Priča o konjima i Miti barjaktaru

Svekoliki život u ravnicama pored rijeka Save i Drine zavisio je od konja.

Republika Srpska 17.10.2016 | 10:10
Priča o konjima i Miti barjaktaru
U Sremu su gajeni krupni, izdržaljivi i jaki konji za obavljanje najtežih ratarskih poslova i za izvlaćenje velikih trupaca iz sremskih šuma.

Slično je i u Mačvi, ali se u toj ravnici držali, a i sada je tako, rasni trkaći konji.

Skoro da i ne postoji domaćinska kuća u Majuru, Bogatiću, Šapcu, Klenju i drugim mačvanskim mjestima a da nema bar jedno rasno grlo. Obično gaje kobile koje donose podmladak, a punokrvne ždrijepce uzagjaju samo odabrani domaćini, koje nakon završetka kasačke karijere puštaju na kobile.

Svako veće mjesto u ovoj ravnici između planine Cer i rijeke Drine ima i hipodrom.

Mačvanski konji pobjednici su na brojnim trkama u Beogradu, Šapcu, Bijeljini, Budimpešti i drugim gradovima. Većina rasnih grla je uvezena. Postoje ljudi koji pamte i bilježe pedigree svih kasačkih konja.

Na poseban način se određuju i imena ždrijebadima. Uvijek sa početnim slovom imena kobile majke, što omogućava da se prati rodoslov mnogih grla. Po pravilu imena imaju osamnaest slova.

Nekada su čitava imanja davana da se nabavi novi konj - da se osvježi krv, kako to kažu uzgajivači konja. Čini mi se da niko na svijetu ne voli trkaće konje kao Mačvani.

Mačvani su i u ratove odlazili na konjima. Nažalost, često su ti hrabri ratnici donošeni prebačeni preko konjskih leđa. Jedan od njih je poginuo na konju, ali na njemu nije vraćen u zavičaj. Sahranjen je tamo gdje je i poginuo.

To je barjaktar, zastavnik Mita Popović iz Sinoševića kod Šapca, učinivši na konju herojsko djelo 1915. godine u Ćićevcu.

Mita Popović rođen je 1888. godine u jednoj od najuglednijih familija u Srbiji tog vremena. Sva tri njegova brata bili su poznati ljudi: najstariji Marko bio je agronom, Rade đeneral i Andrija pukovnik. Mita je završio je četiri razreda gimnazije i bio je neko vrijeme i predsjednik opštine u Nakučanima.

Sve četvorica Popovića učestvovala su u odbrani Srbije u Prvom svjetskom ratu. I to na konjima. Bili su u bitkama sa Austrougarima na Ceru, Gučevu, Mačkovom Kamenu i Kolubari, a onda i protiv Nijemaca koje je predvodio feldmaršal Mekenzen kada je njegova soldateska 1915. godine probila odbranu Beograda.

Mita Popović bio je barjaktar divizijskog konjičkog puka. U Ćićevcu je njegova jedinica pružila žestok otpor Nijemcima 15. septembra 1915. godine, ali su, malobrojni i slabije opremljeni, popuštali pred jačim neprijateljom.

U neravnopravnoj borbi od cijelog konjičkog puka ostala je nekolicina konjanika. Neki su predlagali da se predaju, da ne ginu uzalud. Svi osim zastavnika Mite Popovića.

Mita je lagano, kao da se sprema u svatove a ne u sigurnu smrt, prvo skinuo divizijsku zastavu sa koplja, poljubio je i obmotao oko svoga tijela. Izvadio je sablju iz korica, visoko je podigao desnom rukom, a u lijevoj je držao oficirski pištolj, pa je na svom riđanu u galopu jurnuo na zaprepašćene Nijemce.

Kada se sasvim približio prvim neprijateljskim redovima, njemački oficir je komandovao paljbu. Mita je izrešetan mecima, obmotan divizijskom zastavu vojske Kraljevine Srbije, pao sa svog konja.

Mekenzenovi vojnici bili su zadivljeni herojstvom srpskog zastavnika na konju i visokim shvatanjem vojničke časti, pa su prenijeli tijelo Mite Popovića u Ćićevac i uz najveće počasti sahranili ga na sred glavnog gradskog trga. Podigli su mu i spomenik sa natpisom:
HIER RUHT EIN SERBISCHER FAHNENTRAGER - što na srpskom jeziku znači: OVDE POČIVA JEDAN HEROJSKI SRBIN.

Poslije počasnog plotuna, njemačke trupe su prodefilovale pored groba hrabrog srpskog zastavnika.

I sada na glavnom trgu u Ćićevcu stoji taj spomenik, neobično granitno obilježje, a na desnoj strani ćićevačke crkve stoji bronzana ploča sa imenom Mite Popovića iz Sinoševića kod Šapca. Njegov sin Mita, nosio je očevo herojsko ime, bio je ugledan i naočit učitelj u Nakučanima.

Sličnih priča o junacima konjanicima, koji su pokazivali kako se brani otadžbina ima na pretek u ravnicama pored rijeka Save i Drine. Novo vrijeme donijelo je nove običaje i načine ratovanja. Konjanika više nema u vojsci, ali zato ima dosta mirnodopskih, ovovremenih kazivanja koja su pitoma i milena kao i što su konji - graciozne i plemenite životinje.

Kazujemo jednu od njih.

Konj je najplemenitija i najljepša životinja. Ni čovjek čovjeku ne može uzvratiti ljubav i povjerenje kao što to može konj učiniti svom vlasniku ili džokeju. Nije onda ni čudo što konjarstvo u ravnicama sa obije strane rijeke Drine ima dugu tradiciju i što se u Semberiji i Mačvi uzgajaju punokrvna grla, koja su poznata na cijelom Balkanu.

Tačno se zna kada je koje grlo stiglo u ove ravnice, ko su im bili preci, a koje su potomke dali. Konjarstvo u Semberiji ima tradiciju dužu od stotinu pedeset godina. Pamte se sve trke, pobjednička grla, džokeji, vlasnici...

U Semberiji je, prije više od jednog vijeka, nastala i ona čuvena narodna pjesma Ah, moj doro. Savremena poljoprivreda i moderni život u selima bili su ozbiljno zaprijetili da posve potisnu konje, ali zahvaljujući entuzijastima posljednjih godina sve je više štala i ovih životinja. Ohrabruje što mladi, posebno djeca dolaze u štale i padoke, brinu se o konjima i jašu ih. Zato se s razlogom očekuje da će ponovo semberskim drumovima jezditi punokrvni konji.

Za razliku od Sremaca i Mačvana Semberci posebno gaje ljubav prema konjima. Veoma ih poštuju, jer su nekada njihovi preci su, sa sepetima okačenih preko konjskih leđa, došli u ovu ravnicu iz starog, kršnog hercegovačkog zavičaja.

Ti mali, ali čvrsti konji savladali su planinske vrleti, gorske zaravni, plahovite vode i duge ravnice noseći na svojim leđima djecu, starce i nejač.
Kasnije su i Semberci gajili rasne, punokrvne konje.

I sada to čine.

S iskrenom ljubavlju, naravno.

A priča o Miti barjaktaru često se pripovijeda u mačvanskim kućama.

I zaslužio je.

BN televizija (Tihomir Nestorović)

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

elmina spahovski

28.05.2018 11:18

Mite barjakrar je stvarno hrabar woow

ODGOVORITE