Ravnice o Uspenju Gospodnjem

Uspenije Presvete Bogorodice iliti Velika Gospojina značajan je praznik u ravnicama: u Semberiji, Sremu i Mačvi. U Šapcu, Tavni i Sremu posebno. On je i odrednica u svekolikom životu ravničara.

Republika Srpska 25.08.2017 | 09:40
Ravnice o Uspenju Gospodnjem
Prema ovom prazniku u ravnicama pored rijeka Save i Drine ljudi se i orijentišu.

Velika Gospojina pada dvadeset osmog avgusta. Nepokretan je praznik. Uvijek stiže pred kraj avgusta, kada se završava zrenje lubenica i dinja - kada je u Sremskoj Rači, seocetu pored Save, veliki vašar. O Velikoj Gospojini veoma su primjetne i promjene u prirodi. Događa se razmeđe Tih dana počinje da miriše jesen, uprkos tome što joj kalendarski nije vrijeme. Najavljuju je jake rose, letovi ptica, vađenje krompira, nasipanje seoskih puteva, kupovina opanaka za kišne dane, šišanje djece pred polazak u školu...

Stariji se baš tih gospojinskih dana okome na nedužnu djecu. Hvataju ih po utrinama, na rijeci, na ispašištima, preko plotova, u šumarcima, na plandištima, pa prvo podrezuju nokte. I na rukama i na nogama. Često zbog dernjave i vrpoljenja djece udari i krv. Onda im peru i mažu zejtinom ispucalu kožu na tabanima i nogama, jer su cijelo ljeto jurcali bosonogi. Onda im krpe izlizane pantalone na koljenima i zadnjici, šiju im nove torbe, ušivaju pocijepane đačke tašne...

Pripremaju ih za školu. Odmah iza Velike Gospojine počinje nastava. U svoj toj ujdurmi da se golokraki mali ravničari upristoje najteže je, ipak, šišnje. Donju brice iz grada, zasjednu pod neku krošnjatu voćku. Stariji odmah uhvate derana školarca, onog koji im je prvi pri ruci, umotaju ga u bijeli čaršav, pa ga postave na stolicu ispred brice. Ovaj nemilice nasrne na neurednu i razbarušenu dječiju kosu, sličnu napuštenom svračijem gnijezdu. Čudno. Nemilosrdni su. I grohotom se smiju na svaku dječiju kuknjavu. Šišanje liči na striženje ovca.

Tako je to nekad bilo. U milena doba. To je ono vrijeme kada su tupe makaze i odavno rasklimane mašinice za šišanje, uglavnom krišom prošvercovane iz Njemačke i Austrije, više čupale vlasi kose nego što su ih sijekle. Uz to, brice uvijek tegle za uši mališane, a onda ih, kao u inat ostrižu do gole kože. Čini mi se da su te brice došođi baš uživali u dječijim mukama.

Stariji vele da se sve to činilo da đaci budu uredni. Teška neka urednost. Preteška. Sa suzama i ostriženom glavom, prepunom čvoruga - neizbježnih zapisa ljetnjih dječijih, čobanskih vragolija, krađe bostana, skidanja ptičijih jaja sa visokog drveća... Tako je uvijek bilo, a i sada je slično doba, na kraju avgusta u ravnicama kada dođu velikogospojinski dani..

I to se sve događa pred sami praznik. A kada on osvane, tako dikerisani i ostriženi mali ravničari – Sremčići i Semberčići - idu na vašar u Sremsku Raču, a samo dan-dva prije septembarskog školskog zvona, koje uvijek tačno prebrojava đake.



Tih godina s polovine prošlog vijeka svuda se išlo se pješke. Poneko je imao bicikl. Baš rijetko. Imali su ga samo milicija, željezničari, magacioneri i gazdinska djeca. Takav je bio poredak: ko ima - ima.

Mališani s desne obale rijeke Save, da bi došli u Srem prelaze preko velikog gvozdenog mosta. A to je uvijek bio veličanstven doživljaj. Na sredini kolosa oko ošišanih dječijih glava fijukao je vjetar. Činilo im se da će im iščupati uši. Dok su imali brundave kose, nisu ni primjećivali da duva vjetar, osim kada im obnoć otrese zrele kruške u lugovima, pa ih ujutru mogu pokupiti.

Na mostu uvijek bruje i mame daljine. Vukle su gologlave mališane u beskonačno prostranstvo koje se širi s obje strane velike rijeke i gubi se u plavičastoj izmaglici na obzorju. Ostriganim se činilo da sa te visine mosta rukama mogu dohvatiti to titranje daljina. Samo mjesto gdje se spajaju zemlja, nebo i voda – u koje žele nekad zaći. Da se skriju u tom vječnom plavetnilu, daleko od tupih berberskih mašinica, šišanja, trljanja prljavih ruku o crepove i cigle, podrezivanja noktiju i mazanja tabana zejtinom. Da se tamo konačno i zauvijek iščupaju iz blata, iz ostruga, šipražja i vrbaka.

Postajali bi neko vrijeme na sredini mosta, gledajući obećavajuće daljine koje nikada i nigdje više u svojoj ravnici ne mogu vidjeti, niti osjetiti neodoljivu čežnju da ih stignu i da se skriju u njima, osim to jednom godišnje - kada pođu na velikogospojinski račanski vašar.



Vjerovali su ostrigani mališani da u toj plavičnosti nema proje, bajatih uštipaka, bijelog luka, užegle slanine i prezrelog paradaiza kao u njihovim čobanskim kolibama i torbama. Sve što su sa tog grandioznog objekta, koji se kao ogromna orlušina raskrilio preko rijeke, mogli da vide naprosto su gutali očima raširenim do krajnjih granica izdržljivosti i udisali ga i očima i plućima. Palila im se mašta - iskrena, nevina i dječaki naivna.

Čobančićima na toj čeličnoj grdosiji, o kojoj se uvijek tiho i bojažljivo pripovijedalo u njihovim kućama, istovremeno su se mješali strah od svega i svačega, prevelika želja da polete u plavičaste izmaglice, ponos što su se i oni natkrilili nad moćnom rijekom i male, skrivene, vrele dječačke ljubavi.

Žarko su željeli da pobjegnu od bosonogog djetinjstva, od neumoljivih brica, od novih gumenih opanaka, okrpljenih pantalona, namrgođenih učitelja, nemirnih ovaca i junadi, neukrotivih svinja i mokrine u njihove ravnici.

U tim nejakim, sirotinjskim ali toplim prsima - skrivale su se male dječačke tajne. One zbog kojih bi pretrpjeli ne jedno nego stotinu i jedno bricino šišanje i podrezivanje noktiju, vađenje trnja iz tabana i ko zna šta sve drugo, samo da vide zanosne upletene kikice, vragolaste čuperke, pjege na umivenim licima čobanica, koje, kao i oni, imaju neuobičajeno duge ruke i noge.

Semberčići su na mostu bili kao Odisejevi mornari kada su ih zanosnom pjesmom mamile morske sirene. Ko zna? Ovdje je nekada bilo nepregledno more - Panonsko more. To mamljenje i zov daljina na visini savskog mosta možda su eho nekih zadocnjelih, davno iščezlih pjesama panosnih sirena?

Ko to može da zna? Čarolija na visini mosta kratko je trajala, ali posve dovoljno da se do tada sve to nedoživljeno, neviđeno i neomirisano osjeti svim čulima. Da se upamti do narednog velikogospojinskog vašara u Sremskoj Rači.

A i ta priječanska Rača, koja je naslonjena na bedeme mosta, bila je drugačija od njihovih sela. Ima kuće čelom poredane s jedne i druge strane širokih šorova, niske zavjesice do polovine prozora, visoke kapije i zidane ograde okrečene u bijelo. Ima i trotoare. Ta Rača im je bila kao mali grad koga mogu upakovati u kutiju i ponijeti sa sobom preko rijeke.

Dolaskom u Raču priječanski mališani bar nakratko zaborave da im za dan ili dva prestaje ljetnje, raspojasano plandovanje. Da moraju ostaviti stada, livade, ispašišta, rijeku, kupanje, zrele kruške i bostaništa, pa ostrigani i dobro istrljani u drvenim koritima poći u školu, gdje ih čekaju namazani olajem drveni patosi, šibe na učiteljovom stolu, dosadne pjesmice o jabučici crvenoj, dugo prepisivanje iz čitanki, nerazumljivi računi i dosadne priče o nekim drugim, udaljenim, bogatim krajevima sa fabrikama.



Mnogi od njih u Rači na velikogospojinskom vašaru zaboravljaju da im se baš tih dana nepovratno završava golokrako i klempavo djetinjstvo. Da ulaze u svijet odraslih, da im, osim šišanja kose slijedi i brijanje. Da više u Sremsku Raču o Velikoj Gospojini ne mogu ići bosi. I goli se kupati u rijeci.

To sada, u Sremskoj Rači, u širokom njenom glavnom šoru, sve zaboravljaju. Sve što vide im je mileno. Neodvoljivo. Nježno i toplo. Postide se što su sve to na mostu htjeli ostaviti i vinuti se u plavičaste omamljujuće izmaglice i titrave daljine.
A sada?

Nakon više od pola vijeka. Nekadašnjim ostriganim dječacima skratile su se i noge i ruke. Nabubrili su im stomaci. Kose počele uveliko da sjede. Imaju brkove. Nose bijele košulje i uglancane cipele. Pored čeličnog mosta izgrađen je još jedan. Širok i grbav na sredini. Čini se kao da je uvukao stomak. Ružnjikav. Zaklonio stari most. Na njemu nema vjetrova. Niti se mogu vidjeti plavičaste daljine. Novi most je posve gluv – zovu ga „Evropa“. Taman mu odgovara tako ime.

Stari Most kraljice Marije samuje. Zakapijali ga sa obje strane. Kao da su mu, pošto liči na orla, podrezali krila i nokte. Nema više ni nekadašnjih bosonogih ravničarskih dječaka da ih on zagrli. Da im pokaže daljine. Da zabruji vjetrovito.

Dječaci su porasli. Sada i oni imaju dječake sa izduženim rukama i nogama, ali njih ne interesuje velikogospojinski vašar. Da nevolja bude još veća – nema više ni vašara u Sremskoj Rači. Doduše, na Veliku Gospojinu, u centar sela, dođe neki sremski paor sa lubenicama, dinjama i breskvama, ali nema nikog da to kupi. Rašire i mali ringišpil, poredaju igračke i ono „ko nabije taj dobije“. I to je sve od nekadašnjeg, glasovitog, šarenog, zvučnog i širokog vašara u ovom, sada ubogom sremskom seocetu.

Usamljenom mostu dobro su poznata ta velikogospojinska razdiranja dječačkih duša. Njihovo cijepanje na hoću-neću. Zna da je svima na kraju ostalo samo ono hoću i da mnogi nisu mogli odoliti sirenama iščezlog Panonskog mora. Krenuli su u plavičaste daljine, ali su im se one uvijek, kada im se učini da su im se približili, ponovo odmaknu, posive i poplave i zagrgolje. Ponovo ih mame. Mnogi nekadašnji ostrigani dječaci nikada im se nisu mogli oduprijeti. Ili im se to bar sada tako čini?

Iskreno, u to više niko više nije siguran. .

Ovo je samo mala pripovijest o nekada milenim velikogospojinskim danima u ravnicama, koji su protutnjali i izgubili se nekamo daleko u panosnkom plavetnilu – tamo gdje još skrite obitavaju izgubljene morske sirene..

I o ostriganim deranima koji su se sada negdje skrili. Skrasili su se. Da li u sjedim kosama, da li u vjetrovima koji pokatkad zacvile oko starog mosta? Ko to zna?

Ipak, kada dođe Velika Gospojina, sjedim podšišanim i izbrijanim glavama, i dan-danas odnekud se jave plavičaste daljine. I zabruje tako da ih jedino mogu čuti oni nekadašnji bosonogi mali ravničari. I dalje ih mame. Bar nakratko i raspale im skitačku dušu.

Samo to se mora pažljivo oslušnuti.

Ali to jedino može učiniti onaj ko je, bar jednom, preko Kraljičinog mosta preko rijeke Save, ostrigan do glave i sa podrezanim noktima, išao na velikogospojinski vašar u Sremsku Raču.

BN/Tihomir Nestorović

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

***

25.08.2017 11:06

Tihomir, tihi i mirno, tako lijepo pise, cita se sa zadovoljstvom, hvala mu...

ODGOVORITE