U posjeti najbogatijoj rogatičkoj porodici

Maja, Nenad, Vojka, Bogdan, Suzana, Gorica, Nevena, Dragoljub, Dušica, Dušan, Snježana, Jovanka i Danijela Gluhović iz Božina kod Rogatice su srećna porodica. Nemaju baš sve što mi ostali imamo, ali zato imaju ono što mi nikada imati nećemo.

Republika Srpska 06.10.2016 | 12:56 Gluhovići sa Božina dočekuju nas pred kapijom. Najmlađu Danijelu nosi jedna od sestara. Maja nam otvara kapiju i vodi nas u kuću. Tu je i domaćin Nenad. Sjedamo za sto. Nude nas kafom, rakijom i sokom. Nedostaje čaša, Maja traži da ih donesu.

– Mama, nemamo više čaša, sve polomio Dragoljub – kaže jedna od djevojčica, pa šmugnu među braću i sestre.



Maja je 1980. godište, a muž joj Nenad rođen je 1958. godine.

– Prevario me je, mladu i ludu – kaže Maja.

– Ma nisam, mene je rat prevario pa se ne stigoh oženiti prije. Našla si sa mnom sreću koju ni sa kim drugim ne bi – veli Nenad, pa otpoče savijati cigaretu duvana.



–Jesam, hvala Bogu, srećna sam da srećnija ne mogu biti – odgovara Maja.

Pokušavam izbrojati djecu očima, ali ne uspjevam. Razgovaramo, ima žamora, ima priče uglas, ima smijeha, ali plača– nigdje. I ni od koga. Čak i najmlađa dvomjesečna Danijela iako je gladna ne plače. Majka Maja uzima je i hrani je na grudi, onako kako je jedino ispravno malu djecu hraniti.

Bogdana džaba dozivaju, neće da siđe sa sprata. Njemu je 19 godina, već je momak, pomaže roditeljima u svim poslovima, ali nije rad da ga novinari fotografišu. Pitamo jesu li djeca zdrava.

–Jesu, hvala Bogu, nikad ni jedno doktoru otišlo nije! – pričaju Maja i Nenad uglas.



–Evo, ova se rodila 02. februara 2012. kad su oni najveći snjegovi bili –kaže Maja.

–Ona nikad ne da čarape da joj obujemo, vazdi bosa hoda– dodaje Nenad.

–Kad je medo spav'o, rođena sam – ubacuje se Snježana.

–Snježana, dođi malo kod mene! – dozivam je.

–Nisam ja Snježana, ja sam Jovanka, čiko, ja nisam rođena kad su bili snjegovi i medo spav'o, nego u kolima hitne pomoći– obruka me Jovanka.

–Majo, možeš li nam nabrojati imena djece a da ne pogriješiš?

–Mogu: Bogdan, Suzana, Gorica, Dragoljub, Dušica i Dušan oni si blizanci, Snežana, Jovanka i Danijela – nabroja Maja, ali pogriješi. Zaboravi Nevenu, Bog je ne zaboravio. Ona nije tu, nije na očima, u školi je, ide u drugi razred srednje škole. I Suzana fali na fotografiji, ona je u devetom razredu osnovne škole. Ni Bogdan nije na snimku, on ne voli novinare. Od njih desetoro šestoro ide u školu. Šest đačkih torbi, šest olovaka, šest...Tri sina i sedam djevojaka – računam u glavi, a sve se bojim pogriješiću u računici. Nadam se da u ovom nabrajanju imena pogriješio nisam!

–Biće i tri snaje i sedam zetova, akobogda – dodaje Nenad. Daće Bog pa će biti tako!

–Kako ste se odlučili za ovoliko djece? – postavljamo glupo, klasično novinarsko pitanje.

–Djece, zdravlja, slobode i para nikad ne može biti puno! – odgovara Nenad.

–Ja sam sama rasla. Oca nikad upoznala nisam, a podizala me je baba. Ostala sam željna braće i sestara. Moja djeca toga željni ostati neće! – odgovara Maja.

Sve vrijeme razgovora sa nama Maja Danijelu nosi u naručju, ko mačka mače, i hrani je.

– Kako živite? – istresamo još jedno od otrcanih pitanja iz novinarske torbe.



–Dobro – odgovara domaćin – radimo i živimo od svog rada. Od poljoprivrede. Držimo pet krava, tridesetak ovaca, koke, i dvije svinje. Idemo i u nadnicu, najstariji Bogdan i ja, vrijedni smo i traženi radnici. Imam malo svoje zemlje, svega osam duluma, pa radimo tuđu. Nakupili smo sedman'est sijena i oko 'iljadu bala, mogu prehraniti svoju stoku, a imam i prodati ako ko zatraži.

Djeca nisu neuredna, nisu ni neobučena, mada jedna od djevojčica hoda po kući samo u atlet-majici. Odbija da se obuče, kaže da joj nije hladno, mada se napolju dobrano osjete prvi decembarski mrazevi. Nema svađe, nema nepotrebne buke, samo smijeha i šale. I ljubav. Stariji nosaju mlađe, jedan brat uzima papirnu maramicu i briše nosić mlađoj sestri. Samo pomalo zaviruju oko novinarskog fotoaparata, ali i to rade diskretno i simpatično. Zahvaljuju kad im ga dajem da pogledaju, i brzo ga vraćaju.

–Koliko vam treba hrane mjesečno? – pitamo.

–Jedan metar brašna i dvadeset kila šećera treba samo za doručak. To djeca najvole da doručkuju, hljeba i šećera. Ulja nam treba petn'es litara, bogami nekad nestane i to pa moram da prikupim još jedno pet litara– odgovara Maja.

–Ako kupujemo 'ljebove, ljeti kad se ne loži vatra, bogami, treba nam petn'estak somuna danas. Dobro jedu, zdravi su. Ne vole baš meso, više vole namazati po hljebu kajmaka, paštetu i tako to. Vole i jaje na kajmaku, a toga imamo, hvala Bogu. – dodaje Nenad.

–Slušaju li vas djeca? – pitamo.

–Šta nas, oni slušaju cijelo selo.– odgovara Nenad.

–Još nije rođen ni Stanko ni Stanka, hoće li biti stanke sa djecom? –pitamo.

–Otkud znamo šta će Bog dati još – uglas odgovaraju Maja i Nenad.



Porodica na prvom mjestu

I dok im iz Crvenog krsta uzimaju brojeve cipelica, cipela i cipeletina za djecu, mi ne uspjevamo da zabilježimo o kojim brojevima se radi. Vjerovatno to i nije neka greška, koji god broj da im donesu nekom će pasovati. Sa dvanaestoro Gluhovića u kući živi još i baka Vojka, Nenadova majka trideset treće je godište i ima penzijicu stotinu dvadeset tri marke. Gluhovići primaju dječijeg i materinskog dodatka oko devetsto maraka, a prirađuju još i baveći se poljoprivredom.

Nenad je borac prve kategorije, preratovao je, kaže, sva ratišta u Republici Srpskoj, odlikovan je i ordenom Nemanjića. Pitamo ih trebaju li im dječiji kreveci ili kolica.

Ma kakvi, ni jedno od djece nije imalo ni kolica ni krevetac, spavaju sa roditeljima. Rasporede se, Maja sa bakom i mlađom djecom u prizemlju, Nenad sa ostalima na spratu. Čudimo se kako onda „roda" stigne da im donosi prinovu, pošto supružnici spavaju u svojevrsnom karantinu. Kažu da su za česte posjete „rode" najviše krivi poljski radovi.

U gostima kod Gluhovića boravili smo skupa sa predstavnicima Crvenog krsta Republike Srspke i opštinskog CK, Đokom Mihajlovićem i Vesnom Ristić, u okviru akcije „Porodica na prvom mjestu". Pošto ide zima, ovi prvi donijeli su im na poklon šporet na drva, a drugi poklon-pakete u kojima je hrana i sredstva za higijenu. Kuća im je sagrađena kroz program Vlade RS za porodice sa četvoro i više djece. Pomoći ima, povremeno, i od lokalne zajednice.

Iz CK obećaše i 200 kg brašna, 100 kg šećera i 30 kg ulja. Kad bi ljudi koji nam svima „kroje kapu" navratili, ponekad, kod ovakvih porodica srca bi im sigurno bila mekša a duše ljepše.



Ostavljamo Gluvoviće u njihovoj sreći. Duboko zamišljeni da li smo, mi koji imamo po dvoje djece, promašili svoje živote.

Piše: Zoran Janković