"Svrakin bluz" Ursule Jović iz Australije

Glasoviti film „Australija“ reditelja Baza Lurmana, romantična epska avantura, smještena pred početak Drugog svjetskog rata, kada britanska aristokratkinja ledi Sara Ešli, glumi je Nikol Kidman, dolazi na daleki kontinent da spasava naslijeđeno imanje i time ulazi u veliku avanturu svoga života. U ovoj dirljivoj priči ledi Ešli uz velike teškoće uspijeva da sačuva imanje.

Republika Srpska 20.08.2016 | 13:16 Film je sniman u okolini sjevernoaustralijskog grada Darvin. U čitavoj galeriji likova tog filma posebno se ističe mlada tamnoputa glumica koja igra aboridžinsku ženu Dejzi. Spasavajući svog sina Dejzi na dramatičan način strada u velikom bazenu vodotornja na ranču.
Gorka i tragična sudbina te aboriodžinske žene nikoga nije ostavila ravnodušnim, ali je malo ko znao da je ta mlada australijska glumica Ursula Jović, po ocu srpskog, semberskog porijekla, a po majci Aboridžinka i da živi baš u Darvinu.

Tek kasnije, kada je film „Australija“ postao svijetski hit brojni srpski listovi u svojim napisima otkrivaju da je Ursula odnekud iz Srbije, da je ponosna na svoje srpsko porijeklo i da je veliko glumačko iznenađenje.

Za Australijance, za njene zemljake, Ursula Jović je već bila poznata džez pjevačica i glumica, jer je i do tada ostvarila zapažene uloge na australijskoj pozorišnoj i filmskoj sceni, a na muzičkoj već je uveliko sjala njena zvijezda.

Ursula Jović je zaista srpskog porijekla. Tačno se zna čija je i ko su joj najbliži srodnici. I ona to zna ali i njeni Jovići u Semberiji jer su Ursulini korijeni u selu Brodac. Još određenije - u njegovom zaseoku Jelaz, samo kilometar i po od mosta na rijeci Savi i graničnog prelaza Rača.

Njen otac Slobodan je od oca Dimitrije i majke Milije. Tako ova diva u malenom Jelazu ima brojnu rodbinu: stričeve, strine, braću, sestre... Ima rodbine i u ostalim semberskim selima.

Jelaz je neveliko naselje, sa tridesetak kuća poredanih kao perle na đerdanu duž puta koji prolazi kroz njega i gubi se u prostranoj semberskoj ravnici. U Jelazu je, vele, oduvijek bila borba neprestana sa prirodom: sa baruštinama, glibom, povodnjima, komarcima, sa neplodnim njivama, gustim šumama, divljači, ribama, graničarima, sušama...

Upamćene su i velike poplave, posebno ona katastrofalna 2014. kada se Jelaz davio u povodnju dubokom više od dva metra.
Pamte se i sušne godine. One posne. Bilo kako bilo u Jelazu su uvijek bile gladne godine.

Jovićima je to, posebno, svojstveno. Oni su stara semberska familija. Imaju nadimak Karabovići. Pokatkad ih nazivaju Džidžićima, jer im je nekada predak Miko stalno pjevao pjesmu Oj, djevojko, džidžo moja, pa zbog toga je ostao upamćen kao Miko Džidžo, a njegovi potomci postadoše Džidžići.

Jovići su tihi, vrijedni i čestiti ljudi. Ursulin djed Dimitrija bio siromašak ali pošten čovjek. Imao je četiri sina: Slobodana, Petra, Stjepana i Slavišu.

Slobodan je Ursulin otac. Najstariji je od braće Jovića. Rođen 1950. godine. Otišao je poodavno iz rodnog Jelaza u inostransatvo. U Australiji je četrdeset i tri godine.

Njegov brat Petar, poznatiji u selu kao Perinje, jedno vrijeme je živio u Zaječaru. Tamo se orodio i sa porodicom se vratio u Jelaz. Stjepan i Slaviša sve vrijeme su bili u selu.

"E, da mi je da još jednom vidim brata Slobodana, pa da umrem", godinama je, sa sjetom, govorio Stjepan, koščat, spretan i jak.
Umjesto nekadašnje male Dimitrijine kućice sada su u Jelazu tri kuće zidanice braće Jovića. Ono po čemu su sva četiri brata poznata jeste da su spretni ribolovci.



Eto - Ursula Jović je Semberka. To se oduvijek u ovom kraju znalo, ali niko nije posebno isticao da u dalekom svijetu imaju poznatu rođaku.

Njena baka Milija, poodavno upokojena. Svoje unuke s drugog kraja svijeta koje nikad nije vidjela, nazivala ih je „moji čokoladni“, jer su tamnije puti zbog aboridžinskog porijekla po majci.

Nije čudo što Ursula oduvijek željela da dođe u očev zavičaj. Da vidi rodbinu, svoju krv, a jedina veza sa njima bila su rijetka pisma i na njima nacrtane ruke njenih najbližih.

Naime, u ovom kraju kada se šalju pisma rođacima u tuđinu onda djeca stave ruku na papir, pa olovkom opcrtaju raširene prste. Australijska djevojčica čeznula je da kad tad stizne te rođačke ruke sa raširenim prstima koje su joj bile važna spona sa srpksim porijeklom.

Slobodan je po dolasku u Australiju u gradu Darvinu oženio Aboridžanku sa kojom je izrodio troje djece djece. Ursula je rano počela da pjeva, a sa trinest godina time se ozbiljnije počela baviti. U brojnim intervjuima potvrđivala je da je taj talenat nasledila od oca Slobodana, koji je u Australiji dobio ime Sten.

Majka Polin, Aboridžinka nazvala ju je Svraka, prema boji crno-bijelog tena. Djevojčici se to ime nije dopadalo, a kasnije ga je prihvatila, pa je njen najveći muzički projekat Svrakin bluz.

"Svraka ima crno i bijelo perje. Tako je i moje porijeklo crno-bijelo. Ponosna sam na moje korijene i na ime koje mi je dala majka. Ja i jesam pola bijela a pola crna. To me mnogo snaži. Ako posjetim zavičaj moga oca Slobodana pripremiću za tu priliku i poseban kabare „Svrake“. Želim i da naučim dosta srpskih pjesama", napominjala je u Ursula u štampi.

Po svemu sudeći na njeno opredjeljenje da se bavi pjevanjem i glumom uticao je baš otac Slobodan. Pošto nije imao fotografija iz djetinjstva on je svojoj djeci sve što je proživio dočaravao mimikom – nekom vrstom pantomime. Jovići su se u Australiji često selili, pa je i Ursula izgubila sve fotografije iz svog djetinjstva.

Najviše žali, veli, što je izgubila jednu fotografiju bake Milije.
Ursula se obrela i u pozorištu i na filmu, a pjevala je i u operi. Za svoj umjetnički rad u Australiji dobila je niz priznanja U 2007. godini za najbolju pozorišnu glumicu dobila je nagradu „Helpman“. Nekoliko puta je nominovana i za najbolju glumicu u mjuziklu.
U 2016. godini proglašena je za najusapješniju mladu glumicu Australije.

Igrala je u četiri zapažena australijska filma, ali i u nekoliko televizijskih serija.
Njen projekat „Megpie blues“ ili „Svrakin bluz“ ustvari je priča o životu njene porodice, o spoju srpske i aboridžinske kulture, o ljubavi njene majke Polin Mirilman i oca Slobodana Jovića i njihove djece.

Ova predsatava nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pa i ona sma tokom igre ne krije emocije - često u pjesmi i glumi iskreno pusti suzu, pogotovu kada pjeva o teškim uslovima u kojima je živila njena porodica između Darvina i malog mjesta Maningrid u oblasti Arnhem. Ursula zadivljuje i publiku i poznavaoce pozorišne i muzičke umjetnosti svojim jedinstvenim glasovnim i glumačkim mogućnostima.

Sudeći po svim njenim pričama mnogo je vezana za oca Slobodana, koji je u Australiji bio zidar, jer svoju djecu zvao sa „pile“ i „sine“. Ursulin muž je irskog porijekla i imaju kćerkicu Djarlu.

Jovići su ponosni na svoju Ursulu, a njen posao, slavu i uspjeh shvataju kao nešto normalno, kao ono što je skladan spoj talenta, nasljeđa i mukotrpnog rada. Uostalom Jovići su naučili da pate i da trpe sve nedaće. Njima je život baš borba neprestana. A takav je, eto, i njihove Ursule.

Drže se oni one narodne izreke: Ne ponesi se u dobru, a ne ponizi se u nevolji.
Ipak, s velikom željom iščekuju dan kada će Ursula doći u Jelaz, pa da onda svima i na sav glas pokažu svoju čokoladnu divu, jer je ona njihova krv. Rod ime je najrođeniji.

*
I dočekali su!
Onda je došao oktobar 1915. godine i osvanuo je srećan dan – Ursula i njen otac Slobodan došli su u Jelaz.
Među svoje.
Diva je konačno čvrsto i iskreno stisnula ruke svojih najrođenijih.
U stvari, Ursula je kao gost Fondacije „Nikola Tesla“ i Ambasade Australije u 2015. godine Srbiji otvorila Međunarodni džez festival u Beogradu. Pjevala je. Kao nikad prije. Iz najskrivenijeg dijela svoje tankoćutne duše. U publici i njeni stričevi – njeni Jovići. Njena krv.

U Jelazu neviđena radost. I suze. Radosnice. One tople što razgaljuju, što se gutaju. Slobodan nikako da se orijentiše u rodnom dvorištu. Nema više one naherenog kućerka iz koga je potekao. Braća Stjepan, Petar i Slaviša podigli nove kuće – na sprat. Kada je otišao iz Jelaza samo je jedna kuća u Mitrovićima tako izgledala.

Sve je promijenjeno. Ostali sdamo orah i jedna jabuka. Čudom se čudi priči o velikom potopu od prije dvije godine.
A Ursula.
Gospodstvena. Nježna. Tanana. Sa osmijehom. Grli Joviće. A svi njeni. Ni po čemu, osim po smiješku i tihoj priči, ne može primijetiti da je to istinska filmska i muzička zvijezda.

Jednostavna je. Želi da uči srpski jezik. U stvari, Ursula ne zna ni srpski niti aboridžinski jezik, ali na srpskom zna pjevati veći broj naših starih pjesama.
I Jelazom se te jeseni vijorio njen odnjegovani, umjetnički zlatni glas. Pjeva „Hajde, Jano“. Besprekorono na srpskom jeziku izgovara svaku riječ pjesme. Uzdizao se iznad modrih vrbaka, prostranih njiva, do rijeke Save do samih nebesa.

Otac Slobodan joj pokazuje svoje staze djetinjstva: Dutkovicu, Ljeskovaču, Kuševu, Linije, baru Jelaz... Pokazuje joj i kako njihovi Jovići uzgajaju povrće. Ime svakog ploda izgovara na srpskom jeziku. Ursula to ponavlja, sa posebnim akcentom, a onda se nasmije.

Slatko se nasmijala i kada je čula pripovijest o svom pretku Miki Džidži – o onom koji je, čuvajući stoku u lugovima, pjevao o nekoj djevojci.
Prvo je rekla – Miko Dzzidzzo, a onda je to ponovljala sve dok nije tečno izgovorila Džidžo.

Prvi put je u očevom zavičaju vidjela i svraku. Onu skakutavu, nemirnu i znatiželjnu crno-bijelu pticu po kojoj je dobila nadimak.
Naučila je praviti i pitu sa sirom po receptu njene bake Milije. Obećava da će se ubuduće sirnica uvijek u svečanim prigodama naći na njenoj trpezi u Australiji.

Sedmicu dana kasnije Ursula i Slobodan su otputovali u Australiju.

Tamnoputoj djevojčici, sada svjetskoj filmskoj divi, ispunila se želja – vidjela je očev zavičaj i svu svoju rodbinu.
Ostvario joj se davnašnji san, a boravakom u Jelazu sada je dosanjala još jedan san koga će na delakom kontinentu ponovo snimati, prebirati, slagati uspomene...

Čvrsta je u namjeri da ponovo dođe u očev semberski zavičaj.
I hoće.
Takvi su Jovići.
Kad nešto obećaju to i urade.
Ursula je njihova – Jelažanka.
Ali i svijetska sjajna zvijezda.

Početkom ljeta 2016. godine pobolje se Stjepan Jović. Iznenada. Teško. Obori ga opaka bolest. Iz Darvina ponovo je došao Slobodan. Nekoliko dana bdio je uz bratovu bolesničku postelju.
A onda se Stjepan upokojio. Prije toga vidio je australijskog brata.
Mir pepelu njegovom.

Tihomir Nestorović
Iz serijala BN televizije „Priče zavičajne“