanje koje je trajalo deceniju i po. - U socijalnim previranjima uvek se ideološki reinterpretiraju istorijske činjenice, te se utemeljuju drugačiji sistemi vrednosti. Vrši se ideološki prevrat, pa je u tom kontekstu važno reći da su se u Hrvatskoj devedesetih godina, čak i izvan ratnog pustošenja, knjige i spomenička baština uništavali svesno i namerno. Čak su i motivi takvog ponašanja nedvosmisleno javno iskazivali kao nužnost usklađivanja s ciljevima legitimnog provođenja sveobuhvatne "duhovne obnove" hrvatskoga naroda, o čemu se moglo čuti i u saborskim raspravama. Takva obnova podrazumevala je odbacivanje svega onoga "tereta" iz prethodnog razdoblja koji je u "novom redu stvari" bio neprihvatljiv, suvišan, neprimeren, nepodoban - ističe Lešaja. U knjizi autor podrobno analizira brojna čišćenja fondova iz knjižnica, među kojima je onaj u Slatini bio prvi javno objavljen sa izričito navedenim političkim motivima tog čina. Među 2.000 knjiga koje su završile na gradskom smetlištu Radosavci bila su i dela Balzaka, Voranca, objavljena kod beogradskih izdavača. Čudan otpis 23.069 knjiga u Gradskoj knjižnici Zagreb 1994. je, navodi Lešaja, namerno uništavanje neželjene literature, do danas je obavijeno velom tajne. - Jedan od najupečatljivijih pokazatelja čišćenja knjižnica od nepodobne literature, svakako je formiranje posebne biblioteke uz Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta" 1996. Fond ove biblioteke praktično je formiran isključivo od dela koja su otpisivana u zagrebačkim knjižnicama i za nekoliko godina imao je 15.000 knjiga. Prema svedočenju Velimira Sekulića, voditelja Biblioteke, u fondu su se nalazile otpisane knjige štampane ćirilicom, pa i hrvatski autori kao što su Matoš, Krleža, Tin Ujević, dela srpskih autora bez obzira na pismo, tzv. "crvena literatura", kao i knjige o Titu. Iz jedne knjižnice, navodi Sekulić, dobijene su i knjige Dubravke Ugrešić, izuzetne hrvatske spisateljice - navodi Lešaja.