Virtuelna stvarnost kvari mozak!

Tehnologija menja način na koji funkcioniše hipokampus, zadužen za prostor i memoriju. Kada je mozak u izmišljenom svetu, neuroni u hipokampusu rade tako da je funkcionisanje narušeno.

Zdravlje 15.12.2014 | 20:22
Virtuelna stvarnost kvari mozak!

IAKO svet virtuelne realnosti istovremeno oduševljava i plaši, neminovnost je da se tehnologija sve više koristi, od nauke do sveta igrica. Naučnici koji proučavaju delove mozga ključne za početak Alchajmerove bolesti, otkrili su nedavno da naš mozak radi potpuno drugačije u virtuelnom i u stvarnom svetu, čak i kada spolja naše ponašanje deluje identično.

Majank Mehta, profesor fizike, neurologije i neurobiologije sa UCLA koledža, kaže da je obrazac moždane aktivnosti u delu mozga koji je zadužen za osećaj za prostor u virtuelnoj realnosti potpuno drugačiji u odnosu na stvarni svet.

- Kako veoma mnogo ljudi koristi virtuelnu realnost, veoma je važno da otkrijemo u čemu je ta velika razlika - navodi Mehta, dodajući da su neurofizičari sa UCLA univerziteta definitivno utvrdili da neuroni za "mapiranje prostora" u mozgu reaguju potpuno drugačije na virtuelnu i realnu okolinu.

Ovo otkriće moglo bi da bude veoma značajno za one koji virtuelnu realnost koriste za igrice, reklame, u vojne ili naučne svrhe. Naučnici su najdetaljnije proučavali hipokampus, oblast mozga u kojem se javljaju prvi znaci Alchajmerove bolesti, šloga, depresije, šizofrenije, epilepsije i posttraumatskog stresnog poremećaja. Hipokampus igra i veoma važnu ulogu u kreiranju sećanja i pravljenju mentalne mape prostora. Na primer, kada smo prvi put u nekoj sobi, neuroni hipokampusa su selektivno aktivni, i prave kognitivnu mapu prostora.

Mehanizam uz pomoć kojeg mozak pravi ove kognitivne mape je naučnicima još nepoznat, ali neurolozi pretpostavljaju da hipokampus izračunava razdaljinu između subjekta i okoline koja ga okružuje, poput zgrada i planina. Ali u malom prostoru, veliku ulogu imaju i drugi signali, poput mirisa i zvukova. Oni pomažu u određivanju razdaljina i pravljenju ovih moždanih mapa.

Istraživači su tokom eksperimenta "okačili" male pojaseve na laboratorijske miševe i stavili ih na pokretnu traku, pritom ih okruživši "virtuelnim svetom" na velikim video-ekranima, u mračnoj, tihoj sobi. Zatim su posmatrali kako se miševi ponašaju i aktivnosti na stotine neurona u njihovom hipokampusu. Takođe su merili ponašanje i neuralnu aktivnost kada miševi pređu iz ovakvog okruženja u stvarnu sobu koja je dizajnirana da izgleda identično kao virtuelna.

Naučnici su bili veoma iznenađeni kada su shvatili da su rezultati iz realne i virtuelne stvarnosti potpuno drugačiji.
U virtuelnom svetu se čini da se neuroni u hipokampusu aktiviraju potpuno neočekivano i slučajno, kao da nemaju pojma gde se miš nalazi, iako spolja gledano izgleda kao da se oni istovetno ponašaju i u stvarnom i u virtuelnom svetu. Kognitivna mapa u virtuelnom svetu potpuno nestaje, pojašnjava Mehta. Niko to nije očekivao.

Zahra Ahajan, jedan od vodećih autora studije, objašnjava kako je pažljiva matematička analiza pokazala da neuroni u virtuelnom svetu mogu da izračunaju razdaljine od miša koji hoda, bez obzira gde je on u virtuelnom prostoru.

Takođe, bili su šokirani saznanjem da iako su neuroni iz hipokampusa bili visoko aktivni u stvarnom okruženju, više od polovine tih neurona je gasilo aktivnost u virtuelnom prostoru.

Virtuelni svet koji je korišćen u studiji veoma je sličan virtuelnoj realnosti koju koriste ljudi, a neurone u mozgu pacova veoma je teško razlikovati od onih u ljudskom mozgu.

Mehtin zaključak je da je neurološki obrazac u virtuelnoj realnosti suštinski različit od onog u stvarnom svetu. Naučnici zaključuju da moraju dalje da istražuju kako bi saznali više o tome kako virtuelna realnost utiče na naš mozak i da li to ima pozitivne ili negativne efekte.

Kako bi analizirali aktivnosti individualnih neurona, Mehtin tim je proučavao veće grupe moždanih ćelija. Prethodno istraživanje, uključujući i ona koje je sprovodio njegov tim su dokazali da ta grupa neurona stvara kompleksni obrazac uz moždani ritam.

Taj kompleksan ritam hipokampusa je ključan za učenje i memoriju. Kada je mozak izložen virtuelnoj realnosti, neuroni u ovom delu mozga koriste dva uslovno rečeno jezika. Jedan se zasniva na ritmu, a drugi na intenzitetu aktivnosti neurona. Svaki neuron u hipokampusu govori ta dva jezika istovremeno, kaže Mehta, upoređujući taj sindrom sa više različiih melodija koje se javljaju istovremeno u Bahovim fugama.

Ali, za razliku od prave stvarnosti, u virtuelnoj, jezik koji se zasniva na intenzitetu je potpuno narušen i ne funkcioniše. Ova ključna razlika mora biti predmet dubljih ispitivanja kako bi shvatili u kojoj meri virtuelna realnost može da naruši funkcionisanje neurona, i rad hipokampusa i celog mozga. Tek na osnovu tih rezultata moći će da se donese sud da li je virtuelna realnost bezbedna, i da li su koristi od njene upotrebe veće ili manje od štete.


MOZAK U DVA SVETA

Ekperimenti na miševima (čiji je hipokampus veoma sličan ljudskom)

Stvarni svet

* Hipokampus miša na osnovu moždane aktivnosti, ali i čula vida i mirisa proverava poziciju i razdaljinu

* Mozak formira tzv "kongitivnu mapu" koja mu pomaže da se locira u prostoru

* Naš mozak obrađuje sve informacije i daje preciznu sliku prostorne orjentacije

* Miš se kreće u prostoru

Virtuelni svet

* Hipokampus pokušava da odredi gde se osoba nalazi

* Neuroni u hipokampusu aktiviraju poptuno neočekivano i slučajno

* Mentalna kognitivna mapa ne postoji

* Miš se kreće u virtuelnom prostoru, naizgled isto kao i u stvarnom

* Naučnici ne umeju da objasne kako mozgu ovo polazi za rukom

VIDEO IGRICE

Uprkos roditeljskom strahu od igrica, naročito onih koje uključuju virtuelnu realnost, naučnici iznose sve više primera korišćenja virtuelnih igara u lečenju:

* Igrica "Svet pauka" se pokazala odlična u pomoći ljudima sa agorafobijom da se oslobode straha i to sopstvenim tempom.

* "Prljavo kupatilo", naziv je igrice za one koji imaju opsesivno kompulsivni poremećaj

* "Kod srećnika", igrica koja simuliše kazino, za one koji treba da se leče od zavinosti

* Igrači nekih igrica pokazuju daleko bolje osobine u organizovanju događaja i rešavanju viška stvari.

* Deca koja igraju 30 minuta tetrisa dnevno imaju deblji korteks od one dece koja nisu igrala (ovaj deo mozga zadužen za koordinaciju i viruelne informacije)

* Igrice podstiču druženje - 65 odsto igrača tvrdi da uvek igra sa prijateljima

* Video igrice mogu da podstaknu rano opismenjavanje dece, već sa 4 i 5 godina starosti.

Izvor: Novosti

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

iluzija

17.12.2014 20:59

virtualna laž kako nam dodik uporno tvrdi da nam je dobro je još gora za mozak

ODGOVORITE