"Maratonci" uspjeli pobjeći cenzorima

Najbolji srpski filmovi po oceni kritičara su u žanru komedije. Filmadžije sa ovih prostora oduvek su znale kako da zasmeju publiku.

Srbija 09.03.2015 | 07:17
"Maratonci" uspjeli pobjeći cenzorima

Kažu da je srpski humor jedan od najboljih u svetu, pa nije neobično da su upravo ti filmovi probili granice i popularni su ne samo u susednim nam zemljama, već i širom sveta. Koliko je pisano i pričano o ovim filmovima, čini se da se sve zna, ali nešto je, ipak, ostalo manje poznato.

"MARATONCI TRČE POČASNI KRUG"

Svima je već poznata priča o pet generacija porodice Topalović, koji se u filmu "Maratonci trče počasni krug", u režiji Slobodana Šijana, međusobno nadmeću za ostavštinu starog Pantelije. Međutim, manje je poznato da je direktan povod za nastanak ove crnohumorne komedije bila kritika tadašnjeg autoritarnog sistema. Dušan Kovačević je dramu, po kojoj je snimljen film, napisao 1972. i, kako nam kaže, vlast ga je u to vreme podsećala na pogrebno preduzeće:

- Mahom su svi bili na vlasti doživotno i nije bilo čak ni nagoveštaja da će neko od političara iznenada otići.

Početak snimanja filma nekoliko puta su odlagale raznorazne komisije. U to vreme zvanično nije postojala cenzura, ali su raznorazna "tela" zapravo imala ulogu cenzora i odlučivala šta može pred publiku, a šta ne.

- Zabrana je stavljena na prvu verziju scenarija "Maratonaca" - kaže Kovačević. - Izbačeni delovi, međutim, nisu promenili suštinu poruke filma. Ono što je zasmetalo cenzorima, na kraju je bilo potpuno nevažno.

Kulturna javnost u to vreme znala je ko su oni koji su zaduženi da motre da nešto, protiv "naroda i države", ne procuri u javnost. Makar i u jednom filmu. Tadašnji kulturni poslenici dobro su se opekli o dojave profesorke na Pravnom fakultetu u Beogradu, zatim književnika i najmlađeg direktora Narodnog pozorišta i tadašnjeg predsednika Gradskog komiteta SK Beograda. Profesorki sa Pravnog fakulteta zapalo je da prati snimanje "Maratonaca". Sve troje su, kažu njihovi savremenici, delovali iz pozadine.

- Postojalo je nekoliko imena, znam da je bila čuvena neka "drugarica", ali sam njeno ime zaboravio. Imam dobru osobinu, a to je da sam celog života uspevao da zaboravim ljude koji su mi nebitni - govori Kovačević.

"RAD NA ODREĐENO VREME"

Među najboljim srpskim komedijama svakako je i "Rad na određeno vreme", reditelja Milana Jelića. Ovaj film o različitim mukama Siniše Pantića (Ljubiša Samardžić), kome se sve događa na "određeno vreme" i Svetlane Milanović (Milena Dravić), samohrane majke dečaka (Nikola Kojo) koji bi da najzad stekne oca na neodređeno vreme - rado repriziraju.

Ispostavilo se da je zaplet filma idealan za dalje razvijanje priče o problemima u SFRJ, iskazan kroz niz komičnih nezgoda glavnih junaka. Film ima satirične elemente na ono vreme - osamdesetih godina. Tada je već bila nezaposlenost, nestašica struje i benzina, kafa se švercovala iz Soluna, ljudi su više bili usamljeni, porodica se raspadala... Jelić je sve to utkao u toplu životnu priču, koja osim komičnim obiluje i lirskim scenama.

"MI NISMO ANĐELI"

Retko kome bi palo na pamet da se paralelno sa snimanjem filma "Mi nismo anđeli" Srđana Dragojevića, te 1992, događala i regrutacija obveznika JNA za Vukovar. Mnogi članovi ekipe, kao i drugi potencijalni regruti, svako veče spavali su na drugom mestu krijući se od regrutacije.

- Negde na kraju snimanja i početka montaže, meni su uručili poziv za front - priča Dragojević. - No, moj profesor, Bajo Šaranović, zamolio je vojne vlasti da mi odlože regrutaciju, dok ne završim montažu filma. Pri kraju montaže, rat u Vukovaru bio je završen i mi smo iz studija gledali kako se postavljaju barikade u Sarajevu.

Film je bio veoma uspešan na prostoru tada već bivše SFRJ. Na piratskim video-kasetama prikazivan je sa obe strane fronta.

- Zvali su nas tada iz inata na jedan mali festival u Peruđu, uprkos sankcijama. I to je jedina međunarodna nagrada koju su dobili "Anđeli" - veli Dragojević.

"KO TO TAMO PEVA"

Retko ko zna da je film Slobodana Šijana "Ko to tamo peva", rađen po scenariju Dušana Kovačevića, inspirisan istinitim događajem. Istorijska je činjenica da je autobus tada čuvene firme "Krstić" išao za Beograd baš tog dana.

Tokom snimanja glumci su mislili da snimaju svoj najgori film i da je to što rade uzaludno. Ali, metaforična priča o raspadu jedne epohe oličene u starom dotrajalom autobusu i neobičnim putnicima koji putuju do Beograda i stižu u trenutku bombardovanja i početka Drugog svetskog rata proglašena je za naš najbolji film svih vremena.

Ovo delo teško je zamisliti bez scena u kojima na harmonici i drombuljama svira jedinstveni romski tandem, pevajući kultne stihove: "Nesrećnik sam odmalena..." ili legendarni uvodni stih "Za Beograd, za Beograd"... Mnogi su od Šijana zahtevali da iz filma izbaci legendarne romske songove "Nesrećnik sam odmalena". Čak su mu i prijatelji govorili da songovi uništavaju film. Reditelj je, međutim, u inostranstvu zbog toga dobio komplimente za jednu od boljih upotreba brehtovskog principa na filmu.

KINA
"Rad na određeno vreme" posebno je popularan u Kini. Godinama se prikazuje u bioskopima, a snimljen je i DVD u kome su naši glumci nadsihronizovani i govore na kineskom jeziku. Zanimljivo je čuti Seku Sablić kad na kineskom kaže Bati Živojinoviću "Ćin, ćin Milutin" ili "Nji hao Seka i Bata"...

"TESNA KOŽA" - MEDIJSKI FENOMEN

Šojić i Pantić jedan su od najduhovitijih tandema u istoriji domaćeg filma. U vreme kada se pojavio, 1982, film "Tesna koža" bio je broj jedan od Vardara, pa sve do Triglava.

- "Tesna koža" je autobiografski film stvarnog i običnog sveta - kaže reditelj Mića Milošević. - U početku je bio kritikovan kao jeftini i šund, ali moji filmovi nikada nisu bili po akademskim pravilima, nego su se lepili za život, proizlazili iz životnih situacija i okolnosti. Neka vrsta dokumentarne komedije. Tu vidim njihovo trajanje i danas.

Kritičari su "Tesnoj koži" predvideli da neće trajati duže od jedne sezone. Pisali su da je film napravio čovek koji mrzi ljude! Ali, od tadašnje autsajderske pozicije vremenom se stiglo do kultnog legitimiteta. Neprestane televizijske reprize i dalje odražavaju taj medijski fenomen.

ŠTA JE PISAC HTEO DA KAŽE

Svaka filmska kuća imala je nekada svoje upravne i umetničke odbore. A svaki odbor imao je po jednog gradskog činovnika zaduženog za cenzuru. Od njega je sve zavisilo.

- Na političkim forumima i sastancima razmatralo se šta je pisac hteo da kaže. Mnogi su odmah prepoznali alegoriju između pogrebnog preduzeća i tadašnje države - seća se Kovačević.

Izvor: Večernje novosti

 

 

Komentari / 0

Ostavite komentar