Tekstilni radnici u velikim mukama
Da bi odeća i obuća stigla do blještavih šoping-molova, radnice u pojedinim zagušljivim fabrikama u Srbiji doslovno padaju u nesvest. I sve to za minimalac, a ponekad ni toliko.
Srbija 17.05.2019 | 07:20I to je samo jedan odlomak iz života radnica u tekstilnoj proizvodnji koju je zabeležila zrenjaninska organizacija „Roza“ špartajući po Srbiji i zapisujući njihove priče.
Nekada moćnu tekstilnu industriju koja je zapošljavala oko 250.000 radnica i radnika, zamenila je dominantno proizvodnja za velike modne marke u malim pogonima sa neizvesnim rokom trajanja, u kojima radi oko 80 odsto žena. Prema istraživanju organizacije „Clean Clothes Campaign“ (CCC), kršenje njihovih radnih prava u tim fabrikama je pravilo, a ne izuzetak.
„To je set žalbi koji se ponavlja“, kaže za DW Bojana Tamindžija iz CCC. „To su niske zarade, prekovremeni rad koji prelazi granice dozvoljenog, neplaćeni ili nedovoljno plaćen prekovremeni rad, veoma loši uslovi rada ventilacije i klime“, priča Tamindžija.
Od buva do šoping-mola
Njihovo istraživanje obuhvatilo je fabrike i brendove kao što su Beneton, Esprit, Geoks i Vero Moda. Da bi odeća i obuća stigla do blještavih šoping-molova, radnice su u zagušljivim fabrikama doslovno padale u nesvest, pod zabranom da pozovu hitnu pomoć. U drugoj tekstilnoj proizvodnji svedoče i da zbog lepkova koje udišu, muške kolege mogu da idu na sistematski pregled, ali one ne.
Radnica jedne proizvodnje koja je dobavljač „Esprita“ svedoči o prljavoj fabrici punoj prašine. „Buve bukvalno iskaču iz novopristigle odeće – imam na desetine ujeda u jednom danu”, priča ta radnica.
Da ih spreče da odlaze u toalet, šefovi se dovijaju na razne načine. Radnica jedne fabrike priča da se toaleti povremeno zaključavaju, a druga da ukoliko ide više od dva puta, mora šefu da donese potvrdu da zbog bolesti mora češće u toalet.
„Ljudi misle to je robovski, da je to maltretiranje, ali ne – to je profit“, objašnjava Milica Lupšor iz organizacije Roza. „Recimo da imate sto zaposlenih i svako ode u toalet po dva puta, znači svako gubi po deset minuta. Sto radnika puta deset minuta, izračunajte koliko je to izgubljenog vremena za onog ko hoće da ostvari profit, jer taj radnik kad ode, pet minuta će mašina stajati ili će biti usporena traka. Kapital ne priznaje fiziološke potrebe“, priča Lupšor.
„Nemamo izbora“
I sve to za minimalac, a ponekad ni toliko. Istraživanja beleže plate od svega 17.000 ili 18.000 dinara, bez plaćenih prekovremenih sati. „Tekstilna industrija je po zaradama uvek bila na dnu, jer – vrlo mizogino – smatra se da je to ženski rad i da on može biti manje plaćen“, kaže Milica Lupšor.
Milica Lupšor: Ljudi misle to je robovski, da je to maltretiranje, ali ne – to je profit
Poslodavci im nude uglavnom ugovore na određeno vreme ili ugovore o povremeno-privremenim poslovima, što znači da nemaju pravo da regres, putne troškove, godišnji odmor i druga prava. Neretko pristaju i na ugovore kojima se obavezuju da neće u određenom periodu imati decu i da ih u slučaju da ostanu u drugom stanju, poslodavac može otpustiti bez ikakvih sankcija.
Nemaju izbora, tvrde i radnice i naše sagovornice, jer posla nema i konkurencija na tržištu rada je prevelika, posebno u manjim mestima. „Zato se ta prljava industrija i premešta iz razvijenih centara na periferiju, u Srbiju, Bosnu, Albaniju, Rumuniju, gde je sve dozvoljeno, gde su radnice jeftine, a one nemaju izbor osim da ćute i rade kako ne bi ostale bez primanja“, priča Lupšor.
Gubitak čak i takvih poslova vodi u novu nesigurnost, dugove, puko preživljavanje, pa čak i glad i beskućništvo, svedoče neke od njih. „Stalno se preti otkazima i radimo pod velikim pritiskom i u strahu. Zbog toga već duže vreme ne mogu da izdržim dan bez tableta za smirenje. Sve više imam problema sa srčanom aritmijom i visokim krvnim pritiskom, i ne znam koliko ću još moći da izdržim“, priča jedna radnica iz Rozine publikacije „Žene govore“.
U kutiju umesto u WC šolju
Iako naizgled lepši uslovi, ni da drugom kraju lanca radnice nisu lišene problema. Iza blještavih izloga i uredno izložene garderobe pod neonskim svetlima, neretko je noćni rad trgovkinja koje dolaze van radnog vremena da peglaju novopristiglu robu.
O uslovima rada u šoping molovima, međutim, za sada nema istraživanja. Iskustva iz trgovine do sada su delile samo zaposlene u supermarketima, pekarama i trafikama. Te su priče još poraznije, kaže Milica Lupšor. Za razliku od zaposlenih u proizvodnji koje mogu da zarade i do 30.000, radnice u prodavnicama i na trafikama rade za svega 20.000 ili manje, dok u pekarama rade čak za dnevnicu od 1.000 dinara, a sve to – na crno. „U jednom lancu prodavnica radnice u popodnevnoj smeni uopšte nisu prijavljene, jer inspekcija uvek izlazi u prepodnevnim satima“, priča Lupšor.
Njihov rad je normiran količinama koje moraju da prodaju – bilo da je to 500 bananica ili tona paradajza. Ono što se ne proda, stavlja se na njihov teret. „Uvek su nam oduzimali od plate za robu koja se pokvari, a ne uspemo da je prodamo, za salatu, paradajz, banane, iako smo molile da nam ne šalju toliku količinu, jer nemamo kome to da prodamo. Tako smo jednom dva meseca dobile samo po 50 odsto posto plate, jer smo morale da nadoknadimo sve ono što se pokvarilo“, priča jedna trgovkinja.
Zato radnice na trafikama nutkaju slatkišima i žvakama, a u pekarama raznim akcijama. „Većina trafika ima kamere i ako ona ne nutka svakoga, dobiće otkaz ili će joj se odbiti od plate“, kaže Lupšor.
Muka sa toaletom im je ipak zajednička sa radnicama iz proizvodnih pogona, nastavlja Milica. „Većina trafika nema toalet, a pojedini poslodavci im ne dozvoljavaju da napuste radno mesto. To pouzdano znamo za jedan lanac trafika u Zrenjaninu. I onda one vrše nuždu u nekim kutijama u trafikama, drže tu za vreme smene, i onda kad završe smenu ponesu sa sobom i negde izruče.“
(Ne)najavljene posete
Na dugu listu šokantnih radničkih priča ima li kakvog odgovora institucija? „Poslednjih nekoliko godina primetan je trend opadanja zaštite prava radnika“, kaže za DW viša savetnica za javne politike iz Inicijative A11 Milica Marinković. „Ovakvi primeri su češći u manjim sredinama, gde se svi poznaju i gde su kontrole inspekcije rada manje učinkovite.“
Nije tajna da poslodavci potkupljuju inspektore da im jave kada dolaze u inspekciju, kako bi „upeglali“ i radni ambijent i poslovanje, kaže Lupšor. „Znamo kada će neki inspektor ili menadžer iz Italije da poseti fabriku, jer onda uprava otvara vrata i prozore, i uključuje klima uređaje. A inače nam upravnici govore: ako otvorite vrata, odmah ostajete bez posla“, ispričala je i jedna radnica za „Clean Clothes Campaign“.
Objektivni razlozi za loš učinak su, međutim, mali broj inspektora i zakonska mogućnost da poslodavac prisustvuje razgovori inspektora radnika. „Mislite da neka žena sme pred šefom nešto loše da kaže o firmi u kojoj radi? Ne, jer će odmah dobiti otkaz“, priča Lupšor.
Nekada moćnu tekstilnu industriju koja je zapošljavala oko 250.000 radnica i radnika, zamenila je dominantno proizvodnja za velike modne marke u malim pogonima sa neizvesnim rokom trajanja
One koje se pak odvaže, moraju u startu da prihvate da će eventualni sudski postupci trajati godinama, sa neizvesnim ishodom. Radnice tekstilne proizvodnje sa početka priče koje su poslodavca tužile zbog neisplaćenih zarada dobile su posle nekoliko godina spor, ali sudska presuda nije i garancija da će dug naplatiti, jer poslodavac je firme zatvorio i otišao za Nemačku.
„Nažalost poslodavci imaju veoma razvijene načine kako da izbegnu izvršenje presude. Svakako moramo biti svesni da su im ovakvo izvrdavanje zakona omogućile pravne praznine. Upravo je zato rešenje ovakvih situacija u rukama organa vlasti, koje treba da spreče te situacije“, objašnjava Milica Marinković.
Nenaplativi dugovi
Šta onda ostaje radnicima na raspolaganju? Sindikat, kažu jedni. Ali statistika neumoljivo svedoči da od 1.800 firmi u tekstilnoj industriji, sindikati postoje u svega njih pedesetak. Jer čim se pojavi zametak sindikata, kolovođe ostaju bez posla, prenose naše sagovornice iskustva s terena. „U pojedinim fabrikama je čak zabranjeno da se priča sa osobom koja stoji osam sati pored vas, jer ako uspostave kontakt, možda će se pobuniti“, kaže Lupšor.
„Clean Clothes Campaign“ zato primenjuje pritisak na brendove. „Brednovi se boje lošeg imidža, tako da to ima smisla“, kaže Bojana Tamindžija. Kako to izgleda u praksi objašnjava na primeru globalne kampanje ka brendu „H&M“, koji je još 2013. godine obećao da će svim radnicima u svojim zlatnim i platinastim fabrikama, kako rangiraju svoje dobavljače, do 2018. godine stvoriti uslove da im se isplaćuje dostojanstvena zarada.
„Jer ako su su brendovi u stanju da izdvoje ogromnu količinu novca za kontrolu kvaliteta na svim nivoima lanca snabdevanja, onda su odgovorni i za radne uslove duž celog proizvodnog lanca, bez obzira da li je u pitanju podizvođač ili podugovarač“, priča Tamindžija.
Ali obećanje „H&M“ na kraju je ipak bilo „ludom radovanje“, jer je na godišnjoj skupštini predlog o preraspodeli profita jednostavno – odbijen.
(DW)
Komentari / 13
Ostavite komentarNostradamus
17.05.2019 05:27To nema nikakve veze sa kapitalizmom.U kapitalizmu radim vec 20 godina.Nikada nisam imao problem otici na WC otici na bolovanje i sl.
ODGOVORITENe znaš ti
17.05.2019 07:35Nisi ti žensko, nemaš ni menstruaciju, pa koji te đavo tjera da pišeš ovdje i komentarišeš na ovakav način! Svako treba imati pravo na pauzu, na toalet, pogotovo u današnje vrijeme kada je modernizacija dostigla svoj vrhunac u skoro svakom smislu. Blagosloven je onaj muškarac koji je prosvijetljen što se tiče razumijevanja ženskih osoba kada imaju MENSTRUACIJU!!! SVAKOG OD NAS JE RODILA JEDNA ŽENA. I SVE ŽENE NISU ISTE. Što prije se sjeti svoje majke. Pozdrav.
Hare
17.05.2019 05:38Nije mi jasno zašto narod te torture trpi danas ima posla ko hoće raditi
ODGOVORITERe
17.05.2019 08:14Ima ali u Nemackoj druže Hare.
Skeptik
17.05.2019 09:44Mesić se vremenom totalno pogubio i prolupo. Prvo je tjrao Srbe sa svojim opankama, zatim je hvalio Tuđmana i HDZ, potom je veličao ustaštvo, zatim se posvađao sa Tuđmanom, zamrzio je HDZ, počeo je pljuvati ustaše i veličati partizane, svjedočio je u Hagu protiv Hrvata u Bosni gdje je i dalje optuživao Tuđmana za podjelu Bosne....Međutim, za sve je promjenio mišljenje osim za Srbe. Bio i ostao Srbomrzac!
Re skeptik
17.05.2019 13:48Ako se on pogubio kako ti tvrdis , ali moram ti nesto sapnuti nije ni tebi mane i ti si cinimi se pogubljen .
Zalosno
17.05.2019 05:38Srbija i Bosna najveci jad citave Evrope. Ustanimo narode vrijeme je!
ODGOVORITEre smiješno
17.05.2019 11:14Šta političke elite uradiše na prostoru bivše SFRJ. Pa mi smo gola bijeda, moderni robovi. Smo kontra svima i bit će nam ovako još 50 godina. fuj
Total Damage
17.05.2019 05:43"Ne imati izbora" je omiljena taktika kapitalista. Onda sve ide kako oni hoce.
ODGOVORITEБонд 007
17.05.2019 06:57Ово је лаж, наш председник успешно води Србију a помаже и републику српскy, bи у Босни треба дати подршку господину Додику, он је српско светло, највећи борац за српски народ, он је политичкa и српска громада.
ODGOVORITEre James 007
17.05.2019 07:47Vidim da si dobro informisan - de nam reci GDJE JE JASENOVACKA GRADJA........ NESRECO!
Neka
17.05.2019 08:40Neka, nije nam valjao socijalizam, eto vam sad, važno je da možete srbovati.
ODGOVORITEBizmismen
17.05.2019 09:20Čestitam Naprednoj ekonomiji. Idu i mole u Turskoj političare i firme, da ulazu u Srbiju. Pa Vučiću ako neznaš skolni se, ako znaš, onda namjerno unistavaš domaću privredu i njene gradjane. Tekstilna industrija, pa i kožna je već davno izmještena izZapadne Evrope a posebno Njemačke. Zašto? Niskoakumukativna grana, a kompanije pronašle tzv. lon model. Nalaze u Kini Bangladešu, Indiji, Turskoj fabrike tekstila i naručuju tu proizvodnju. Zašto? Ogroman profit posto su troškovi znatno smanjeni. Plate radnika od 50 do 150 evra.. I u taj besmisao i ekonomsko ropstvo Vučić uvlači posebno jug Srbije. Uslovi rada robovski, , plate katastrofa. Posaljite svoju djecu da rade u takve fabrike Napredni i nazadni političari. Nazalost, imaju mogućnost da drže svoj narod u ropstvu..