Privatizacija briše hiljade radnih mesta

"Celpak", RŽR "Ljubija", "Borac", "Ciglana", "Trgoprodaja", "Bosnamontaža" i "Autotransport" su prijedorska predratna preduzeća koja su zapošljavala više od 10.000 radnika i bili su nosioci privrednog razvoja.

Republika Srpska 03.01.2017 | 07:40 Nakon rata, na naplatu su došla dugovanja poveriocima koja su iz dana u dana rasla. Mahom su otvarani stečajevi giganata. Usledila je privatizacija i u nekim slučajevima promena i po nekoliko vlasnika. Međutim, nigde nije pokrenuta proizvodnja u prijašnjem obimu. Dok je BiH bila u ratu, njeno tržiše preuzele su privrede drugih zemalja.

- Nakon izgubljenog tržišta prelazili smo iz socijalizma u kapitalizam, koji je zajedno sa svojom drugaricom privatizacijom dotukao i ono privrede što se moglo oživeti– jedan je od zaključaka bivših rukovodilaca ovih preduzeća i ekonomista grada Prijedora, sa kojim smo razgovarali.

Malo je, ipak, onih koji žele javno da govore o neuspeloj privatizaciji u Prijedoru.



Najveći gubitak za privredu Prijedora je gašenje proizvodnje u "Celpaku", "Borcu" i "Ciglani", jer je u njima bilo zaposleno oko 4.000 radnika. Tako je u "Celpaku", na vrhuncu proizvodnog zamaha 1984. godine, uključujući pogone u Kozarcu i Kozarskoj Dubici, posao imalo 3.300 radnika.

Ovu fabriku celuloze Prijedor je počeo da gradi 1948. Prijedorčani i sada rado kažu da je grad gradio "Celpak", a onda je "Celpak" gradio grad.

Proizvodnja celuloze pokrenuta je 1952. godine, a nakon osam godina i proizvodnja papira. Potom, 1970. godine kupljene su dve mašine za preradu papira, odnosno proizvodnju školskog i higijenskog papira i razne papirne ambalaže. Godišnje se proizvodilo 40.000 tona celuloze, 55.000 tona papira i 10.000 tona njegovih prerađevina.



Bivši rukovodioci "Celpaka" prisećaju se da se samo od izvoza u Austriju, Italiju, Tursku, Siriju i Egipat godišnje zarađivalo 20 miliona američkih dolara. Ukupni godišnji prihodi bili su više od 100 miliona KM.

"Celpak" je bio grad u gradu, imao je ambulantu, sportske klubove i ugostiteljske objekte u kojima su organizovane brojne kulturne manifestacije i nastupali popularni pevači. Zgrade su nicale, a radnici besplatno dobijali stanove. I višak pare iz proizvodnog pogona grejao je jeftino celi grad. Ratni sukobi prekinuli su izvoz i smanjili obim proizvodnje, koja je potpuno obustavljena 2001. godine.

– Više se radilo u ratu, nego nakon rata. Svugde u svetu nakon rata je obnavljana proizvodnja i nastajao je ekonomski procvat, samo je kod nas pala industrija – opisuju situaciju.



Zato je 2003. godine pokrenut stečaj ovog giganta. Međutim, nije bilo zainteresovanih kupaca. Proizvodne hale su kao posebne celine godinama prodavane preduzetnicima. Sada ih tamo ima 14. Većinom su to male zanatlije i preduzetnici, koji su objekte "Celpaka" pretvorili u skladišta. Oko 10 hektara zemljišta, Vlada RS prepisala je u vlasništvo grada Prijedora. Tu je industrijska zona "Celpak", u kojoj je par preduzetnika.

Naši sagovornici ističe da je najgora stvar koja se desila Prijedoru propast "Celpaka".

– Da je bilo razumevanja i interesa države, "Celpak" se mogao spasiti. Nakon rata rekonstruisane su dve mašine za papir tako da se mogla pokrenuti proizvodnja papira za koju nismo imali konkurenciju u regionu - tvrde oni, te dodaju da je u socijalizmu napredak bio moguć zato što se država brinula da se ne uvozi ono što sami proizvodimo.

U Ljubiji bilo 5.500 radnika

"Celpak" je počeo da gradi Prijedor, a taj posao nastavio je RŽR "Ljubija". U rudniku je pre rata radilo 5.500 radnika. Sada u RŽR "Ljubija" ima deset radnika, ali ne kopaju rudu, već uzgajaju šampinjone i pripremaju biomasu sa zaraslih kopova za prijedorsku Toplanu.



U „Arselor Mitalu“, u čijem je vlasništvu 51 odsto ovog rudnika, od 2004. ima 830 radnika. I nakon što 64,9 odsto državnih akcija RŽR dobije novog vlasnika, nikada se neće dostići predratni broj zaposlenih niti proizvodnja rude.

(Blic)