Labudova pjesma stare Rače na ušću Drine

Naselje na lijevoj strani ušća Drine u Savu vjerovatno je staro kao i ljudski rod, jer to potvrđuju brojni arheološki nalazi sa dna Save. Raču su gradili: Kelti, Rimljani, Sloveni, Turci... Od nekadašnjeg uzavrelog lučkog mjesta i značajnog željezničkog čvorišta ostale su samo uspomene.

Republika Srpska 04.11.2016 | 22:52 Rača je dobila ime po latinskom nazivu za skelu još u vrijeme Rimskog carstva i najsjajnijeg perioda carskog grada Sirmijuma, današnje Sremske Mitrovice. Sve vrijeme postojanja bila je značajno saobraćajno lučko mjesto, tu su pristajale i lađe kojima su plovili Rimljani iz Sirmijuma do svojih vila i imanja u Semberiji. U ataru sadašnjeg sela Brodac nekada se nalazilo značajno rimsko naselje.

Da je tako bilo svjedoče i predmeti koje su nađeni na dnu rijeke Save. Iskopali su ih ili pronašli veliki bageri kojima je vađen šljunak i znatiželjni ronioci. Pronađena su plovila, kameni i metalni predmeti iz praistorije, te dijelovi brodova, oružja i alata iz raznih istorijskih epoha, ali i ostaci kostiju i rogova izumrlih životinja.



Sve vrijeme svog postojanja Rača je bila važan vojni, saobraćajni i ekonomski centar. Kroz nju su prošle brojne krunisane glave, perjanice vojskovođa i kalpaci vojski. Stolovali su u Rači mnogi - znani i neznani, silni i goropadni - ali su svi nepovratno otplovili u plavičastim izmaglicama niz rijeku.

Rača je uvijek bila poveća varoš, a kako su se na ovim prostorima često mjenjala carstva, pa je ono novo, dolazeće, rušilo sve ono što je izgradilo prethodno, Rača je, kao ptica feniks, paljena i iz vlastitog pepela ponovo se dizala još veća i ljepša. Valjda joj je to sam usud predodredio.



Najveći procvat Rača je imala u dvadesetom vijeku, kada je Austrougarska izgradila širok put od Bijeljine do obale Save dužine od dvadeset kilometara, a pored njega i uskotračnu prugu. Time je Rača postala značajno saobraćajno čvorište, uzavrelo lučko mjesto i trgovački centar. Kompozicije malog voza "Ćire" iz Mezgraje i Ugljevika, svakodnevno su dovozile ugalj, a iz drugih mjesta u Semberiji iz podmajevičkom kraju drvenu građu i poljoprivredne proizvode, a lađama i širokim kolosjekom iz Šida stizala je industrijska i ostala roba.

U to vrijeme, ali i u Kraljevini Jugoslaviji, te u prvoj deceniji nove Jugoslavije, Rača je imala nekoliko hotela, veći broj kafana, zatim mesare, pekare, trgovine, brodsku agenciju i skelu. Roba preko Save, između dva voza, prevožena je velikom žičarom, a u šlepove su je tovarili lučki radnici - bećari.

Na željeznici, lađama, skeli, u magacinima, na žičari, trgovinama, hotelima i kafanama radilo je više od dvije stotine radnika, a ovo sada ubogo i usamljeno mjestašce na oštroj krivini između Bijeljine i mosta na Savi, bilo je značajnije i glasovitije i od same Bijeljine. Radnici su bili iz okolnih semberskih sela, a u vrijeme praznika u Raču na provod dolazila je gospoda vozovima i lađama iz gradova pored rijeke Save, pa i iz Beograda. U račanskim hotelima tada su svirali legendarni "Cicvarići" iz Šapca, a uz svoje daire pjevala je čudesna Sofka Nikolić.



Brodovi iz račanske luke plovili su do Beograda i dalje nizvodno do Crnog mora, te uzvodno Dunavom do svih velikih luka u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i Njemačkoj.

Prvi nagovještaji da će Rača izgubiti svoj strateški značaj bio je kada je kralj Aleksandar Karađorđević 1932. počeo gradnju mosta na Savi, uzvodno tri kilometra od luke. Taj period "odumiranja" Rače trajao je sve do početka pedesetih godina prošlog vijeka, kada su između Šida i Bijeljine krenuli direktni vozovi širokog kolosjeka. Valjda je i njih usud kaznio što su se drznuli o Raču, pa su i oni sada stali, a pruga im urasla u šipražje.

Kada su stali vozovi na račanskim obalama, onda su, jedan za drugim odlazili radnici, zatvarani su hoteli i magacini, otplovili su brodovi - Rača je ponovo zaboravljena. U njoj je ostalo desetak porodica, a kada je posljednji brod bio na njenom vezu u obalskom mulju nikla je vitka vrbova mladica. Sada je to gorostasna krošnjata vrba. Urasli su dokovi, podignute su tračnice, porušene su zgrade... Rači su, osim tih nekoliko starosjedelaca, vjerni ostali još samo alasi, ali je i njih sve manje.

Kada su buknuli ratni sukobi u Hrvatsakoj i BiH u Rači je podignuta carinarnica. Počeli su da se vraćaju radnici i službenici, a sa njima ugostitelji i trgovci. Očekivalo se da će se Rači ponovo vratiti stari sjaj i značaj. Radosti Semberaca, kojima je Rača veoma duboko urezana u kolektivnoj svijesti, brzo je došao kraj - nedaleko od mosta na Savi izgrađena je velika carinarnica i granični prelaz. I još jedan, drumski most „Evropa“.



Službenici su nabrzinu "pokupili" svoje kućice i napustili Raču. Iza njih su ostala brda otpada i smeća koje nisu mogle odnijeti ni visoke vode. Od uspomena na sjaj i slavu nekadašnje uzavrele Rače, prepune dobrih ljudi sa rijeke - bećara, ostale su još jedino stare stepenice kojima su su nekada caktale lakovane damske cipelice kupljene u Beču, Pešti ili nekoj drugoj evropskoj metropoli, velika alka za koju je vezana "Bela lađa", glasoviti putnički brod na liniji Rača - Beograd, stari često potkresivani dud u čijoj su se hladovini odmarali bećari i betonska greda sa perona bivše željezničke stanice. I to je sve što je ostalo od Rače.

Nestala je i Sremska Rača - preselila je uzvodno na livade kod mosta, oronula je i stara zgrada „Kapetanije“, porušen je i grad Marije Terezije. Nostalgičari i dalje vjeruju da će u Raču, ipak, doći lađe.

Ko to zna? Ako ništa, bar se u tim očekivanjima bude sjećanja na nekad uzavrelu lučku varoš, jednu od najglasovitijih na rijeci Savi.

Malo je izgleda da ponovo dođu lađe, jer vele da rijeka tu nije dovoljno duboka za velika plovila, da novoj, modernoj luci treba više prostora na obali, da...

Mnogo tih novih zahtjeva za luku. I to riječku. Običnu. Kao da će u nju pristajati preokokenaski brodovi!

E, kako bi bilo lijepo da se opet čuju caktanja damskih cipelica na betonskim stepenicama u luci, brujanje moćnih brodskih motora, pisak sirena i njihov otegnuti eho odbijen o modre posavske vrbake.

E, kako bi to tek lijepo bilo!

A izgleda tako nešto ne biva.

Ostaje samo pripovijest o uzavreloj varoši koja je sada napuštena, urasla u šiblje i korov, a izgradili su joj i betonski zid pored rijeke – da je štiti od viskih voda.

Nekad bješe glasovita Rača.

A možda tako hoće usud - Drina je jedina rijeka koja na svom ušću nema neki grad ili varoš.

Možda je to i zbog toga. Ko to zna?

BN televizija(T.N.)