Đurđevdan u doba korone u Semberiji

Opaka bolest „kovid 19“, koju je izazvao virus korona, značajno ovoga proljeća utiče na svekoliki život ljudi, pa i kod nas. Mijenja se i ono na šta smo odvajkada navikli a sve u cilju da se sačuvaju život i zdravlje. Tako su u doba korone prvi put od kada se u semberskoj ravnici upražnjavaju običaji povodom velikog pravoslanog praznika Svetog Georgija ili Đurđevdana, a tome ima nekoliko vijekova, izostali brojni običaji, pa i oni ritualni, vezani za zdravlje, birićet, radost i blagostanje, ali se Đurđevdan ipak slavi.

Vijesti 06.05.2020 | 10:54

Zbog provođenja mjera kolektivne zaštite od ove opake bolesti koja hara cijelom planetom Zemljom prvi put se ova krsna slava obilježava u porodičnom krugu, bez gostiju – samo lomljenjem krsnog hljeba, paljenjem slavske svijeće, uzimanjem žita i uz upaljeno kandilo. Ovako nešto ne pamti se da je ikad bilo, pa čak ni u vrijeme tuđinske vladavine, ratova, ustanaka, buna, prirodnih nepogoda i svih opakih nedaća.

Ostaće tako zabilježeno da je Đurđevdan ove prestupne 2020. godine obilježen dostojanstveno i porodično. Neka se i to zna za vijeki vjekova.

Đurđevdan je, poslije Svetog Nikole, najčešća i najomiljenija krsna slava u semberskoj ravnici, a veliki broj porodica slavi ga ovdje više od dva i po vijeka, još od kada su slavsku ikonu donijeli njihovi preci iz starog krševitog hercegovačkog kraja.

Sa ikonom doneseni su i gorštački đurđevdanski običaji koji su do ovoga proljeća uvijek upražnjavani. Ovoga puta zbog korone jedino su skoro sve seoske porodice u Semberiji sinoć, uoči Đurđevdana, na kapije, na kuće i njive postavili ljeskove krstiće, zaštitnike i čuvare ukućana, žita, stoke i sveg njihovog imanja. Svi ostali običaji su ovoga puta izostali.

A njihovo upražnjavanje u Semberiji, tako i na planini Majevici, u Zvorničkom Podrinju, u Mačvi, Jadru i Sremu nekada je počinjalo još krajem aprila, a završavali su se urankom licem na Đurđevdan. Naime seoski momci, ratari i stočari, nekoliko dana krajem aprila obilazili su šume tražeći vitka i visoka stabla drveta johe, jošike ili jove, koje će na ramenima donijeti uoči praznika i postaviti ga na seoskoj raskrsnici sa krstovima pri vrhu.

Vjerovalo se da stablo johe štiti sve mještane i njihova imanja od bolesti, pohara, paljevina i ostlih neprilika. Jošikovo drvo sjeku i nose na ramenima momci i to čine slično kao i sa božićnim badnjakom. Postavljanju vitkog drveta, uz pjesmu igru i veselje, prisustvuju svi mještani sela, ukrašavaju ga cvijećem i bijelim peškirima, pa ono ostaje sve do naredne godine, kada se na njegovo mjesto stavlja novo stablo.    

Nakon ovoga uoči Đurđevdana sjeku se ljeskove mladice i od njih se prave krstovi koji se stavljaju na ulazne kapije, na kućna vrata, na ostale zgrade u domaćinstvu i na bašte i njive. I ovo se čini uz molitvu da ih zaštiti, a posebno od oluje i grada. I ljeskovi krstići ostaju cijelu godinu dana na mjestu gdje su postavljeni.

S prvim mrakom uoči Đurđevdana običaj je da se sječe djevojačko cvijeće, uglavnom miloguh koji se nekada najviše gajio oko seoskih kuća. Taj običaj je ujedno bio nadmetanje djevojaka i momaka. Prvih da sačuvaju svoj perivoj i da onda cijelu godinu dana zadirkuju momke, a ovi drugi da, bilo na koji način, pa makar čekajući pogodan trenutak do jutra, odsjeku bar jedan struk miloduha i da ga stave na svoju kapiju, što je značilo da su vješti spretni i da su nakanili da se te godine i ožene.

Nadmetanje djevojaka i momaka traje od večeri do jutra, jer je i običaj da se djevojke na nekom izvoru ili tekućoj vodi okupaju i da na glavu stave vjenčiće od cvijeća. Djevojke su nastojale da pronđu najzabitije mjesto za đurđevdansko kupanje ili na svom bunaru, kako bi obavili to ritualno kupanje za koje se misli da jača zdravlje, ali i djevojački duh i tijelo.

Momci nastoje da pronađu ta skrita mjesta ili da se kradom približe bunarima u dvorištima i da pokradu djevojačku odjeću.
Sve se to odvija prije izlaska sunca, nakon čega svi zajedno, i pobjeđeni i pobjednici u tom nadmetanju, odlaze na đurđevdanski uranak u crkvu.

Dok u ovim ravnicama i pobrđu nije bila intenzivna, dobro organizovana proizvodnja hrane i dok zbog toka nisu preorne sve utrine, ispašišta i proplanci, mnoga domaćinstva na Đurđevdan su prvi put izgonili stoku na pašu.

Očito je da su svi ovi đurđevdanski običaji i vragolije doneseni iz starog, stočarskog krševitog zavičaja na jugu, pa se i dan danas upražnjavaju, skoro u izvornom obliku kako je to nekada činjeno i u Hercegovini.

Ostalo je, eto, to tako da se običaji čuvaju i prenose s koljena na koljeno i da se zna u ovim krajevima oko dviju velikih rijeka Save i Drine, te gora Majevice, Gučeva i Fruške ko smo, čiji smo i odakle smo.
To mogu činiti samo potomci gorštaka stočara koji su u novim zavičajima postali ravničari orači i kopači, jer im je tako nešto dosudilo sudbinsko kolo.

A proći će i pandemija virusa korona, pa će opet biti sve po starom. Bar kada je riječ o običajima i naslijeđu jednog naroda.

(BN)