Crna Rijeka: Utočište za Tita i Mladića

Još od Titovog vremena, podzemni vojni objekat u Crnoj Rijeci kod Han Pjeska strogo je čuvana, vojna tajna.

Republika Srpska 22.04.2013 | 16:30 Još od Titovog vremena, podzemni vojni objekat u Crnoj Rijeci kod Han Pjeska strogo je čuvana, vojna tajna.I danas, skoro deceniju pošto je Sfor 2004. godine betonirao ulaz u nekadašnji bunker Glavnog štaba Vojske RS, ovo mjesto je misterija o kojoj se ispredaju najfantastičnije priče. Tome doprinosi podatak da, iako skroz napušteno, ovo mjesto je i dalje pod strogim bezbjednosnim merama koje podrazumijevaju zabranu svakog zadržavanja ili fotografisanje. Rizikujući blizak susret sa bh. pravosuđem, reporteri "Vesti" su ipak posjetile Crnu Rijeku i "prošetali" se nizom nadzemnih i podzemnih lavirinata tog "tajnog grada" koji su stručno nosili oznake G-1 i G-2, prkoseći podjednako i vojnim patrolama, minama koje i dalje okružuju vojni kompleks, ali i najupornijim stanarima ovog brda: medvjedima i vukovima. Zvuči nevjerovatno, ali tragovi medvjeda se mogu vidjeti duž čitavog oboda kompleksa, a prema priči upućenih, vukovi su ove zime dolazili do pred sam ulaz u "tajni grad", spuštajući se sve do kapije. Nekadašnji Glavni štab Vojske RS nalazi se na samo šest kilometara od Han Pijeska. Bez ikakve table ili znaka, jedini orijentir je srušena benzinska pumpa i ostaci stražarske kućice odakle se i u Titovo vrijeme, ali i tokom posljednjeg rata, prolazilo isključivo uz specijalnu dozvolu. "Na tom brdu je do 1959. godine živjelo nekoliko srpskih porodica, 40-ak kuća Novakovića, Zelenovića, Borkovića i Terzića. Kada je donijeta odluka da se tu zida atomsko sklonište za vojni i državni vrh, rečeno im je da imaju 48 sati da se spakuju. Vjerujte, nijedna porodica nije kasnila. To selo je poslije rata obilježeno kao četničko i nije bilo dileme šta bi se dogodilo sa onima koji odbiju", priča 82-ogodišnji Đoko Kosorić iz Kusača. To je najbliže selo ovom vojnom kompleksu, a Kosorić je među rijetkim živim svjedocima kako se ta gradnja odvijala, jer je jedan od rijetkih civila koji je tamo radio. "U prvoj godini sve kuće su porušene, a na mjestu nekadašnjih oranica počeli su da se dovlače na desetine hiljada zasada borova i jela. Zvučaće nekome čudno, ali cijela šuma na Crnoj Rijeci je tako nastala", veli ova starina i prisjeća se da je kao civil morao da potpiše dokument o čuvanju vojne i državne tajne. U prevodu, da sve što vidi - ne vidi. "Ulazilo se isključivo uz specijalnu propusnicu koja se izdavala samo u Beogradu, u Generalštabu, ali nije svako mogao da uđe. Meni su ispričali da nije bilo dovoljno što mi je otac bio nosilac spomenice, a ja jedno vrijeme bio u partizanima. Nekoliko mjeseci su me provjeravali prije nego što sam postao šef za prijem drvne građe, a ulazio sam uz specijalnu propusnicu i izlazio tek pošto bi dežurni oficir potpisao 'otpravni revers za mene', k'o da sam neki balvan", prisjeća se uz smiješak ova starina. I danas se na ovo brdo može popeti samo uz specijalnu dozvolu, ali put je toliko uništen da je do vrha potrebno i specijalno terensko vozilo, posebno zimi. Vojnici koji i dalje čuvaju ovaj vojni kompleks smjenjuju se na sedam dana. Do prije samo tri nedjelje tamo su odlazili ili "tamom 110" ili motornim sankama. Doduše, to je manji problem. Mnogo veći je da se, kada stignete ispred Glavnog štaba, suočite s velikim razočaranjem. Ulaz nije skriven ni velikim betonskim zidovima, ni bodljikavom žicom ili okružen neosvojivim, armiranim bunkerima. Ne vide se ni velelepne zgrade, a ponajmanje se ima osjećaj da je to bilo mjesto u kome su generali Vojske Republike Srpske kovali strategije, a Sfor bio ubijeđen da je to najbolje mjesto i neosvojiva tvrđava u periodu skrivanja generala Ratka Mladića. Od svega, prvo se ugleda urušena stražarska kućica i rampa koju je već pojeo zub vremena. Odmah pored te rampe je Laletova kućica. Lale je rotvajler od svojih 80-ak kilograma, koji je tu već šestu godinu i rijetko se pušta sa debelog lanca. Plaše ga se podjednako i posjetioci i vojnici. To je zapravo jedina veza sa onim, ratnim godinama. Tada je generala Mladića čuvao Medo - vučjak koga je nekadašnji komandant Vojske RS donio kao štene, iz Beograda. Izgradnja skloništa trajala je od 1950. do 1968. godine, a vrijednost radova je procijenjena na čak milijardu dolara. Po tome, ali i utvrđenosti, ovo mjesto je označeno kao jedno od najboljih atomskih skloništa u Evropi. Građena za Tita, "Rupa" ga je navodno vidjela samo kada je objekat otvoren, ali tek na 20 minuta. Načelnik opštine Han Pijesak, Ljubivoje Šupić, priznaje da se Crna Rijeka nalazi negdje na Zapadu bila bi jedna od najposjećenijih turističkih destinacija, a da zbog opstrukcija iz Sarajeva bivši Glavni štab Vojske RS bezrazložno, iz godine u godinu, sve više propada. "Ministarstvo odbrane BiH proglasilo je ovu vojnu bazu za 'neperspektivni objekat', ali već desetak godina se čeka donošenje zakona kojim bi se upravljanje prebacilo na lokalnu upravu. Ipak, očekujem da će ta ideja veoma brzo biti realizovana, te da će se Han Pijesak pohvaliti zaista neobičnom turističkom atrakcijom", kaže Šupić.