"Kako smo sistematski uništeni od vlasti"

U pitanju su prevashodno bili dvostruki aršini, neproporcionalne mjere, kao i mnoge nezakonite greške koje su napravljene pri prethodnom donošenju mjera, a za koje se opravdano strahuje da će biti ponovljene.

Republika Srpska 27.10.2020 | 22:39

Zbog novog talasa (ili nastavka starog talasa) koronavirusa, u Republici Srpskoj se uvode nove mjere i najavljuje još rigorozniji režim. Naravno, ljudski životi su prioritet, kao i zaštita zdravlja građana.

Međutim, za razliku od početka godine i pandemije koja je dolazila, povjerenje naroda u vlast i njene odluke je opalo, a sve više ljudi je kivno na dezorjentisanost u kojoj se donose odluke koje treba da očuvaju javno zdravlje. Vlast kao da se trudila da uradi sve da obesmisli svoje donošenje preporuka i mjera u vezi sa epidemijom.

U pitanju su prevashodno bili dvostruki aršini, neproporcionalne mjere, kao i mnoge nezakonite greške koje su napravljene pri prethodnom donošenju mjera, a za koje se opravdano strahuje da će biti ponovljene.

Da li se prava mogu ograničiti?

Ograničavanje određenih prava može biti legitimno, ali i legalno ukoliko se radi prema utvrđenim procedurama i sa poštovanjem propisa koji uređuju na koji način se sprovode vanredne mjere koje se uvode zbog zaštite zdravlja. Međutim, veoma je bitno da ograničavanje ljudskih prava uvijek dođe kao posljednja mjera odbrane društva od određene opasnosti.

Svaka mjera mjera koja se preduzima da se zaštiti stanovništvo, a kojom se ograničavaju prava, ne smije biti proizvoljna ni diskriminišuća i mora biti propisana zakonom, neophodna u demokratskom društvu, podložna preispitivanju, zasnovana na čvrstim naučnim dokazima, vremenski ograničena i proporcionalna cilju koji se treba postići.

Nasuprot ovome, pri propisivanju mjera u Srpskoj donošeni su akti koji nisu zasnovani na zakonu, ustavu i standardima ljudskih prava, dok određene akte čak nisu donosili nadležni organi, onako kako je propisano u zakonima. O ovom je pisala banjalučka advokatica Jovana Kisin, a mnogi pravnici su upozoravali na greške koje se dešavaju.

Tako su npr. građani kažnjavani za prekršaje vezane za nepoštovanje policijskog časa na osnovu Zaključka Republičkog štaba za vanredne situacije. Sam Zaključak koji je propisivao ovakvo činjenje bio je donesen od strane tijela koje za to nije imalo nadležnost, te su u vezi sa ovim, sudovi već počeli donositi presude u korist okrivljenih građana koji su išli na sudsko odlučivanje.

Republički štab za vanredne situacije je operativno-stručno tijelo i mogao je da donese npr. preporuke za uvođenje zabrane kretanja, ali su naredbe morale biti donesene od strane zvaničnog državnog organa.

Takođe, prava se ne mogu ograničavati bez adekvatnog obrazloženja. Zlatno pravilo je da kada se donose akti kojima se ograničavaju ljudska prava, oni treba da obrazloženo uvjere stanovništvo zašto treba da se pridržava određenih mjera, zbog čega je mjera apsolutno neophodna, zašto su ljudska prava ograničena, a ne samo da propisuju pravilna ponašanja uz prijetnju kaznama.

Jedna rečenica, u kojoj se govori da se mjera donosi zbog sprečavanja širenja virusa SARS-CoV-2, ne bi smjela da bude dovoljna da objasni nužnost restrikcija, a često su mjere obrazlagane baš sa tom jednom rečenicom. U obrazloženju se pojašnjava i tumači ono što se donosi, i odgovara se na pitanja zašto i zbog čega se to donosi u tom obliku u kom se donosi. Obrazloženje nije smišljanje malo dužeg podnaslova u nekom priručniku.

Vlast koja prva krši ono što propiše

Pored pravnih nelogičnosti, u praksi je često vidljivo da čak ni najviši predstavnici vlasti ne vjeruju u ono što donose organi Srpske. Ljudi koji učestvuju u vlasti su često bili prvi koji ne poštuju mjere koje su sami donijeli, dok su se na sličan način ponašali i pripadnici njihovih stranaka.

Tako su se održavale korona žurke, na partijskim okupljanjima se nisu nosile maske, prekoračivana je brojka od 50 ljudi na okupljanjima, nije se poštovala mjera fizičke distance, djeca po školama su se grlila i ljubila od strane političara, išlo se od kuće do kuće bez propisanih mjera zaštite sa sve propagandnim materijalom, itd.

Dakle, okupljanja i druge „akcije” u kojima su učestvovali politički akteri su se održavale i pored zabrana, bez pretjeranog miješanja državnih organa, što je dodatno urušilo povjerenje građana i išlo ka javnom mišljenju da propisi nisu baš isti za sve. Dodatni problem je predstavljala i selektivnost u kažnjavanju za kršenje mjera, što je dovelo do velike sumnje u njihovu opravdanost.

Nekažnjavanje onih koji ne poštuju mjere i svojevrsno biranje onih koji će biti kažnjeni, dovelo je do apsolutnog pada povjerenja u sistemska rješenja i bilo kakvu vladavinu pravu. Ukoliko je situacija bila takva da mjere nisu potrebne, kad se već nisu kažnjavaju svi oni koji ih krše, stav građana je da nije ni bilo potrebe za njima.Pored toga, vlast se prema narodu konstantno odnosi kao da su građani krivi za sve, nastupajući sa pozicije sile i autoriteta zasnovanog na strahu.

Umjesto da je poštovanje mjera zasnivano na primjerima, odnosno pozitivnim uzorima u političarima i drugim javnim ličnostima koji se pridržavaju mjera, i negativnim primjerima u vidu kažnjavanju onih koji mjere ne poštuju, prvenstveno onih na najvišim funkcijama, vlast se odlučila za represivni i naredbodavni princip, koji uopšte ne vodi ka povjerenju.

Taj princip se sastoji u onoj maksimi: „Radi ono što sam ti rekao, zato što sam ti JA tako rekao, a JA mogu da radim kako JA želim!”

Prosječan čovjek je ostajao zabezeknut kada je gledao nosioce najviših funkcija kako ne poštuju mjere, a par sati nakon toga i kako ti isti kinje građane zbog nepridržavanja mjera. Dešava se poigravanje sa mozgom na najvećoj skali.

Iako se stalno spominje „struka” i njeno mišljenje, jasno je da se ispred pravila struke, i to ne samo medicinske, nego i pravne, sociološke, psihološke, stavljaju politički interesi i promocija pojedinaca i partija. U takvom komplotu, bitno je samo izvršiti nečiju zamisao, iako se sa njom krše upravo pravila nečije „struke”.

Uvrijeđeni i povrijeđeni

Još jedna veoma bitna stvar koja se dešava je ta da se predstavnici organa vlasti veoma uvrijede kada im se sa argumentima ukaže na greške, nedorečenost i dvoličnost, te često prelaze u „napad” protiv ljudi koji im ukazuju na to. Bili to novinari na konferencijama, neistomišljenici u javnoj areni, pravnici u mišljenjima ili sudovi u svojim odlukama, odgovor vlasti na bilo kakvu kritiku je: napad i kontraoptuživanje.

Tako je npr. predsjednik Vlade Radovan Višković u javnosti kritikovao sudske odluke vezane za već spomenute zaključke Štaba tvdeći da su „neodgovorne” i da mogu dovesti u pitanje živote građana Srpske. Pritom je pozvao sud i sudiju da preuzmu odgovornost za živote građana, a uspio je i da pomješa zakone koji se primjenjuju.

Ni jednom rečenicom gospodin Višković nije priznao grešku Štaba, odnosno Vlade i nagovjestio da će biti ispravljene. Čak je uradio suprotno od toga, optužujući druge za sopstvenu krivicu, upirući prstom u njih kao u nekoga ko ne radi svoj posao kako treba. Kada se ovom doda da je samo par mjeseci ranije isti čovjek tvrdio da je „koronavirus izmišljen da bi se zaustavio privredni rast nekih zemalja”, situacija postaje još više nadrealna.

Ovakvo nadobudno ponašanje vlasti, uz propisivanje kazni bez zakonskog uporišta, koje se i takve „daju” na diskriminatornoj osnovi, nažalost, dovelo je do toga da se javna vlast ne može shvatati ozbiljno i da i građani na njene odluke gledaju kao na nekakve bajke koje se pričaju djeci pred spavanje.

Još teža posljedica osionosti, dvostrukih aršina i nezakonitosti je i to što veoma lako može da dođe do toga, kada sutra opet budemo imali sličnu ili još goru situaciju sa nekom novom opasnosti, da niko i ne strahuje od sankcija, te da građani jednostavno ne žele da poštuje mjere.

Ovo može dovesti do katastrofalnih posljedica, o kojima izgleda niko i ne razmišlja. Bitnije je ispasti „u pravu”, pa makar sa tim stradali nevini. Greške su tu da se ispravljaju, nedorečenost takođe, ali dvoličnost teško spada sa lica.

Biti u vlasti ne treba da bude glavni cilj političkog angažmana, ako se građani i njihovi životi ne postavljaju na prvo mjesto. Vlast radi vlasti, politika radi politike, rukovođenje radi rukovođenja su opasne rabote. Loše i nezakonite odluke organa i tijela vlasti se moraju preispitivati, a odluke zasnivati na zakonima, pogotovo kada su odluke i praktične radnje povezane sa pravima građana.

Zar je toliko teško reći: pogriješili smo i ispravićemo greške?

Izgleda da jeste. Preveliki ego je gori od nezananja i nestručnosti.

U ovom svemu, bitno je za napomenuti da se ni velika većina opozicije nije iskazala u ovoj situaciji. Prvenstveno „velike” stranke. Idealisti u malim strankama i pojedinci iz velikih partija su se nekako i borili. Ali većina opozicionara je bila u fazonu: lijepo je biti u opoziciji, bez ikakve prave odgovornosti, sem prema svom buđelaru. Ne sumnjam da bi se i oni ponašali veoma slično kao što se vlast ponaša, da su na njenom mjestu.

Kada se ovom svemu dodaju i sada već standardne malverzacije pri dobijanju sredstava, pustošenje budžeta Srpske, ugovaranje kumovskih i rođačkih „poslova”, namještene javne nabavke, nauštrb građana i uz iskorišćavanje zdravstvene situacije, jasno je da nam u vremenu postzakona, postistine, postprimjera, postargumenata i postčestitosti, ostaje jedino da se uzdamo „u se i u svoje kljuse”.

Pod ovim mislim da samo i isključivo zbog sebe i zdravlja svojih najmilijih, komšija i ostalih građana, treba da se pridržavamo mjera zaštite od COVID-19. Vlast očigledno nema za cilj da zaštiti javno zdravlje i građane, a smrti sugrađana joj ne znače mnogo, jer njeni postupci govore sami za sebe: bitno je očuvati vlasti i „uzvišenost i nepogrešivost odluka” po svaku cijenu, makar se ona plaćala najskuplje moguće.

Čuvajmo sebe i druge. Poštujmo zdravstvene smjernice zbog opšte dobrobiti. Ali i kontrolišimo vlast, jer je očigledno da je izašla iz normalnog, ustavnog i zakonskog okvira, a svoj kredibilitet je stavila pod cokule „nepogrešivog” jednoumlja. 

Autor: Dejan Lučka

(BUKA)