Iz serijala Priče zavičajne: Pajini dukati

Pripovijeda se. Ova priča liči na lijepe, milene, starostavne kaže kakve su nekada djedovi kazivali unucuma sjedeći uz ognjište u dugim zimskim noćima i kada su se rojile varnice sa upaljenih panjeva, pa sjale, dizale se uvis i nestajale nekamo u mrklini čađavog potkrovlja.

Republika Srpska 07.10.2016 | 10:20
Iz serijala Priče zavičajne: Pajini dukati
Zbog toga je i ova pripovijest posve iskričava. Zasja, uzdigne se iznad kazivača i slušalaca, pa se negdje skrije. Vele da se ona uistinu dogodila i da se dugo pomiljala, a onda se vremenom, sladunjava i neobična, i kao i iskre sa ognjišta, gasila i nestajala. Skoro je zaboravljena. Sada se samo ponekad, uzgred pomene u gradiškim selima podno Prosare – između ove gorovite gore i rijeke Save, pa se opet nekamo zaturi. Da se ne bi posve ugasla prvi put je bilježimo i prenosimo drugima.

U nekom selu pod Prosarom, nekad davno, ne zna se u kom dobu ali zasigurno u austrougarskoj carevini, dogodilo čudo neviđeno. Skoro bajkoliko. U tom kraju živio je siromašak Pajo. Da bi prehranio čeljad danonoćno je radio, čak i najteže poslove. Pa kako to biva u pripovijetkama iz davnina davnih, nedokučivih i pokrivenih svim velovima vremena, Paji se posrećilo – ispod povećeg panja iskopao je ćup pun dukata. Neviđeno bogastvo. Kao u bajci.

Zlatnici. Na pretek. Neslućeno mnogo.

Ko ih je tu zakopao, sakrio ili ostavio, svejedno, čiji su, iz kog su vremena, odakle su i kako tu dospjeli nikad se neće saznati. Pajo je, više iznenađen i uplašen nego obradovan, krišom presuo dukate u torbu, pa ih ponio u prvi četvrtak, kada je pijačni dan u Gradišci da ih proda. Tako je nekada na tržnicu nosio pasulj, jaja, orahe, žito...

Svrati u kafanu na pijaci, sjedne za sto u njenoj sredini - za onaj rezervisan za gazde i viđenije goste - i naruči rakiju.

- Bježi, goljo, od tog stola. Ne prljaj mi stolice. Ako imaš para sjedi tamo za vrata – izderao se kafedžija na njega.

Siromašak Pajo u iznošenoj, izblijedeloj odjeći, na kojoj je bila sve zakrpa na zakrpi, neobrijan i sa iskrzanom šubarom, izvadi iz džepa dukat i zveknu ga na sred stola.

- Gazda, rakiju! – oštro mu naredi Pajo.

- Odma'... Odma'... Dijete, daj rakiju ovom domaćinu. Požuri! – odobrovolji se kafedžija i bijelom krpom poče brisati sto ispred njega.

- I pečenja jagnjećeg – naredi siromašak.

- I flašu rakije – dodade kafedžija.

- Odakle si domaćine? – upita ga sjedajući za njegov sto.

- Dolje ispod Prosare. Pored vode Save. Kuća mi je pored ćeste kod krive jabuke.

- A imaš li ti još ovih dukata?

- Ih. Koliko 'oćeš. Punu torbu! Donio sam i' prodati – razvedrio se Pajo.

- Pa, evo, ja ću ti ih kupiti – ponudi se kafedžija, pa torbu s dukatima, bez brojanja, pogodbe i cijene, odnese u svoju sobu. – Dijete, ovom domaćinu na sto šta mu srce želi.

A Pajo se raskravio. Bosonog se raskoračio za stolom, zavaljen u stolici. Prvi put u životu. Sjedi za punom trpezom ića i pića i to na sred kafane. Pijaca pritisla tržnicu. Sljegao se silan svijet s Prosare, iz Lijevča, otud od Kozare, pa i Priječani iz Slavonije.

- Dijete, počasti ovog čestitog domaćina – naređivao je kafedžija, pa čim bi šta od posuđa ostalo prazno mladić bi ga odmah sklanjao.
Bližilo se podne. Vrijeme kada se seljaci pripremaju za povratak kući. Pijaca se polako praznila. A Pajo i dalje raspojasan. Nakrivio šubaru – gazda. Razdrljio kosmata prsa. Raširio se. Čini mu se da je svojim tijelom ispunio cijelu kafanu. Zadovoljan. I srećan. Niko kao on. Glavni. Sada, eto, i bogat.

- Gazda, da vidimo račun – reče kafedžiji.

- Ama, dobri domaćine, sjedi i uživaj. Pa, ne pravi se svaki dan ovakav posao. Dijete, daj rakijue i raščisti sto ispred čovjeka da mu ne smeta.
Pijca se prazni. Sve je manje seljaka. Posebno onih ispod Prosare. I Paji se ide kući. Kupiće, misli, mesa, rakije, dva velika 'šenična kru'a u pekari, alve, gaća, opanaka, košulja... Da se svi njegovi siti najedu i obuku.

- Gazda, da vidimo račun

- Odma', domaćine, samo da poslužim ove goste. A koji ti ono bješe?

- Pajo. Težak ispod Prosare.

A sunce otskočilo. Kasno popodne. Pijaca odavno prazna. Svi su otišli kućama jedino gradska sirotinja prebira po placu tražeći neku izgubljenu paru ili nešto što su zaboravili seljaci.

- Gazda...

- Šta je, goljo. Šta se dereš? – prekide Paju krčmar.

- Pa, gazda da vidimo onaj račun za dukate.

- Dukate? Kakve dukate? Jesi li ti sišao s uma. Otkud tebi dukati?

- Pa, jutros mi utvrdismo pos'o. Dao sam ti punu torbu dukata.

- Ljudi, čujete li ovu pijanu budalu? Kakvi dukati? Sjediš tu i žvalaviš uz čašicu. Ni za nju nisi platio, a išteš nekakve dukate.

- Napolje s njim. Udri seljčinu – prijetili su varošani kojih je najednom bila puna kafana.

Tako i bi. Izbaciše Paju iz kafane. Izudaraše ga nogama i motkama, pa se sve smiri. Siromašak krenu polako u svoje selo. Dukati kako došli, tako i otišli. I nije mu bilo žao. Ako ništa – bar se jednom u životu jadničak gazdinski najeo. I napio koliko mu je duša tražila.

Pajo se ponovo vratio svom težačkom poslu, a od svega toga ostala je ova pripovijest. Istinska. I poučna. Zanimljiva, tugaljiva i nesvakidašnja.
U tom kraju više nikad niko, bar da se zna za to, nije iskopao dukate. Niti bilo šta skupocjeno. A da li će? E, to niko zna?

BN televizija (Tihomir Nestorović)

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

Major

07.10.2016 12:24

Mislim da se vlasnik kafane prezivao Dodik

ODGOVORITE