Priča: Telefon je počeo da zuji i vibrira...

Pomislio sam da može biti samo jedno. . . ! Nikada ne izlazim pre kraja utakmice i ne podržavam one koji to rade. Ali nešto je tada umrlo i bilo je jasno da neće da vaskrsne.

Fudbal 27.04.2018 | 23:00
Priča: Telefon je počeo da zuji i vibrira...
Škola u koju idu moji sinovi je veoma blizu Hajberija, kao i Emirejtsa i u njoj je zabranjena upotreba mobilnih telefona. Svakog jutra moji sinovi sa drugovima, ostavljaju svoje telefone u kuhinji gde te sprave stoje ceo dan utišane dok se ne završi školski dan.

I tako su ih, po običaju, u petak ostavili, a ja sam seo da čitam novine u našoj kući koja je odjednom postala mirna i tiha. Ali odjednom su telefoni počeli da zuje i to svi u isto vreme. I tema je bila samo jedna - fudbalski klub Arsenal. Uostalom, samo on može da izazove toliko interesovanje. Čak bi i vesti o severnokorejskom nuklearnom napadu pale u drugi plan na nekoliko dana. Istovremeno, i moj telefon je počeo da zuji i vibrira i već tada sam pomislio da toliko frku može da izazove samo jedna stvar - ostavkaArsena Vengera.

Momci koji su ostavili telefeone kod kuće sada su u srednjem tinejdžerskom dobu. Niko od njih nije gledao Arsenal kako igra na Hajberiju, već su krenuli na Emirejts u periodu između 2008. i 2010. godine. I imali su ponekad u čemu da uživaju. Videli su Seska Fabregasa i Robina van Persija na vrhuncu karijera. Proslavili su i osvajanje tri FA kupa u četiri godine. Bili su na stadionu one noći kada je Andrej Aršavindao pobedonosni gol protiv Barselone, kao i one noći kada je Tijeri Anri drugi put debitovao za klub sa 35 godine. Kada je ušao sa klupe i poslao loptu u dalji ugao gola Lids Junajteda, kao što je radio mnogo puta na Hajberiju.

Ali čak ni ove stvari nisu vredele toliko. Barselona je u revanšu lagano pobedila, a Anrijev gol pao je na kraju jedne od najluđih utakmica koje sam gledao. Pa i  pobeda u FA kupu nad Hal Sitijem kojom smo prekinuli devetogodišnji post bez trofeja je do gola Koščelnog bila pravi triler.

U većini situacija, doživeli su više razočarenja nego zadovoljstva. Trke za šampionsku titulu iz kojih smo ispadali već u martu, velike utakmice s velikim rivalima koje su uglavnom završavale poniženjima (koliko god nam pamćenje doseže, nijedan navijač Arsenala nikada nije video ekipu kako prima osam golova sve do 2011. godine). Gledali su Niklasa Bendtnera i Emanuela Ebuea, Filipa Senderosa i Sebastijena Skilaćija, Joana Đurua i Karla Dženkinsona, Maruana Šamaka, Andrea Santosa i Manuela Almuniju. I to veoma često. Svi oni su im bili direktno odgovorni za poraza ovih ostalih koje su voleli, pre svega Van Persija i Fabregasa.

Tačno je da većina fudbalskih navijača doživi više razočarenja nego sreće, ali roditelji momaka o kojima pričam pamte nešto drugo - osmogodišnji period u kojem je Arsenal bio među najboljima u Evropi. Bio je rajski osećaj posedovati sezonsku kartu u to vreme. To je bio pasoš za gledanje najboljeg fudbala u Britaniji, često i najkvalitetniju zabavu u Londonu. Ta ekipa verovatno nije osvojila trofeja koliko je trebalo. A kada već pričamo i Nepobedivima iz sezone 2003/2004, nema ni navijača Arsenala koji se već u sledećoj rečenici iz tog perioda neće setiti poraza od Čelsija u čevtrtfinalu Lige šampiona koji smo doživeli kao katastrofu. Ali moja sećanje na Vengera uvek će biti vezano i za Anrija i Denisa Bergkampa,Robera Piresa i Fredija Ljungberga, Patrika Vijeru i Sola Kembela, sezone u kojima su osvojene duple krune i igran je očaravajući, snažan, smrtonosni fudbal koji nam je oduzimao dah. Najviše što je rival mogao da uradi protiv Arsenala na početku 21. veka je da izbori korner. Mnogo češće su protivnici primali nego davali golove.

Ali niko ko je sada mlađi od 20 godina se ne seća tog perioda. A kada mediji optužuje navijače Arsenala da imaju kratko pamćenje, čovek bi mogao da iskoristi isti argument protiv njih.

(ARSENOVI NEPOBEDIVI)



Ako imate određene godine, Arsenovo Zlatno doba deluje kao da je bilo juče. Ali mojim sinovima i njihovim drugovima je dosta da slušaju o tome šta je 68-godišnji starac uradio pred deceniju ili više. Oni su dezorijentisani. Arsen je trener Arsenala čitav njihov život (poređenja radi, za to vreme promenila su se četiri britanska premijera, a Čelsi je izmenio 11 trenera). Ali ovi momci su i uzbuđeni. Već neko vreme čekaju da vide šta im donosi budućnost.

Pretpostavljam da Venger nije hteo da ode dok mu ugovor ne istekne pre kraja sledeće sezone. Uvek je verovao u svoje igrače i sopstvenu sposobnost da preokrene stvari u svoju korist, ali istina je da nije uspeo da odgovori na nove izazove sa kojima se menadžeri suočavaju kao što je to pošlo za rukom ser Aleksu Fergusonu. Ferguson je savladao Vengera, izborio sa sa Žozeom Murinjom, pa čak i sa finansijski snažnim Sitijem. Ali Venger je već neko vreme tumario i bio je frustriran.

Za mene je finale Liga kupa u februara protiv Mančester Sitija bio trenutak kada su stvari izgledale beznadežne. Siti je ubedljivo najbolji i najjači tim u zemlji, tako da poraz nije bio iznenađujuć, niti smo bili osramoćeni. Ali jesmo zbog načina na koji se to desilo.

Prema mojim informacijama, samo deset timova je u finalu nekog kupa u Engleskoj izgubilo sa tri gola razlike u poslednjih 50 godina koliko ja gledam Arsenal. A neke od tih ekipa su bile drugoligaši - recimo Milvol protiv Mančester Junajteda ili Bredford Siti protiv Svonsija.

Jedini put kada sam video Arsenalov poraz sa više od gola razlike u finala je bilo 1969. godine, kada je trećeligaš Svindon Taun slavio sa 3:1 posle produžetaka. Čak i to finale mi je ipak donelo dozu nervoze, pa i očajničkog iščekivanja u poslednjim minutima.

Većina finala su tvrde utakmice i kada je jedan tim na papiru slabiji, obično osmisli plan kako da spreči ovog jačeg rivala da igra. Tako je Vigan pre nekoliko godina pobedio Mančester Siti, odnosno onomad je legendarni Vimbldon slavio protiv Liverpula.

Nije bilo nikakvog traga neke taktičke ideje Vengera u tom finalu sa Gvardiolom. Arsenal je često radio ono što je činio tokom prethodne decenije - nervozno poskakivao dok nije primio naivan gol. A onda je nastavio to da radi dok nije primio još dva. Bio sam jedan od hiljadu navijača Arsenala koji su izašli 25 minuta pre kraja utakmice. Kada je sudija odsvirao kraj, skoro da na stadionu nije ostao niko sa crveno-belim obeležjima. Nije bilo besa, već samo osećaj da su veliki klubovi sada daleko van domašaja Arsenala. Ali Venger i društvo nisu bili spremni da se takmiče na način na koji to rade manji klubovi. Borbom, gurkom, skraćivanjem prostora.

Četiri dana kasnije, malo nas je otišlo na Emirejts i to u jednoj od najhladnijih noći u proteklih nekoliko godina i opet smo gledali istu predstavu i isti rezultat. Tu noć sam izdržao sat vremena. Nikada ne izlazim pre kraja utakmice i ne podržavam one koji to rade. Ali u tim okolnostima ostanak na stadionu delovao je kao da povređuješ samog sebe. Nakon te nedelje, bilo je i praznih mesta na stadionu, na hiljade njih, na domaćem terenu. Nešto je umrlo i bilo je jasno da neće da vaskrsne.

Arsenal nikada neće imati boljeg menadžera, niti pametnijeg, odnosno ljubaznijeg. Onog trenutka kada su telefoni sa početka priče počeli da zuje, postalo je moguće da se sagleda značaj i uživanje koje je donela Vengerova neverovatna karijera u Arsenalu. Ali do tog zujanja je na kraju ipak moralo da dođe kako bi veća slika postala jasnija. A ta slika stvarno je bila nešto!

Ovo je autorski tekst Nika Hornbija za ESPN o odlasku Arsena Vengera. Hornbi je napisao Stadionsku groznicu, verovatno najbolju fudbalsku knjigu u istoriji. Arsenal je Hornbijeva radost i patnja celog života. A najlepše trenutke mu je priuštio Arsen Venger. Njegovoj deci - najtužnije. 



Izvor: mozzartsport

FOTO: Action images

Komentari / 0

Ostavite komentar