Fabrika iseljavanja: Krah zdravstvenih, penzionih sistema

Bosna i Hercegovina je za samo pet godina, od 2014. do 2019. godine, zabilježila pad od preko 20 hiljada učenika u osnovnom obrazovanju, preko 30 hiljada u srednjoškolskom, i preko 30 hiljada u visokoškolskom obrazovanju.

Bosna i Hercegovina 02.04.2021 | 10:49

U istom tom period većina radne snage je stigla u kategoriju 50 plus, samo su neki od podataka saopštenih na predavanje dr. sc. Tade Jurića "Tvornica iseljavanja - Balkan".

Vezano za BiH naveden je je i grafikon koji jasno ukazuje koliko ljudi sa ovoga prostora živi van naše zemlje. U ovo brojke nisu uračunati ljudi koji su se odrekli bh državljanstva.

“Danas BiH teško da ima preko 2,7 miliona stanovnika”, istakao je Jurić navodeći i podatak Ujedinjenih nacija koji je objavljen prošle godine, koji upravo regiju Zapadnog Balkana zajedno sa Hrvatskom označava kao demografski najpogođeniju u svijetu, a situaciju u Bosni i Hercegovini ocjenjuje kao najlošiju.

Ovakvi demografski trendovi koji su na Balkanu sveprisutni već godinama dovešće do jedne još jedne neminovnoosti- potpunog kraha zdravstvenog, penzionog i obrazovnog sistema u narednih 5 do 10 godina.

“U pitanju je prosta matematika, jer nemoguće je imati jednog radnika na jednog penzionera, kakva je danas situacija, dok je recimo taj odnos u Njemačkoj 2,5 radnika na jednog penzionera, a poređenja radi u Jugoslaviji je najmanji odnos bio 3, a najviši 6 radnika na jednog penzionera”, zaključuje Jurić predstavljajući posljednju mapu demografskog bilansa u Evropi.

“Kao što se na mapi vidi Bosna i Hercegovina jedina nije dostavila podatke, kako i zašto to nije jasno. Ali i bez ovih podataka, podaci UN- koji jasno govore kakva je situacija u BiH. Iz mape takođe možemo vidjeti da su Austrija i Njemačka, koje su tradicionalno zemlje u koje se useljava stanovništvo sa prostora Jugoistočne Evrope imaju isti problem- manjak mladog stanovništva i dosta starijeg stanovništva.

Međutim oni svoj problem rješavaju vrlo jednostavno, uselljavanjem stanovništva iz JI Evrope pa su tako Srbija, BiH i Hrvatska u zadnje tri godine imale između 40 i 50 hiljada iseljavanja, samo na prostore Njemačke i Austrije”, ističe Jurić navodeći i jednu paradigmu - EU je dopustila kandidatkinjama za člansto poput Srbije, ili Bosni i Hercegovini koja još uvijek nema ni status kandidatkinje, slobodu kretanja radnika iz evropskog kulturnog kruga čija integracija košta gotovo ništa, za razliku od useljavanja radnika sa Filipina ili iz iz Indije.
 
Druga karta takođe, ističe Jurić, nedvojbeno pokazuje da će se ovi procesi samo intezivirati u budućem periodu.

Tako će do 2050. godine širi prostori JI Evrope gubiti ogromne brojeve stanovništva- Bosna i Hercegovina 29 posto stanovništva, a Rumunija i Bugarska čak 30, odnosno 39 posto stanovništva.

“Ovdje nije priča o nekakvom očuvanju nacionalnog identiteta ili država, ovdje se naprosto radi o konkretnim stvarima i pokazateljima, o funkcionisanju ekonomije. Ni jedna ekonomija ne funkcioniše bez ljudi, a tamo gdje je staro stanovništvo, gdje nema mlade radne snage, neće doći kapital i strane investicije”, naglašava Jurić.

ZAŠTO POLITIČARI NE REAGUJU

Većina će reći da je rješenje za ostanak ljudi u zemlji jednostavno, a to je većea plata. To je tačno, kaže Jurić i siguran je da bi ljudi uz platu od 5.000 KM umjesto 450, ostali u svojoj zemlji:

“Naravno da smo svi za veće plate, ali pitanje je zašto ne možemo imati veće plate. Veće plate naprosto ne možemo imati zbog korupcije i klinjentelizma i jer političarima iseljavanje odgovara. Naravno niko od njih to neće priznati.

Političari u iseljavanju vide rješavanje socijalnih problema, smanjivanje nezaposlenosti, u isto vrijeme dobijaju doznake, s druge strane manipulišu izborima, neki kradu glasove, neki kao u slučaju Hrvatske manipulišu, jer se hrvatsko iseljeništvo uopšte ne broji kao iseljeništvo, nego kao stanovnici regija iz kojih su otišli.

U BiH smo nedavno vidjeli konkretne dokaze o krađi identiteta osoba koje su iselile. I osnovno zašto političari ništa ne čine je zato što svako od njih gleda svoj krtkoročni interes. A za promjenu demografskih trendova trebaju dugoročne strategije koje da danas budu pokrenute rezultate mogu početi da daju tek za 10 godina.

To je naravno sada povezano i sa biračima, koji honoriraju potpuno pogrešne prakse i daju poruku da su trivijalne teme važnije od onih strukturnih”.

(BUKA)