Rajko Vasić: Put do sportskih zvijezda

Moderni fudbal, kao i sport uopšte, velika je i skupa storija o tragediji. O velikoj količini pojedinačnih tragedija.

Lako je sada biti navijač i oduševljenik Đokovićev, npr. Jer je teško saznati koliko je hiljada i hiljada mladića uništilo svoje ličnosti i karaktere, istrošilo i zadnji međuprst ambicije i volje i para, ostalo invalidno i bez adekvatnog obrazovanja i sposobnosti za samostalan život. Jer su išli putem kojim je jedini uspio da prođe Đoković. I popadali.

Još su masovnije tragedije onih koji su išli ili idu putem Mesija i Ronalda. A prije njih dvojice samo bog zna koliko ih je bilo. Onih za kojima su išli nesretnici.

Za te hiljade tragedija nije kriva samo priroda. Jer im nije dala dovoljno talenta, istrajnosti, snage i mogućnosti da uspiju. Kriv je veliki biznis balon koji je zarobio svaki sport koji ima barem jednu sisu za mužu profita.

Krvoločnost tog profitnog balona svemoćna je toliko da se proteže i do najsiromašnijeg gledaoca u publici. I on počinje da razmišlja i, što je lošije, da se ponaša kao krvnik tog profitnog balona.

On postaje lav a igrači njegovog tima gladijatori.

Iskusio je to, nekidan, Stiven Džerard, Sveti Sava Liverpula i Enfilda.

Enfild je stadion koji, kad je pun publike, najviše na svijetu voli svoj tim. To je stadion koji ima svoju pjesmu. Himnu. Svoju Liverpuljezu. Svoju Livernacionalu.

Nikad nećeš ići sam.

Vjerovatno pod tim svim okriljima topline i zajedništva, Stiven Džerard, koji je postao prvotimac 1998e, prije svoje pune osamnaeste godine, ostao je cijelo vrijeme u Liverpulu.

To je jedan od rijetkih fudbalera koji je postao busen na svom igralištu.

A mogao je da ode u bilo koji klub, vjerovatno i za mnogo veće pare nego što ih je dosad dobio.

Po licu Stivena Džerarda vidi se da ne spada u taj Menadžbol. On ima svoje patnje tokom utakmice koje se vide na njegovom licu. On nije foler i pauner. On nije siledžija i djelitelj pravde. On zna da je to što je on na igralištu samo jedna travka teških muka posla koji stoji iza toga.

Ali, na kraju je i takav Stiven Džerard shvatio da ga je balon progutao.

Publika mu je zviždala nakon da postignuta gola iz penala. I poručila Stivene, Odlazi.

Ta ista publika među kojom je, od deset, devet onih kojima bi noge ko ledenice popucale od drhtavice, kad bi morali da tada, umjesto Džerarda, pucaju taj penal.

Stiven Džerard je objavio da odlazi na kraju sezone.

Objavio je da je današnji sport samo malo uljepšan kolektivni život krda u kome alfa mužjak doživi da mu mladi lavovi više ne daju ni izvoru da priđe, da se još jednom napije vode, i mirno ode u noć izdahnuća.

Doista je, meni barem, tužno i pretužno gledati šta se sve zbiva sa Raulom, Ronaldinjom, Del Pjerom. Kako idu da igraju u Pizdincima po svijetu.

Skoro da je bolje, kad se približi tridesetoj, sam sebi slomiti nogu na pet mjesta i napustiti fudbal.

RajkoVasicBlog